Sluga Božji fra Aleksa Benigar

fra Aleksa Benigar – Uzoran manji brat

Moja je životna zadaća kao franjevca siromašnoga Krista, koji je samoga sebe ispraznio, prikazivati i njegovu zemaljsku egzistenciju u meni produljiti”. Te riječi koje je u svojem dnevniku zapisao Aleksa Benigar možemo smatrati sintezom njegova bogata života. Krista Gospodina ljubio je iz dubine duše, njegovu slavu očitovao životom bogatim svim krepostima, njegovu milost dijelio svojim svećeničkim služenjem. Možemo reći da je Aleksa Benigar, redovnik Reda manje braće, „čovjek s tri života”: u Hrvatskoj (1893.-1928.), u Kini (1929.- 1954.) i u Rimu (1954.-1988.). Cijeloga je života djelovao na tri razine: kao svećenik, osobito kao tražen voditelj duhovnih vježbi i ispovjednik, kao odgojitelj franjevačke i svećeničke mladosti te kao profesor teologije i pisac.

Nakon smrti ostavio je glas svetosti te je godine 1995. započet postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. O njegovoj svetosti svjedoče mnogi njegovi suvremenici, ali se ona uočava i u njegovoj bogatoj pismenoj ostavštini koja odiše dubokim duhovnim životom, krepostima i ljubavlju prema Bogu i Crkvi. Ostavio je više tisuća stranica svojih knjiga kao i neobjavljenih duhovnih nagovora, razmatranja, propovijedi, predavanja, pisama… Aleksa Benigar svojim nas primjerom snažno potiče da trajno i neumorno razvijamo duhovni život i da radosno nosimo s Kristom sve križeve koje nam Božja providnost udijeli. Samo ćemo tako doći do unutarnjeg zanosa i oduševljenja koji će nam ispunjati dušu. Taj zanos prepoznatljiv je na mnogim stranicama njegovih tekstova. Godine 1930. u Kini je napisao:

„Kako sam sretan što pripadam Franjevačkom redu, što sam misionar! Bogu hvala! Nisam vrijedan toga! Molite se za mene da budem revan poput sv. Pavla, čist poput sv. Ivana, pun vjere i ljubavi poput sv. Petra, da budem svećenik i misionar prema željama Presvetog Srca Isusova. Molitve trebam kao riba vode, kao ptica zraka.”

Dao Bog da, nasljedujući njegov svijetao primjer izgrađene kršćanske duše, i mi osjetimo čist zanos za Boga te ga njegujemo dubokim duhovnim životom.

Molitva za beatifikaciju sluge Božjega Alekse Benigara:

Bože, Oče naš!
Sluga je tvoj Aleksa Benigar
gorio misijskim žarom
za proširenje tvoga kraljevstva
i bio prosvjetljeni učitelj
duhovnog života.
Udostoj se proslaviti ga
sjajem svetosti.
A nama daj da slijedimo
poticaje tvoga Duha
te – po njegovim poukama,
primjeru i zagovoru – svaki u svome pozivu zauzeto radimo
za mir i dobro svih ljudi.

Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Serijal ‘Životopis Alekse Benigara’:

Bilten Sluga Božji fra Aleksa Benigar:

(1893. – 1988.) bio je čovjek, franjevac, svećenik i misionar dubokoga duhovnog života, pun apostolskog žara, spreman na svaku žrtvu, pa i na mučeništvo. Bio je izvrstan učitelj teologije i požrtvovan i uspješan odgojitelj svećeničkih kandidata. U svom osobnom životu bio je čovjek molitve i iskren pokornik, a u odnosu s ljudima, osobito s franjevačkom braćom njegovatelj prave druželjubivosti. Nadahnut sv. Pavlom, htio je u svemu svom životu biti „na hvalu slave milosti Kristove“ (Ef 1,6).

Rodio se 28. siječnja 1893. u Zagrebu. Umro je u Rimu na Sve svete 1988. u devedeset i šestoj godini, radin do smrti. Svečanu zadušnicu 5. XI. služio je u Rimu general franjevačkoga reda o. John Vaughn s više od 100 sumisnika. Svečano je sahranjen na Mirogoju 7. studenog gdje je održao znamenito slovo o. provincijal Rajko Gelemanović. Rimski vikarijat izdao je 5. srpnja 1995. proglas o početku crkvenog procesa za ispitivanje njegove svetosti.

U Hrvatskoj

U franjevački red stupio je 7. rujna 1907. na Trsatu. Studirao je u Varaždinu te u Dorstenu i Paderbornu u Njemačkoj. Zaređen je za svećenika 30. lipnja 1915. u zagrebačkoj katedrali.

U domovini se istakao kao odgojitelj franjevačkih klerika u Varaždinu i u Zagrebu. Godine 1920. poslan je u Rim na novoosnovani Papinski orijentalni institut gdje je postigao licencijat teologije (1920 – 1922). Od godine 1924. do 1927. nalazi se u Zagrebu kao magister klerika i sekretar provincije, uz o. Vendelina Vošnjaka koji je sada četvrti put bio provincijalom. Poslije njegove smrti (1933.) zalagao se za njegovo ispitivanje svetosti. Već 1937. iz Šangaja šalje u Zagreb svoje uspomene, a 1963. položio je svoje službeno svjedočanstvo.

U Kini

Već od klerikata njeguje svoj misijski poziv, ali ga je mogao ostvariti istom 1928. kada mu je tadašnji provincijal o. Teofil Harapin isposlovao dekret generala o. Bonaventure Marranija koji se, po latinskom nazivu za poslušnost, zove obedijencijal.

Po želji o. generala položio je doktorat na Orijentalnom institutu 20. lipnja 1929., zadržao se na ferijama na La Verni, a 29.VIII. ukrcao se na brod i putuje u Kinu. Pristao je 29.listopada u Šangaju, a 8. studenog 1929. dolazi u Hankow. Tu je bio 25 godina profesor apologetike i dogmatike, liturgike i duhovnog bogoslovlja u Regionalnom sjemeništu u kojem su se spremali za svećeništvo kandidati triju apostolskih prefektura. U franjevačkom samostanu bio je uzoran redovnik, češće magister novaka i klerika, gajio je pčele i cvijeće i bio je voditelj pjevanja. Osim toga bio je i ispovjednik časnih sestara. Izdržao je veliku poplavu Jang-ce-kjanga i teškoće japansko-kineskog rata te Mao-ce-tungovu revoluciju. Krajem siječnja 1954. bio je potjeran, među posljednjima od preko 550 franjevačkih misionara. Odgojio je tri generacije mladih kineskih svećenika.

U Rimu

U Rim je stigao krajem travnja 1954. i ubrzo se nastanio u velikom franjevačkom kolegiju Antonianumu (Via Merulana 124). Bila je to velika franjevačka zajednica s preko 200 članova gdje su studirali franjevački postdiplomci. Na Petrovo 1955. general reda o. Sepinski imenovao ga je njihovim duhovnikom. Tu je službu vršio revno do kraja 1965. kroz jedanaest godina.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca godine 1960., a osobito od godine 1966. posvetio se istraživanju njegova života, djelovanja i trpljenja. Sabrao je golem materijal te je godine 1974. u Rimu izišla knjiga AJOZIJE STEPINAC-HRVATSKI KARDINAL koja još i danas predstavlja nenadmašenu njegovu biografiju. Godine 1993. tiskana je i u Hrvatskoj (883 stranice). Napisao je i artikule za ispitivanje njegove svetosti, a krajem 1981. položio je kao krunski svjedok i svoje službeno svjedočanstvo na više od 200 stranica.

Prije je već izdao dva velika djela na latinskom: LITURGIKU u dva sveska ( s više od 800 stranica) i DUHOVNO BOGOSLOVLJE, 1. izdanje u Sapporu u Japanu i 2. izdanje u Rimu 1964. (1330 stranica). Poslije smrti su mu štampana i manja djela: MUDROST KRIŽA, franjevačke duhovne vježbe, Zagreb 1993. i NAZARETSKA DJEVICA, Split 2002. Godine 2005. izišao je i njegov putopis U DOMOVINI GOSPODINA ISUSA što ga je napisao za vrijeme svoga hodočašća u Svetu zemlju prigodom zlatne godišnjice svojih prvih zavjeta godine 1959. Sređen je i njegov arhiv koji obuhvaća 63 sveska njegovih duhovnih vježba, predavanja, propovijedi, nagovora… Tu se nalaze i svetopisamski duhovni komentari: Psalmi (550 str.), Matej latinski (430 str.), Matej hrvatski (436 str.), Marko (220 str.), Luka (340 str.) i Ivan (410 str.).

No uza sve to, on se nadasve iskazao kao traženi ispovjednik. Redovito je ispovijedao u bazilici sv. Antuna a vrlo često i u papinskoj bazilici sv. Ivana Lateranskog, gdje je dnevno znao sjediti u ispovjedaonici 4 sata, a nekada i 7 i 8 sati. Bio je ispovjednik u više velikih samostana časnih sestara. K njemu su dolazili i biskupi i kardinali, među njima i kardinal Franjo Šeper koji je bio njegov pokornik već kao mali maturant godine 1920.

Znamenit je njegov rad za Kongregaciju za blaženike i svece. Kao teolog dobivao je na prosudbu – nekada i više desetaka svezaka – pojedine kandidate da na kraju dade svoj sud o prikladnosti za njihov postupak. Dobar dio njih su bili i mistici. Napisao je preko 20 prosudbi koje se čuvaju na Kongregaciji. Od toga znamo za četiri kauze: za o. Vendelina Vošnjaka, za o. Gabrijela Allegru, za Ivana XXIII. i za Alojzija Stepinca.

Glas svetosti – “fama sanctitatis“

Najveća je odlika o. Alekse što je u svemu tome – već od najranijih godina – založeno i vjerno njegovao čitav svoj odnos prema Bogu, prema svojoj franjevačkoj braći i prema svim ljudima, osobito svojim pokornicima. Od najranijih godina je obdržavao svoj strogi dnevni red od 4 ili 4,30 ujutro do 10 navečer, uz mali dnevni odmor. Bio je uvijek, osim ako je bio službeno zapriječen, na zajedničkoj molitvi časoslova i na razmatranju. Bogu je osobito posvećivao cijelo svoje jutarnje vrijeme, a sveta misa mu je bila središte oko kojega se odvijao čitav njegov život. Neizostavno je sudjelovao na zajedničkom blagovanju i kod dnevne rekreacije. Rado je pješačio, a služio se gotovo redovito običnim sredstvima prijevoza, tramvajima i autobusima.

I na Sve svete 1988. ispovijedao je dva sata u bazilici, a kad je došao na večeru, neposredno prije zajedničke molitve spopala ga je teška bol. Braća mu priskočiše u pomoć i položila su ga na tlo, podijelila mu posljednje odrješenje i, dok su ga nosili u kućnu bolnicu, predao je svoju dušu Bogu. Smrt ga nije zadesila nenadano. Često je o njoj razmatrao: nazivao ju je „sestricom“, kao i sv. Franjo, jer će mu otvoriti vrata raja. Čeznuo je za njom „kao vrhunskim činom ljubavi prema Bogu“. Tako piše i svom eksprovincijalu o. Damjanu u veljači 1987.: „Zahvalan sam Bogu što mi je darovao dug život: ušao sam u 95. godinu. Smrt mi je pred vratima i čekam je svaki dan, ali ne sa strahom, jer se ufam u beskrajno Božje milosrđe kojemu nema mjere ni kraja … i živim posve izručen u rukama Božjim.“

Od prvoga oglasa na oglasnoj ploči Antonianuma pa do danas sve više raste glas o njegovoj svetosti. U nekrolog njegova su mu franjevačka braća zapisala: „Proveo je život u molitvi i punoj aktivnosti: bio je ispovjednik i duhovni voditelj u bazilici (sv. Antuna) te u kolegiju i izvan njega, pisac duhovnoga bogoslovlja, promicatelj istine o kardinalu Stepincu, cijenjeni savjetnik i u životu primjeran manji brat. Bog mu je kroz sve vrijeme udijelio bistar um, plemenito srce i ljubaznost sa svima.“

Za više informacija:

fra Ratko Radišić (vicepostulator kauze sl. B. Alekse Benigara)

ratko.radisic@ofm.hr