Provincijske korizmene rekolekcije održane su 9. i 10. ožujka u samostanima u Cerniku i u Kloštar Ivaniću. Moderator rekolekcija bio je fra Antonio Kirin. Program se sastojao od uvodnog nagovora, ispita savjesti, prilike za slavlje sakramenta pomirenja te pobožnosti križnoga puta.
U svome je nagovoru fra Antonio promišljao o temi poimanja i percepcije nepravde. Nakon uvodnih razmišljanja posebno se osvrnuo na četvrtu pjesmu o Sluzi Jahvinu iz Knjige proroka Izaije. Podsjetio je kako je u starozavjetnoj perspektivi patnja često povezana s kolektivnom odgovornošću za grijeh. U tom je kontekstu istaknuo kako je riječ o jednom od rijetkih starozavjetnih mjesta na kojemu trpljenje pogađa pravednika – i to pravednika koji se pritom ne brani. Taj motiv „zamjenskog nošenja krivnje“ pokazuje kako patnja pravednika može postati put obraćenja i spasenja za druge. Posebno je istaknuta paralela između Jahvina sluge i Krista koji, poput janjeta odvedena na klanje, u šutnji prihvaća patnju, ne braneći se pred optužbama.
Fra Antonio je iznio misao da Bog ponekad dopušta nepravdu nad pravednikom jer upravo takvo trpljenje može prekinuti lanac nepravde i otvoriti prostor ljubavi. Nepravda, naime, gubi svoju snagu kada se susretne s onim tko ju je sposoban strpljivo podnijeti. Kao najjasniji primjer toga naveo je Isusovu strpljivost u njegovoj muci i križnoj borbi.
U nagovoru je fra Antonio naglasio kako se u ljudskom životu često susreće lanac nepravde koji pogađa mnoge ljude i zajednice. U tom kontekstu spomenuta je i slika gorućega grma iz života Mojsija kao znak da se Bog objavljuje upravo u ranama i patnji čovjeka. Rane nastaju zbog nepravde, ali se mogu produbljivati i onda kada se zatvaramo u vlastitu žrtvu. Put učenika Kristova jest donijeti svoje rane pred Gospodina i u njima prepoznati mjesto Božje prisutnosti. Iako se još ne možemo potpuno suobličiti Kristu u slavi, možemo mu se suobličiti u patnji.
Pomoć u podnošenju vlastitih nepravdi može se, kako je istaknuo, pronaći i u razmatranju susreta uskrsloga Isusa i apostola Tome. Isus poziva „nevjernog“ učenika da dotakne njegove rane. Time pokazuje da i čovjek može svoje rane približiti Kristovima te u njima pronaći put suobličenja njegovoj patnji.
Nakon nagovora uslijedila je bratska rasprava u kojoj su braća razmišljala o temi kroz primjer Krista patnika i svetoga Franje Asiškoga, koji su prihvatili križ i nosili patnju drugih. Istaknuta je potreba da i franjevačka bratstva budu mjesta gdje se prihvaća slabost i patnja braće, bez okretanja glave od onih koji prolaze kroz teškoće.
U razgovoru se dotaknulo i iskustva nepravde koje ponekad dolazi i unutar bratstva. Naglašeno je kako pravi mir dolazi onda kada čovjek shvati da se ne mora uvijek braniti, ako mu je savjest čista i ako vjeruje da ga Krist brani. Vjera u Gospodina koji se zauzima za pravednike daje snagu nositi vlastite križeve i ostati u istini i miru.
U drugom dijelu susreta fra Antonio predvodio je ispit savjesti polazeći od evanđeoskog prizora u kojem Isus nije prihvaćen u svome zavičaju. Kao što je Isusu bilo teško naviještati evanđelje među onima koji ga dobro poznaju, tako je ponekad teško živjeti i svjedočiti evanđelje unutar vlastitoga bratstva. Ljudi su Isusa poznavali kao drvodjeljinog sina, ali su bili pozvani prepoznati ga po plodovima dobra koje je činio. I braća su potaknuta preispitati prepoznaju li Božje djelovanje u životima onih koji su im najbliži.
Ispit savjesti zahvatio je temeljne dimenzije redovničkog i kršćanskog života: vjeru, ufanje i ljubav. Postavljeno je pitanje raste li osobna vjera i postoji li povjerenje u Božju dobrotu i snagu koja djeluje u životu vjernika. Razmišljalo se i o poniznosti srca, o opasnosti oholosti i potrebe da se bude iznad drugih, kao i o nutarnjem miru, sposobnosti šutnje i sabranosti.
Poseban naglasak stavljen je na bratsku ljubav: koliko braća imaju vremena jedni za druge, za vjernike koji su im povjereni te za potrebite koje susreću. U tom kontekstu dotaknuta su i pitanja odnosa prema novcu, solidarnosti, umjerenosti u hrani i piću te novih oblika ovisnosti, osobito vezanih uz pretjeranu uporabu mobitela.
Razmatranje je obuhvatilo i temeljne elemente redovničkog života: osobnu i zajedničku molitvu, način slavljenja svete mise, vjeru u Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji te vjernost vlastitom pozivu. Postavljena su i pitanja o čistoći srca, poslušnosti poglavarima te o spremnosti prihvaćanja bratske opomene bez oholosti i osjećaja vlastite nepogrešivosti.
Zajedničko promišljanje svoj je vrhunac pronašlo u pobožnosti križnoga puta, u kojoj se susreću ljudske rane nastale zbog grijeha i Kristove rane koje donose ozdravljenje.
Susret je tako bio prigoda za produbljenje korizmenog razmišljanja o patnji, pravednosti, bratstvu i osobnom obraćenju te poticaj da braća u vlastitim zajednicama još snažnije žive evanđeosku solidarnost s onima koji trpe i vjernost pozivu koji su primili.
Braća koja djeluju u Austriji su se također okupila na korizmenu rekolekciju 4. ožujka u Linzu. Rekolekciju je predvodio provincijalni ministar fra Milan Krišto. Braća su govorila o redovnoj stvarnosti života u inozemstvu, a nakon razmišljanja i razgovora zajedno su slavili Euharistiju.
fra Vjeran Lazić i fra Filip Đurđević
