Napokon je započela kišna sezona. Iako još ne pada svaki dan, ali vodostaj rijeka se već popravio, a i biljke su ponovno poprimile onu svoju živu zelenu boju. Ponekad dođu neki veći oblaci, pa kiša pada po cijele dane, pa bude onako sumorno i dosadno. Ponekad, haraju opasne grmljavinske oluje, tada grmi i sijeva na sve strane, iz tih oblaka kiša obično pada ekstremno i što se tiče jačine, ali i količine. Nakon jakih nevremena budu ti, poznati odroni i poplave na cestama. Po kiši i po blatu je puno opasnije voziti gore po brdima, jer je po tim uskim i zemljanim putovima poprilično sklisko, pa sam često primoran koristiti pogon na sva četiri kotača.
U našem vikarijatu, godišnje dva puta, bude jedan susret mladih svećenika. Te susrete obično organiziraju po različitim dekanatima i župama, pa na taj način mladi svećenici imaju priliku upoznati cijelo naše misijsko područje, sa svim svojim ljepotama, ali također i s teškoćama i izazovima. Zadnji smo susret imali u mjestu, koje se zove Oventeni i koje je poprilično daleko od “svega”. Grad Satipo nam je bio zadnji veći grad, ujedno i zadnja utvrda civilizacije, prije nego smo napustili asfaltiranu cestu i prije nego smo ušli malo dublje u divljinu. Između Satipa i Oventinija ima samo sto kilometara, ta distanca stvarno nije velika, ali zbog katastrofalnog stanja neasfaltiranog puta, po kojim smo se vozili, do Oventenija nam je trebalo više od četiri sata. Cijelo naše putovanje se može opisati kao jedan veliki “rodeo”. Put, doslovno kao da je bio pooran. Iako se džip, po neravnome tlu, kretao sporo, ipak nas je bacalo na sve strane, lijevo i desno, naprijed i nazad, gore i dolje. Zato smo se stalno morali držati ručke za držanje. Tužno je, kako je ova cesta glavna i jedina cesta prema Atalayi, na kojemu se sav promet treba odvijati. Međutim prometa, na sreću nema. Svi koji imaju malo pameti, do Atalaye putovat će rijekom. Prošle godine sam osobno doživio kako su čamci i brodići krcati svakovrsnom robom. Cestu koriste samo mještani iz okolnih sela, a ponekad naiđe i neki kamion, s vozačem koji ima dovoljno hrabrosti, strpljenja i vremena, jer do Atalaye će zasigurno voziti danima. I mi smo naišli na jedan takav “izgubljeni” kamion, naravno cesta je bila uska, pa nije bilo drugo, nego u rikverc, sve dok nekako nismo mogli proći jedan pored drugoga. Većina te ceste vodi preko prašume, a od skretanja prema Oventeniju, ta je prašuma sve dublja i dublja.
Oventeni je mali gradić koji se nalazi gore na tisuću metara, u jednoj dolini, okružen divljinom. To je područje indijanskog plemena Ašeninka. Na ovo “divlje” područje franjevci misionari su stigli u sedamnaestom stoljeću. Fratri su nekoliko puta bili primorani napustiti Oventeni, ali su se uvijek vratili. Danas, misiju vodi vikarijat, odnosno jedan dijecezanski svećenik. U misijskome centru nalazi se jedna osnovna škola sa internatom. Četrdesetak indijanske djece živi i uči u našoj misiji. Ta djeca su uglavnom iz nekih udaljenih sela, koja su razbacana po prašumi, te u svojim selima nemaju školu, a predaleko im je svaki dan putovati. Djeca nam govore, da onim vikendima kada idu svojim kućama, znaju putovati i po jedan dan, a prema nekim selima može se samo pješice. Iako je žalosno da su ta mala djeca daleko od svojih najmilijih, ali ipak, ta škola sa internatom znači puno. Inače je stanje Indijanaca poprilično teško, s jedne strane, oni polako počinju zaboravljati svoj stari i tradicionalni način života, više nisu tako vješti ni u lovu, ni u ribolovu, a šume i divljači je sve manje i manje; s druge strane jako teško ili uopće ne prihvaćaju modernu civilizaciju, a bez pismenosti, izloženi su pohlepnosti modernoga svijeta. Moderan čovjek će zasigurno lako prevariti i iskoristiti Indijanca. Kao odgovor na to, Indijanci jesu sumnjičavi prema svima i u sebe zatvoreni. Naša škola u toj kompliciranoj situaciji, ima dvostruko poslanje: s jedne strane pomoći Indijancima da ne zaborave svoj jezik, svoju tradiciju i običaje, s druge strane na nekoj osnovnoj razini pomoći im snalaziti se u modernome društvu. Svakako to poslanje nije ni jednostavno, ni lako, ali se djeluje s vjerom u ime Kristovo.
U misiji koriste solarne panele, što znači da preko dana, dok ima prirodnoga svjetla, struje u kući zapravo nema. Struju će uključiti tek nakon zalaska sunca. Žene kuhaju vani na vatri, i to svaki dan za više od pedeset osoba. Misija ima svoju lijepi vrt i voćnjak, a ima i svoju pekaru, tako da kruh za sebe pripremaju sami. U vanjskoj velikoj blagovaonici nalazi se jedan takozvani rezervoar za vodu, a u njemu se pročišćava voda, pa se odmah može i poslužiti. U internatu, sobe su dosta male, svaka ima dva kreveta na kat, tako da u njima, četvero djece može prenoćiti, i doslovno samo prenoćiti, jer svaka druga aktivnost se odvija izvan tih soba. Djeca preko dana nose svoje tradicionalno indijansko odijelo, koja se zove “kučma”. Nakon zalaska sunca, pošto smo bili gore na tisuću metara, bude prohladno, pa sam odjenuo svoj franjevački habit. Kad su me djeca za večerom, ugledala u habitu, pošto su prvi put vidjeli redovničko odijelo, počeli su vikati da sam i ja u kučmi. I nisu puno pogriješili, naime prvi franjevci kad su stigli u Amazoniju, naišli su na domoroce, koji su na sebi imali tek nešto minimalno. Upravo su fratri na osnovi svojih habita izmislili i napravili prve kučme, i s njima odjenuli Indijance.
Jedan drugi veliki problem je, da kad počne padati kiša, ta jedina cesta do Oventenija, zbog blata postaje zapravo neprohodna. Ti ljudi, tada budu odsječeni od civiliziranog svijeta. I po nekim normalnim uvjetima, autom, treba više od četiri sata do prve bolnice ili do prve ozbiljne trgovine, a u srcu kišne sezone u Oventeni, može se samo tenkom ili helikopterom. Ako cesta zbog blata, bude duže vremena neprohodna, u mjesnim trgovinama prije ili kasnije ponestat će namirnica, a to stanje će izazvati manju ili veću glad. Tada su na svakodnevnom meniju samo banana i yuka, drugog jela nema. Barem mi je tako pričao prijašnji svećenik, koji je petnaest godina proveo u Oventeniju. Zapravo nisam se raspitivao, ali se nadam da je danas, situacija u kišnoj sezoni nešto bolja. U svakom slučaju na povratku, mi smo se još uspjeli probiti do Satipa. Opet nas je drmalo, treslo i bacalo, a čim smo stigli u grad, odmah smo morali do automehaničara, jer su nam se na putu, kočnice auta raspale. Tako ti je to, jednom odeš u Oventeni, pa ti se auto raspadne.
Kod kuće smo sa časnama, ponovno bili u jednome pohodu, indijanskim selima naše župe. Na našem području žive Ašaninke, oni su jako slični plemenu Ašeninka, ali ima i nešto razlika između njih, osobitu u jeziku. Ašaninke su za vrijeme terorizma naselile naš kraj. Iz glavnoga grada, Lime su se najavile dvije skupine, da bi došli krajem studenoga, posjetiti naša indijanska sela, i za Božić donijeti djeci neke darove, pa sad časne prave popis svih učenika… Ja sam pak, planirao pokrenuti Caritas, barem u Došašću i u Korizmi. Od raznih donacija, što sam dobio od dobrih ljudi u Hrvatskoj, želim sastaviti neke pakete, sa osnovnim namirnicama, za najsiromašnije obitelji, a njih ima puno… Šaljem svima “pasonki” što znači hvala, u ime svih naših Ašaninka.
Fra Péter Dezső
