Gospodin mi dade braću
I ove su godine novaci Južnoslavenske konferencije provincijala kročili ‘Stopama sv. Franje Asiškoga’ od 20. do 25. svibnja
Uistinu je teško osjećaje pretočiti u riječi, objediniti sve misli i ostaviti pisani trag. Trag koji s vremenom postaje slatka uspomena koja navire prilikom ponovnog čitanja. Zato ovaj tekst pišem prvotno nama, kao uspomenu na izvor koji smo kušali ovih tjedan dana, kao pisani trag osjećaja i doživljaja.
Sedamnaest novaka iz triju provincija. Sedamnaest momaka od kojih svaki ima svoju priču zašto je ovdje. Mladići koji ostaviše sve iza sebe i pođoše stopama svetoga Franje.
Svaki od nas u sebi nosi neku klicu sv. Franje koja je vremenom klijala, rasla i sazrijevala. Klica koja je u jednom trenutku života možda slučajno posađena, no pustila je čvrsto korijenje. Ta klica je razlog zašto Asiz nije samo grad, i zašto Franjo nije samo tek neki svetac.
Vjerujem da je ovo hodočašće u svima nama vratilo osjećaj one prve klice, onog izvora kojega čuvamo sebično samo za sebe i iz njega crpimo snagu. Vjerujem da je probudilo vrtlog emocija i doživljaja koje ćemo pohraniti blizu te klice i sačuvati kao uspomenu kojoj ćemo se često vraćati. Nešto poput Franje koji u Porcijunkuli otvara svoju dušu i vjerno joj se vraća.
Volim zamišljati da smo zaista išli stopama svetoga Franje, gazili po njegovim koracima, sjedili ispod njegovih stabala, dirali ista kamenja kao i on, ulazili u crkve popravljene njegovim rukama.
U tjedan dana posjetili smo razna mjesta značajna za naš Red i povijest franjevaštva, a ja sam ga zamišljao na svakome od tih mjesta.
Zamišljao sam ga pred križem sv. Damjana, kako u porušenoj crkvici osluškuje Božji poziv. Mislim da bismo lagali ako barem na trenutak nismo poželjeli čuti one riječi: “Franjo, idi i popravi moju Crkvu!”
U Porcijunkuli koja u dolini izrasta kao predivan dragulj naslonjen na okvir vrata ponosno promatra Klaru koja bježi i ostavlja sve za Gospodina.
Zamišljao sam ga u rodnoj kući kako vodi bitke sa svojim ocem te kako skida svoje ruho i predaje se Ocu na nebesima.
U asiškoj katedrali sv. Rufina, kako kao malen biva kršten i već tada predodređen za nešto veliko.
Volim ga zamišljati kao veselog mladića vedrog duha koji kamenim ulicama donosi radost gradu postajući tako pravi trubadur Asiza.
Zamišljao sam ga i dok smo bili u Rivotortu, kako silazi s konja i kuša onu gorkost koja mu sada postaje tako slatka. Kako se baš na tome mjestu, on i braća na jedno vrijeme nastanjuju. I nas sam zamišljao zajedno s njima, kako bezbrižno i poletno slijedimo njegove zapovjedi bez puno brige i razmišljanja.
Vidio sam ga u šumama Carcera kako luta zanesen prirodom. U Fonte Colombu kako nervozan piše naše prvo pravilo nesiguran hoće li braća ustrajati.
Zamišljao sam da sam prisustvovao i prvim jaslicama u Grecciu držeći svijeću i obasjavajući noć.
Na La Verni sam ga najintenzivnije zamišljao. Na proplanku gdje mu ptice pjevaju dobrodošlicu. Na brdu gdje se spaja ono božansko i ljudsko. Zamišljao sam kako iza kutka poput brata Leona pratim Franju očekujući ga vidjeti u zanosu.
Svoje zamišljanje skončao sam na njegovu grobu – mjestu gdje počiva Glasnik Velikoga Kralja. Ispod masivnog stupa gdje su ga braća skrila ostavio sam i ja svoje molitve i želje.
Prepustio sam se da mi srce vodi Njegova volja po Franjinu uzoru.
Osim u mjestima vidio sam ga i u braći. Ona prvotna klica u Asizu postaje tako vidljiva i opipljiva. Nikoga ne ostavlja ravnodušnim već preplavljuje i obuzima. Izvlači najbolje iz svakoga i naposljetku preobražava. Franjo, iako mrtav, djeluje u svima nama i što smo bliže izvoru on postaje sve vidljiviji. Lijepo je skinuti privid s očiju i u svakome bratu vidjeti isti žar. Žar koji je Franjo imao i koji u svima njima prepoznajem.
S ovoga hodočašća, u susret našim zavjetima, odlazim s dvije misli. Misli koje je izgovarao sveti Franjo, a vjerujem da su ključne za nas: ‘Ljubav nije ljubljena’, te ‘Gospodin mi dade braću’.
Franjo je spoznao da je smisao u Križu te je svim srcem plakao govoreći kako ljubav nije ljubljena. Ali Franjo je spoznao da nije bio pozvan sam oplakivati žrtvu, nego svoju spoznaju podijeliti sa svojom braćom.
Zato, draga braćo, želim da i mi, kao i Franjo, spoznamo da je u Križu spasenje te kao prva braća, kojoj sve bijaše zajedničko, rastemo u zajedništvu ljubavi i trpljenja.
Gospodin nam dao svoj mir!
Tekst i fotografije: fra Marko Lasić
Izvor: novicijati-ofm.org
