Pedeset godina svećeništva velika je obljetnica u životu svakoga svećenika. No posebnu ljepotu dobiva kada je ne priprema sam slavljenik, nego ljudi kojima je poslan i među kojima živi. Upravo se to dogodilo u Hrvatskoj Kostajnici, gdje su župljani fra Stjepana Jambrošića sami pokrenuli i organizirali proslavu njegove zlatne mise želeći svome župniku pokazati koliko im znači njegova prisutnost i služenje.
Fra Stjepan je svoj veliki jubilej već proslavio u srpnju u rodnom Mačkovcu, zajedno sa svojom obitelji, rodbinom, braćom franjevcima, prijateljima i vjernicima kraja iz kojega je potekao. Kostajničani su, međutim, željeli imati i svoju zlatnu misu sa svojim župnikom. Bez velike pompe, ali s mnogo srca, pripremili su sve što je bilo potrebno kako bi taj dan postao njihova zajednička zahvala Bogu za pedeset godina njegova svećeništva, ali i za vrijeme koje fra Stjepan danas dijeli upravo s njima.
Na početku slavlja okupljene je pozdravila Marija Krupić, predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Hrvatskoj Kostajnici, izrazivši radost zbog zlatnoga jubileja i zahvalnost fra Stjepanu za njegovo svećeničko služenje.
Svečano euharistijsko slavlje predvodio je provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ivica Jagodić, kojega su župljani za ovu prigodu pozvali da zajedno s njima uveliča proslavu njihova župnika. Njihovu pozivu rado se odazvao, prepoznajući u cijeloj inicijativi ponajprije lijepo svjedočanstvo povezanosti jedne župne zajednice sa svojim svećenikom.
U homiliji je fra Ivica podsjetio da pedeset godina svećeništva možemo izraziti brojem, ali da se ono najvažnije u svećeničkom životu zapravo ne može izbrojiti. Polazeći od Pavlove riječi: „Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo“, provincijal je istaknuo da se svećeništvo primi jednoga dana, ali se živi iz dana u dan. S vremenom ono dobiva lice upravo u ljudima kojima je svećenik poslan: njegov glas postaje glas kojim se naviješta Evanđelje, njegovo vrijeme postaje raspoloživo čovjeku, a Bog preko jednoga ljudskog života želi biti blizu svome narodu.
Upravo je kostajnička proslava na poseban način potvrdila riječi iz homilije da svećenikov život tijekom godina ulazi u živote drugih ljudi te da svećenik postaje „čuvar mnogih ljudskih priča“. Zahvaljuje se stoga za vrijeme koje je pripalo drugima, za riječi koje su nekoga podigle, za Euharistije, za ljude koje je svećenik slušao, pratio, tješio i nosio u molitvi.
Fra Ivica je zlatomisniku na kraju uputio i misao koja je u ovom slavlju dobila gotovo opipljivo značenje: možda se svećenik nakon pedeset godina više ne sjeća svih ljudi koje je susreo, ali se oni sjećaju njega. Netko pamti krštenje svoga djeteta, netko vjenčanje, netko razgovor, dolazak u bolnicu, sprovod roditelja ili tek blagoslov na vratima vlastite kuće.
Najdublji trag svećenika ipak nije u tome koliko će ljudi pamtiti njegovo ime, nego koliko je ljudi preko njegove službe susrelo Krista.
A da se ljudi svoga svećenika doista sjećaju i da mu žele uzvratiti blizinom, pokazalo se već nakon mise. Uslijedilo je zajedničko fotografiranje ispred crkve, a zatim se slavlje preselilo u samostansko dvorište. Ondje su župljani pripremili veliki zajednički stol s obiljem hrane i pića – pravi ručak za sve okupljene. Ono što je započelo svečanim euharistijskim slavljem nastavilo se tako u jednostavnom i srdačnom zajedništvu kakvo se ne može organizirati samo protokolom.
