Nalazimo se u milosnom vremenu korizme. Vremenu kada smo pozvani isplakati svoju izdaju i zaliječiti svoje rane postom, molitvom, pokorom, a napose susretom s Gospodinom u sakramentu pomirenja. U ovom kratkom razgovoru s fra Goranom Malenicom pokušali smo zaroniti u dubinu ovog sakramenta i odgovoriti na tako često postavljena pitanja. Nadamo se da će nam ove riječi i poticaji fra Gorana pomoći kako bismo se detaljnije, skrušenije i iskrenije pripremili za sakrament pomirenja, a samim time i susret s Uskrslim Gospodinom.
Hvaljen Isus i Marija fra Gorane! Ne ćemo poput starih grka In medias res. Mi ćemo ipak ab ovo. Možete li nam za početak reći koju rečenicu o vašem životu? Tko je fra Goran? Odakle dolazi? Kada i kako je Bog pokucao na vrata vašeg srca? Jeste li mu odmah otvorili? Vaš susret sa serafskim ocem Franjom, čiji ste danas sin?
Uvijeke hvaljeni Isus i Marija! Franjevac sam i svećenik, rodom iz Našica, a dolazim iz Đurđenovca u kojem sam proveo djetinjstvo i ranu mladost. Sasvim jasno je Bog pokucao na vrata moga srca dok sam radio na željeznici u jednoj noćnoj službi na željezničkom kolodvoru u Koprivnici. Tada sam Gospodinu rekao unutarnjim glasom: DA! Sa sv. Franjom sam se sretao kroz susrete sa braćom franjevcima u rodnoj župi sv. Josipa u Đurđenovcu; fra Rikardom i fra Ferdom i čitajući životopise sv. Franje. Kasnije se u moj život “umiješao” sv. Bruno kartuzijanac i sv. Benedikt.
Spomenuli ste svetoga Benedikta. Možete li kratko podijeliti s nama vaše iskustvo monaha? Što se to rodilo u vašem srcu u tišini i jednostavnosti samostanskih zidina? Kažu kartuzijanci čovjek dolazi u samostan kako bi susreo Boga, a najprije susreće nekoga koga nije očekivao: samog sebe. Možete li nam opisati kako su prošli ti susreti s Bogom i samim sobom?
Nakon tri dana uživanja u tišini benediktinskog samostana na Ćokovcu, silno me uplašila tišina koja me počela razotkrivati pred Gospodinom i samim sobom. Nakon početnih strahova i otpora uslijedilo je predanje i osluškivanje Riječi kroz korsku molitvu monaškog časoslova i bratskog zajedništva ćokovskog monaškog bratstva.
Možemo reći da na neki način i sada živite u tišini na istarskoj „La verni“. Predstojnik ste samostana Marijna Pohođenja u Pazinu. Koliko braće broji bratstvo? Pošto ste oslobođeni klasičnog župnog pastorala, kako provodite vrijeme? Imate li kakav duhovni program za vjernike Pazina?
Dvojica smo u samostanu; fra Dražen koji je nedavno stigao iz Varaždina i ja, od prošlog ljeta. Uglavnom sam na raspolaganju vjernicima za ispovijed, kako je već ovdje duga tradicija da vjernici iz središnje Istre traže Božje milosrđe po sakramentu pomirenja u našem samostanu. Uz redovita euharistijska slavlja imamo i biblijske susrete četvrtkom, te susrete mladih petkom.
Evo, možemo polako početi s temom našeg današnjeg razgovora. Volio bih da krenemo od početka. Odakle u našem životu grijeh? Što je to grijeh? Koja je razlika između teških i lakih grijeha?
Korijen grijeha možemo tražiti u našem neposluhu prema Gospodinu i njegovoj riječi, koji rađa ohološću. U današnje vrijem grijeh se očituje i u zaboravu na Boga ili otklonu našeg pogleda od Neba. Kako to opisuje Knjiga o Danijelu: “odvratiše svoje oči od Neba i zaboraviše njegove pravedne sudove.” (Dn 13,9) O razlici teških i lakih grijeha Katekizam Katoličke Crkve govori: »Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjeg Zakona; on čovjeka odvraća od Boga, njegove posljednje svrhe i blaženstva, pretpostavljajući mu niže dobro. Laki grijeh ne uništava ljubav, premda je vrijeđa i ranjava. Da neki grijeh bude smrtan, istovremeno se traže tri uvjeta: »Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom.« (KKC 1855, 1857)
Da bi mogli uopće pristupiti sakramentu pomirenja moramo imati osjećaj za grijeh. Mislite li da današnji pogled na život (“U se, na se i poda se”) utječe na svijest o grijehu? Što ako se ne mogu prestrašiti svojega grijeha jer sam previše navikao na njega?
Ne smo da mogu, već i trebam pristupiti sakramentu pomirenja upravo i radi osjećaja za grijeh, jer sakrament pomirenja ima odgojnu i formativnu snagu za našu savjest. Svakako da i svijet i svjetovno utječe na svijest o grijehu. Zato nam Riječ Božja i Duh Sveti pružaju unutarnje svijetlo spoznavati grijeh kao štetno i pogubno za život, nešto na što se čovjek kao vjernik ne može naviknuti.
Uz osjećaj otupljenosti na grijeh ima ljudi koji se bore sa skrupuloznošću? Što je to skrupuloznost? Kako utječe na duhovni život, ali i na svakodnevne dužnosti i aktivnosti?
Sv. Alfons Marija de Liguori kaže: “Skrupuloznost je duševna bolest i to posebno na vjerskom – ćudorednom polju. Napada uglavnom pobožne duše, željne savršenstva i svetosti. Očituje se u pretjeranom strahu – koji se pretvara u stalnu tjeskobu – da i najmanjim sitnicama teško vrijeđamo Boga. Ono što uopće nije grijeh skrupulozna savjest smatra grijehom, sitne pogreške i nesavršenost drži neoprostivim zlodjelom, a svako pomanjkanje savršenosti u primanju sakramenata svetogrđem. Pogotovo je muči stalna bojazan da joj ispovijedi nisu valjane i boji se pristupati sv. Pričesti. Skrupulant se stalno muči neprekidnim ispitivanjem savjesti. Njegova savjest je uvijek nemirna, nesigurna i neizvjesna. Sadržaj njegova duha je vječna sumnja.”
Nakon što smo postavili anamnezu bolesti, prijeđimo na govor o lijeku. Crkva nudi lijek – svetu ispovijed. Na čemu se temelji ovaj sakrament? Što se točno u njemu događa i zašto je važan za nas vjernike? Kako se plodonosno pripremiti za ispovijed?
Papa Sv. Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici Pomirenje i pokora u br. 30 govori o temelju i važnosti ispovijedi, te kaže: “Iz objave vrijednosti te službe i vlasti opraštanja grijeha, što ju je Krist podijelio apostolima i njegovim nasljednicima, u Crkvi se razvila svijest o znaku opraštanja što je dan u sakramentu pokore. Riječ je o sigurnosti da je Gospodin Isus ustanovio i Crkvi povjerio – kao dar svoje dobrohotnosti i svojeg čovjekoljublja…” Priprava za ispovijed je najbolja po osobnom ispitu savjesti kroz molitvu i čitanje Svetog pisma ili zajednička pokornička bogoslužja.
Svećenik ste više od 10 godina i siguran sam da ste kroz to vrijeme čuli tisuće ispovijedi. Što vas oduševljava kod ovog sakramenta?
Oduševljava me Božja strpljivost u milosrđu i naša ustrajnost da uvijek iznova tražimo oprost. To je čudo kakvi prljavi dolazimo, a čisti odlazimo nakon izlijevanja Duha Svetoga za oproštenje.
Nakon tolikih godina svjesni smo da je i danas prisutna tzv. „kućna ispovijed“. Često čujemo tvrdnje: „ako Bog čuje moje molitve, čuje i moje grijehe“. Fra Gorane zašto izaći iz kuće i otići ispovjediti svoje grijehe svećeniku u sakramentu pomirenja?
Upravo što to Isus traži, jer je to naš izlazak, poput izlaska Izraela iz Egipta i jer je On ustanovitelj tog sakramenta, te imamo sigurnost izvora Njegove milosti i što je to potreba naše duše.
Također postoji i drugi problem. Čuo sam od mnogo ljudi da imaju veliki sram i strah od ispovijedi i da mjesecima, nažalost neki i godinama odgađaju ispovijed. Kako si pomoći u ovom slučaju?
Potrebno je poslušati i povjerovati Evanđelju! Ponovo čuti Isusove riječi: “Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.” (Mk 2,17) Ali je važno uz propovijedanje o toj temi i razgovor s osobama sa tim poteškoćama kako bi vjerom pobijedile strah i sram.
Skupili smo snage i hrabrosti i odlučili promijeniti svoj život. U nama se počinju javljati druga pitanja. Trebam li u ispovijedi reći i koliko puta sam počinio određeni grijeh? Moram li opisivati okolnosti pod kojima je grijeh počinjen?
U ispovijedi se ne trebaju opisivati okolnosti grijeha, niti se unaprijed opravdavati, već se očituju grijesi da se izreknu po vrsti i broju teški grijesi. Ali uvijek se ispovjednika može pitati i tražiti neko pojašnjenje.
Fra Gorane iz vašeg ispovjedničkog iskustva koji je to grijeh koji najviše pritišće duše vjernika i kako se protiv njega boriti?
Najčešći je grijeh da “nemam grijeha”. Tu je očit nedostatak osjećaja za grijeh, te je potreba kateheze o stvarnosti grijeha i ispit savjesti kroz obnovljena pokornička bogoslužja.
Možda malo delikatno pitanje. Svjesni smo činjenice da danas mnogo ljudi, a napose mladih vodi krvavu bitku sa šestom Božjom zapovijedi? Imate li neki savjet za borbu s ovim perfidnim grijehom? Uzrokuje li ovaj grijeh rane i na drugim područjima čovjekova života?
Svaki grijeh uzrokuje rane na duhu, duši i tijelu po Pavlovoj antropologiji, ali i rane u društvenim odnosima i rane nepovjerenja prema Bogu. Zato je sakrament ispovijedi i sakrament ozdravljenja. U toj, kako kažeš “krvavoj borbi” valja se oslanjati na Gospodina i njegovu milost. Sv. Pavao kaže: “vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj.” (Ef 2,13) Ispovijed nas vodi euharistiji, Kristovoj ljubavi u žrtvi njegova tijela i krvi koja postaje naša snaga i štit u toj borbi. Sastavni dio euharistije je i navještaj Riječi gdje pronalazimo i svjetlo za daljnji hod, te pronalazimo i odgovor na pitanje: “Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? Čuvajući riječi tvoje.” (Ps 119,9)
Kada već spominjemo savjet. Izrekli smo svoje grijehe pred Bogom. Najčešće nakon ovog čina priznanja, svećenik nam uputi riječ ili dade korisni savjet. Koliko su naznake i savjeti koje svećenik daje u ispovijedi moralno obvezujuće za nas?
Sama riječ savjet ili kako kažeš naznaka nije zakon ili dogma, ali treba biti u skladu s Objavom i naukom Crkve. Savjet je pomoć u daljnjem hodu vjere, te ne treba shvaćati kao obavezujuće, već kao izraz blizine i pastoralne skrbi.
Prije samog čina odrješenja, čujemo jednu riječ – pokora. Što je to pokora? Koji je njezin smisao? Jedan svećenik je rekao da često za pokoru zna dati konkretna djela. Što mislite o tome? Moram li reći svećeniku ako spomenutu pokoru ne mogu izvršiti?
Pokora mora biti moguća za izvršiti, tako da treba reći ispovjedniku ako nisam u mogućnosti izvršiti zadanu pokoru da naloži neku drugu, to mogu biti i neka konkretna djela koja spominješ. Pokora je sam naziv sakramenta Pokore i Pomirenja, ali u samom činu sakramenta pomirenja pokora ili zadovoljština je čin pokornika u kojem “mora učiniti nešto više da ispravi svoju krivnju” (KKC 1459) Nadalje, kaže Katekizam Katoličke Crkve: “Pokora koju ispovjednik nalaže treba voditi računa o osobnom stanju pokornika i tražiti njegovo duhovno dobro. Koliko je moguće, treba odgovarati težini i naravi počinjenih grijeha.” (KKC 1460)
Dolazimo do milosnog trenutka svete ispovijedi. Trenutka kada svećenik u ime Boga – Milosrdnoga Oca vraća nas u zajedništvo s cijelom Crkvom. U kojem slučaju nije moguće dobiti odrješenje? Što ako penitent osobno nije kriv za nastalu situaciju zbog koje ne može primiti odrješenje?
Svećenik ne smije podijeliti sakrament onom vjerniku kod kojega su na snazi neke od zabrana ili pak zaprjeka koje podjelu tog sakramenta čine nedopuštenom, odnosno nevaljalom, a propisane su odredbama Zakonika kanonskog prava. Kad je pak o sakramentu pokore ili pomirenja riječ, onda preduvjeti njegove valjanosti nisu samo to da dotični svećenik ima za njega ovlast i da dotični vjernik to želi, nego se za sakramentalno oproštenje grijeha traži i to da se onaj koji se ispovijeda za taj svoj grijeh iskreno kaje i da ima čvrstu odluku više ne griješiti. Bez iskrenoga kajanja, naime, i bez odluke da će se ubuduće čuvati i grijeha i grješne prigode, puko priznavanje grijeha, pa makar mu slijedilo svećenikovo odrješenje, sakrament pomirenja ne čini valjanim. Ne može, primjerice, dobiti valjano odrješenje onaj tko ispovijeda da je nešto krao, a ima nakanu to i dalje činiti. Ovo je samo mali dio vrlo osjetljivih slučajeva koje pojedinačno i detaljnije u svojim radovima tumači dr. fra Špiro Marasović.
Ljudi izlaze iz ispovjedaonice ponekad s velikom radošću i ushitom zbog povratka krsne milosti. Neki izađu ljuti, a neki sa suzom u oku svjesni svoje krhkosti ali i neizmjerne Božje milosti? Kako fra Gorane izgleda vaš izlazak iz ispovjedaonice kao svećenika? Koliko ispovjednička služba ima utjecaj na vašu duhovnost? Događa li se katkad da i vi izađete s novim žarom i poletom ili suzom u oku?
Moj izlazak iz ispovjedaonice kao ispovjednika mjeri se onom mjerom Božjega milosrđa kada izlazim iz ispovjedaonice i kao penitent ili pokornik koji također tražim milosrđe Božje. Sigurna je Kristova prisutnost i djelovanje njegove milosti u kojoj mogu uvijek Ocu zahvaljivati jer i sam primam oprost, kao i što sam u službi Božjeg milosrđa.
Ispovijed kao sakrament je emocionalno iscrpljujuća. Pa što ako je svećenik posebno osjetljiv, ne zna se nositi s tim emocijama, a u isto vrijeme je recimo vrstan propovjednik. Mora li svaki svećenik ispovijedati?
Svakako da u vrijeme početne formacije prije svećeničkog ređenja kandidat za svećeništvo svjestan svoje buduće ispovjedničke službe treba iskomunicirtati sa odgojiteljima i duhovnicima, kako kažeš, posebnu osjetljivost na emocionalnom području. Kada Gospodin nekoga poziva na svećeništvo, onda i daje darove, karizme i sposobnost da tu službu i može vršiti, zato je važno surađivati sa Božjom milošću.
Kako buduće svećenike formirati za ispovjedničku službu? Može li se uopće formirati nekoga za ovaj sakrament? Vidite li kakvu perspektivu formacije bogoslova kao budućih ispovjednika? Na što staviti poseban naglasak?
Ne samo da se može, već i treba formacija, jer je nužna formacija za ispovjedničku službu. Uz uobičajenu teološku i duhovnu formaciju kako to dokumenti Crkve i Reda traže, formacija je djelo Duha Svetoga kako je govorio naš fra Bonaventura Duda, jer je potreban i mar i dar. Potrebno je otkrivati toliku baštinu na tom području, dovoljno je spomenuti samo sv. Leopolda Bogdana Mandića kao apostola sakramenta ispovijedi.
Hvala Vam od srca fra Gorane što ste izdvojili vaše dragocjeno vrijeme i podijelili s nama blago riznice vašeg duhovnog života i ispovjedničke prakse. Nadam se da će našim čitateljima ove riječi otvoriti oči srca i pomoći da u sakramentu pomirenja susretnu Milosrdnog Oca. Za kraj, nalazimo se u milosnom vremenu korizme. Možete li našim čitateljima dati kratki savjet za življenje, a ne životarenje u ovom milosnom vremenu?
Potvrda da ne životarimo već živimo je radost. I to radost u kušnjama, jer je radost jedan od plodova Duha Svetoga. Znamo kao je naš sv. Franjo živio savršeno veselje i kakve je korizme u svom životu živio. Neka poticaj sv. Benedikta iz njegove Regule pomogne radosno živjeti u korizmi: “Svatko neka sam od sebe, više od određene mu mjere, prinese nešto Bogu u radosti Duha Svetoga, to jest: neka uskrati svome tijelu nešto od jela, pića, sna, govorenja, šale i tako s radošću duhovnog čeznuća iščekuje sveto Uskrsnuće.” (RB 49)