U razdoblju od 19. do 24. svibnja 2026. godine, devetnaest hodočasnika (trinaestorica novaka s Humca, Trsata i iz reda Trećoredaca, praćena šestoricom svojih magistara) sudjelovalo je na putovanju. S organizatorom putovanja fra Markom Ešegovićem, putovi su ih vodili kroz tišinu Asiza, Reatinsku dolinu, La Vernu i Padovu. Bilo je to više od putovanja; bio je to hod u dubinu vlastitoga poziva, traženje živoga Boga u stopama Serafskoga oca, svetoga Franje.
UTORAK, 19. SVIBNJA – SUSRET S ASIZOM I CRKVA SV. DAMJANA
Putovanje je započelo rano ujutro na Trsatu, odakle su se hodočasnici, praćeni molitvom časoslova i krunice u autobusu, zaputili prema talijanskoj pokrajini Umbriji. Kako se autobus približavao drevnom gradu podno planine Subasio, prva postaja bila je crkvica svetog Damjana, mjesto gdje je raspeti Krist progovorio mladome Franji.
Pod vodstvom fra Marka Bandića, proslavili su Svetu Misu. Fra Marko je u svojoj homiliji progovorio upravo o Franjinom početku i onom sudbonosnom, iskrenom pitanju: „Gospodine, što hoćeš da učinim?“ Tim je riječima snažno potaknuo novake da se i sami vrate na početke svojih osobnih obraćenja i prvotnog odaziva na Božji poziv. Pozvao ih je da obnove žar s kojim su krenuli za Kristom, dopuštajući mu da im progovori u sadašnjem trenutku. Dan je završio smještajem kod sestara franjevki i večernjom molitvom u Porcijunkuli.
SRIJEDA, 20. SVIBNJA – REATINSKA DOLINA: GRECCIO I FONTE COLOMBO
Drugi dan hodočašća mladi su franjevci posjetili Reatinsku dolinu. Prva postaja bio je Rivotorto, a potom Greccio, mjesto gdje je Franjo potaknut neizmjernom ljubavlju, uprizorio prve žive jaslice.
Svečano misno slavlje u Grecciu predvodio je fra Josip Ivkić. Svoju propovijed utkao je u tajnu ljudske tame, koja u Božićno vrijeme često postane još dublja i teža, kada se čini da oni koji su daleko od nas postaju još udaljeniji. Novacima je posvijestio kako je upravo takvu tamu, shrvan teškom bolešću i duboko razočaran nerazumijevanjem vlastite braće, proživio i sveti Franjo. No upravo se na tome mjestu njegova potpunog siromaštva i nemoći, rodilo novo i neugasivo svjetlo u obliku prvih jaslica. Fra Josip je hrabrio mlade franjevce da se ne boje životnih tmina jer Bog odabire upravo naše rane i boli, kako bi se u njima proslavio i nanovo utjelovio svoju ljubav.
Nakon Greccia, put ih je vodio na Fonte Colombo (franjevački Sinaj) gdje je Franjo u molitvi i postu, pisao Pravilo Reda. Popodne je bilo rezervirano za povratak u Asiz i obilaženje groba svete Klare te rodnog mjesta svetoga Franje.
ČETVRTAK, 21. SVIBNJA – PORCIJUNKULA I CARCERI
Četvrtak je započeo jutarnjim misnim slavljem u Porcijunkuli, pod vodstvom fra Brune Ćubele.
Fra Bruno je propovijedao o dubokoj povezanosti svetoga Franje s ovom crkvicom, ali i o snažnim emocijama koje svakoga od nas vežu za određena mjesta u našim životima, mjesta susreta s Bogom i vlastitim pozivom. Na kraju homilije, fra Bruno se poslužio usporedbom same Porcijunkule i goleme bazilike koja je izgrađena oko nje i koja je štiti. Naglasio je kako je svatko od nas (kao pojedinac i kao član redovničke zajednice), poput te male crkvice – nježan, krhak i potreban zaštite, ali ujedno siguran jer je trajno okružen i zakriljen čvrstim zidinama Svete Crkve.
Nakon osobne molitve i obilaska svetišta, popodne je donijelo uspon u samotište Carceri, smješteno u šumi na obroncima Subasija. Među stoljetnim drvećem i u uskim kamenim ćelijama, novaci su u tišini, nakon susreta s članom samostanske zajednice, proveli vrijeme u osobnoj molitvi.
PETAK, 22. SVIBNJA – SACRO CONVENTO I GROB SV. FRANJE
U petak ujutro, hodočasnici su se uputili prema bazilici svetoga Franje. Vrhunac je bila Sveta Misa u samoj kripti, na grobu Serafskoga oca.
Fra Ivan Landeka propovijedao je o dubokoj tajni Franjine molitve koja je rijetko sadržavala zahtjeve. Temelj joj je bio u zahvaljivanju Bogu, što je probudilo i u srcima novaka duboku zahvalnost prema Bogu Stvoritelju za sve darove koje im je dao. Nakon organiziranog obilaska i slobodnog vremena, novaci su se u bratskoj radosti i zajedništvu pripremali za sutrašnji uspon na La Vernu.
SUBOTA, 23. SVIBNJA – LA VERNA: PREOBRAŽENJE LJUDSKIH RANA U IZVORE MILOSTI
U subotu ujutro hodočasnici su se oprostili od Asiza i autobusom krenuli na La Vernu, brdo na kojem je Franjo 1224. godine primio svete rane (stigme) i potpuno se suobličio s Kristom raspetim. Po dolasku je uslijedilo misno slavlje u kapeli Adoracije, koje je predvodio fra Marko Ešegović, dok je propovijedao i cijeli dan liturgijski animirao fra Pepi Jožef Lebreht.
Fra Pepi je u svojoj homiliji rastumačio kako nitko u životu nije izuzet od ranjavanja i boli. Patnja može biti produktivna i rane se mogu nositi na zdrav način samo kada ih vidimo u Kristovim ranama, a Kristove rane u našima. To je jedini način na koji one bivaju preobražene iz izvora boli u izvore milosti.
U 15 sati novaci su se u koru bazilike pridružili domaćoj samostanskoj zajednici na molitvi Devetoga časa, nakon čega je uslijedila tradicionalna procesija do kapele Stigmata. Ova svakodnevna procesija, koja spaja baziliku Marijina Uznesenja s mjestom Franjina uranjanja u Kristovu muku, za novake je bila hod kroz vlastitu redovničku stvarnost. Hodajući u pjesmi i molitvi kroz kamene hodnike i stijene, u srcu su prebirali riječi o tajni Križa koja stoji u središtu svakoga kršćanskoga i redovničkoga poziva. Nakon večernje molitve u bazilici, novaci su sudjelovali na Duhovskome bdjenju zajedno sa samostanskom zajednicom i drugim hodočasnicima.
NEDJELJA, 24. SVIBNJA – SVETKOVINA DUHOVA, PADOVA I POVRATAK KUĆI
U nedjelju ujutro, novaci i magistri okupili su se na misnom slavlju u kapelici Stigmata, na svetkovinu Duhova. Fra Josip Ivkić u svojoj je homiliji snažno povezao djelovanje Duha Svetoga u životu svetoga Franje s Njegovim djelovanjem u životima mladih redovnika. Upozorio je kako svako djelo koje činimo bez Duha postaje tek isprazni aktivizam koji brzo prolazi i umara čovjeka. Upravo je taj isti Duh doveo Franju na La Vernu, gdje ga je Njegov božanski plamen toliko sjedinio sa Sobom da je svetac zavrijedio na vlastitom tijelu nositi žive Kristove rane.
Nakon mise, hodočasnici su krenuli prema Padovi. Tamo su posjetili baziliku svetoga Antuna Padovanskog i svetište svetoga Leopolda Bogdana Mandića, učeći od njih kako biti neumorni djelitelji Božje blizine i milosrđa.
Kasno navečer, vratili su se natrag na Trsat. Ovi su dani ostali utisnuti u njihove duše poput nevidljivih stigmi – kao trajni podsjetnik i ohrabrenje na stazi redovničkoga života koji su odlučili hrabro slijediti.
Tekst: fra Jure Milković
