Iz onoga što je rečeno slijedi da, kada se prepozna Božji poziv, to jest, kada je misao o napuštanju svijeta bila više-manje stalno prisutna u umu neko vrijeme, i duša shvati, iako se boji, da “Gospodin ima potrebe za njom“, poziv treba odmah poslušati. Sv. Toma smatra da poziv na savršeniji život treba slijediti bez odgađanja, jer su ta svjetla i inspiracije od Boga prolazna, a ne trajna, te stoga Božji poziv treba poslušati odmah. Kao i prije, kad je Isus činio svoja čuda i činio dobro, “Isus iz Nazareta prolazi”; ako ne iskoristimo Njegovu prolaznost, možda se nikad neće vratiti. “Ja stojim na vratima i kucam,” rekao je. “Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu,” a ako ne, taj poziv možda nikada više neće doći. “Požurite, molim vas,” izgovara sveti Jeronim, “i radije prerežite nego popustite uže kojim je vaša lađa čvrsto vezana za obalu,” jer i jedno odgađanje oduzima osobi neprocjenjivo zasluge koje bi stekla u redovničkom životu. Odgađanje je opasno, a dugo razmatranje, kako nas uvjerava mons. Malou, nepotrebno je: “Od svih stanja života, redovničko stanje je, bez ikakvih sumnji, ono koje zahtijeva najmanje razmatranja, i to je ono zbog kojeg bi odabir trebao izazvati najmanje sumnje i izazvati najmanje oklijevanja; jer je u tom stanju manje poteškoća i nalaze se najbolji načini za spašavanje naših duša.”
„Dobro je za čovjeka nositi jaram od svoje mladosti,” kaže Sveto Pismo. Imajući na umu ovaj savjet i shvaćajući da čisto srce mladih prima dojmove vrline bez poteškoća, lako stvara dobre navike, a da je to prije svega vrijeme ozbiljnosti i velikodušnosti, Crkva je uvijek poticala svoju djecu da se posvete njezinoj službi od svoje rane mladosti. Toledski je sabor odredio: “Čim dijete dosegne adolescenciju, to jest, u dobi od dvanaest godina za djevojčice i četrnaest godina za dječake, mogu slobodno raspolagati sobom ulaskom u redovnički život.” Nije zabranjeno ući u redovnički život u bilo kojoj dobi; Tridentski je sabor jednostavno odredio da nitko ne smije biti primljen na profesiju prije nego navrši šesnaest godina, ali nije zabranio ulazak prije toga vremena.
Posebno je u Pravilu svetog Benedikta predviđeno primanje male djece, koju su roditelji darovali za obrazovanje i kasniji trajni boravak u Redu. “Prihvaćanje djeteta u to je vrijeme bilo gotovo jednako svečano kao profesija u današnjem vremenu. Roditelji su ga nosili do crkve. Dok su mu omotavali ruku koja je držala molbu, u sveto oltarsko platno, obećali su, pred Bogom i Njegovim svetima, postojanost za njega.” Djeca od tri ili četiri godine donosili su se u rukama onih koji su im dali život, kako bi prihvatili, prema njihovoj volji, životni put koji im je bio predodređen.
Donošeni su u svetište, primali odoru i zauzimali svoje mjesto kao monasi u monaškoj zajednici.
Sveti Benedikt imao je samo dvanaest godina kada je ušao u samostan, a sveti Toma Akvinski tek četrnaest. Sveta Katarina Ricci bila je zavjetovana sa trinaest godina; Blažena Imelda umrla je u dominikanskoj samostanu u dobi od jedanaest godina, a sveta Ruža Limska dala je svoje zavjete čistoće Bogu s pet godina. U današnjim vremenima, sestra Terezija, “Mali Cvijet”, imala je samo petnaest godina kada je ušla u karmelićanski samostan u Lisieuxu. “Duh puše gdje hoće.” Nema pravila za duhovne pozive, ni dobi koja bi bila ograničenje za poziv. Nevinost privlači Božji pogled, duboko ukorijenjene navike grijeha, pod uvjetom da se ne ustraje u njima, ne odbijaju Ga uvijek. Jedan dolazi jer ga svijet odvrati, drugi ga voli i napušta s kajanjem; poslušnost privlači više milosti, dok otpor često povećava snagu Njegova poziva. Mala djeca čuju Njegove šapate, dok drugi nisu pozvani dok nisu prošle godine. Tako je Crkva toliko zaštitnički nastrojena prema ovoj slobodi svoje djece da Tridentski sabor izopćuje one koji, silom ili prijetnjom, ometaju nekoga da uđe u redovnički život bez opravdanog razloga.
Kako roditelji često premašuju vlast koja im je dana od Boga nad njihovom djecom, u pitanju izbora životne karijere, dobro je ovdje citirati riječi velikog isusovačkog moralista, oca Ballerinija: “Očevska moć ne može oduzeti pravo koje sinovi i kćeri imaju da sami odaberu svoje životni poziv, i, ako žele, da slijede Kristove savjete. Međutim, dužnost koju zahtijeva sinovsko poštovanje ne smije se zanemariti, te treba tražiti dopuštenje roditelja. Ako se odbije, djeca ne bi smjela odmah otići, već bi trebala pričekati neko vrijeme dok roditelji ne shvate svoje obveze. Međutim, ako postoji opasnost da roditelji nepravedno spriječe ispunjenje dječjeg odaziva, oni mogu i trebaju otići bez roditeljskog znanja. Roditelji imaju pravo da provedu neko vrijeme u ispitu poziva svoje djece prije nego što uđu u redovništvo; međutim, nije im dopušteno inzistirati da prvo iskuse užitke svijeta. Ako se dogodilo da su time pogođeni, roditelji nemaju razloga zaključiti da nije bila pravi poziv. Može postojati pravi poziv koji je pogrešno napušten.”
Sv. Liguori citira brojne teologe koji smatraju da “roditelji koji sprječavaju svoju djecu da uđu u redovništvo griješe smrtonosno.” “Okrenuti nekoga od redovničkog poziva,” kaže sv. Jeronim, “nije ništa drugo nego ubiti Isusa Krista u srcu drugoga.”
– Zvanje, William Doyle, S.J.