LITURGIJA ČASOVA
5. Liturgijom časova Crkva ispunjava zapovijed Gospodinovu o neprestanoj molitvi, iskazuje hvale Bogu Ocu i posreduje za spasenje svijeta. Obavlja se kao neka nužna nadopuna, kojom se vrhunac bogoslužja, sadržan u euharistijskoj Žrtvi, proteže na sve časove ljudskog života. Također ne isključuje nego traži kao dopunu različite pobožnosti Božjeg naroda, posebno klanjanje i štovanje Presvetoga oltarskog sakramenta.
6. Produžuje na različite sate dana hvalnice i zahvalnice te spomen otajstva spasenja, molbenice i predokus nebeske slave, što ih pruža euharistijsko otajstvo u kojem se nalazi »središte i vrhunac života kršćanske zajednice.« A euharistijsko se slavlje, za uzvrat, najbolje pripravlja liturgijom časova. Njome se pobuđuju i hrane nutarnja raspoloženja koja su za euharistiju potrebna: vjera, ufanje, ljubav, bogoljubnost, duh odricanja.
7. Liturgijom časova izvršuje se i posvećenje čovjeka i čašćenje Boga. Takva molitva izražava želje i zavjete svega kršćanskog puka te prošnje i zazive za potrebe svih ljudi.
KAKO MOLITI
8. Kako bi liturgija časova zaista postala »izvor pobožnosti i hrana za osobnu molitvu«, u slavljenju srce treba da se uskladi s ustima, duša s glasom. Slavlje liturgije časova traži ne samo da se glas složi s dušom koja moli, nego također da se stekne »obilatije liturgijsko i biblijsko znanje, osobito o psalmima«
9. Liturgija časova treba postati i vlastita molitva svakoga koji u njoj sudjeluje. Treba da mu postane izvorom mnogostruke milosti Božje te hranom apostolskog djelovanja. Zato je treba vršiti dostojno, pažljivo i pobožno. Neka svi brižljivo suraduju s višnjom milosti te porade oko toga da im ta milost ne bude uzalud. Neka traže Krista te po molitvi sve dublje ulaze u njegovo Otajstvo, neka hvale Boga i molitve izlijevaju u istom Duhu u kojem se božanski Spasitelj molio.
10. Valja posve odbaciti svako suprotstavljanje između molitve Crkve i osobne molitve. Neka razmatranje crpi neiscrpnu hranu iz čitanja psalama i drugih dijelova liturgije časova. Samo recitiranje časoslova treba prilagoditi, što je više moguće, potrebama žive i osobne molitve. Neka se zato, prema Općoj uredbi, upotrebljavaju takvi ritmovi i načini i neka se odabiru takvi oblici slavljenja koji više odgovaraju duhovnom stanju molitelja. Ukoliko molitva Božanskog oficija postane prava osobna molitva, jasnije će se očitovati one veze kojima se međusobno povezuju liturgija i čitav kršćanski život. Sav je, naime, život vjernika, u sve sate dana i noći, kao neka »leitourgia«.
NEPRESTANA MOLITVA
11. Krist je zapovjedio: »Treba svagda moliti i nikada ne sustati« (Lk 18,1). Crkva to vjerno sluša te nikada ne prestaje izlijevati svoje molitve. Crkva udovoljava toj zapovijedi ne samo slavljenjem euharistije nego i drugim načinima, a osobito liturgijom časova jer ona, po staroj tradiciji, među svim liturgijskim činima ima to svojstvo da se po njoj posvećuje sav tijek dana i noći.
12. Primjer i zapovijed Gospodina i apostola o neprestanoj molitvi ne valja smatrati čisto zakonskim pravilom, nego to spada na nutarnju bit same Crkve. neka na obavljanje ove službe ne potiče samo zakon; neka ih ponajpače na to nuka jasno uočena nutarnja izvrsnost same stvari, kao i pastoralna i asketska prikladnost.
IZVOR: Časoslov rimskog obreda, KS, Zagreb 1996., I. dio
FOTO: https://www.nashvilledominican.org/prayer/sacramental-life-and-liturgy/divine-office/
fra Antonio Tkalac