Sprovodni obredi za pokojnog fra Remigija Mlinarića člana Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda koji je preminuo 13. travnja 2025. slavljeni su u utorak, 15. travnja na Gradskom groblju u Varaždinu, a predvodio ih je fra Milan Krišto, provincijalni ministar u zajedništvu s braćom franjevcima, svećenicima i vjernicima.
Provincijalni ministar je naglasio da „dok se ovih dana u vjeri liturgijski spominjemo našega otkupljenja i dijela spasenja, fra Remigije je dovršio svoj hod za Učiteljem koji ga pozvao i kojemu se odazvao u franjevačkom redovničkom i svećeničkom pozivu.“
Za sprovod fra Remigija oproštajni govor je pripremio mons. Gerard Anton Žerdin, biskup apostolskog misionarskog vikarijata San Ramon u Peruu, a pročitao ga je fra Dragutin Bedeničić, vikar Provincije.
U svom oproštaju mons. Žerdin istaknuo je životni put fra Remigija, posebno se osvrćući na njegovo djelovanje u Peruu te je istaknuo da je „okosnica života fra Remigija bilo misionarsko poslanje“ te je opisao kako je izgledalo njegovo prvo djelovanje u Peruu u župi Vitok, na čijem je području bio veliki rudnik: „Fra Remigije je vidio da je siromašan narod potpuno zaokupljen radom u rudniku i da kroz tjedan nitko ne dolazi u župu, pa je odlučio raditi u rudniku. Svaki dan je obilazio radnike u utrobi zemlje, a sâm je radio na površini u radionici za popravljanje raznih elektromotora. Bio je veoma vješt u svim poslovima: jezeromeštar, kako se to govorilo. Bio je veoma omiljen narodu, blizak, no strog. Stvari je znao reći onako kakve su po njegovom mišljenju. Vlasnici rudnika su mislili da je komunist budući da je bio uz radnike.
Fra Remigije je uspio podići crkvicu i župni stan u stilu Rivotorta: vrlo jednostavno i siromašno. Tako je ispunio svojih pet godina boravka u Vikarijatu San Ramon.“
U nastavku je opisao drugi dio fra Remigijeva života u Peruu: „Nakon prvog odmora u Hrvatskoj ponovno se vratio u Peru, no u drugi apostolski vikarijat: San Hose, u Amazoniji. Ovdje je proveo sljedećih pet godina, posjećujući više od 90 zajednica. Njegovo iskustvo s gubavcima u San Pablu duboko je obilježilo njegovu duhovnost i predanost onima kojima je pomoć najpotrebnija.
Čvrstog karaktera, ali u isto vrijeme pun razumijevanja i očinski, fra Remigije ostavio je neizbrisiv trag na sve one koji su ga imali privilegiju poznavati. Njegova ljubav prema Crkvi i njegovo neumorno zalaganje za duše učinili su ga autentičnim svjedokom Evanđelja.
U kritičnom trenutku njegova života, kada je bio teško bolestan i na rubu smrti, otac Buenaventura Dureau poslao je grupu karizmatične braće da mole za njega. Nakon molitve za iscjeljenje, fra Remigije je ozdravio. Ovaj događaj bio je veoma važan za njegov život: od tada je počeo aktivno služiti u Katoličkoj karizmatskoj obnovi. Sudjelovao je na duhovnim vježbama i konferencijama, obnavljajući vjeru mnogih ljudi i hrabreći cijele zajednice svojom mudrošću. Njegova spokojna prisutnost, njegova čvrsta riječ i njegovo svjedočanstvo života pomogli su mnogim dušama da se susretnu s Gospodinom.
Godine 2003. nastanio se u kući duhovnih vježbi „Casa de Jesus“, gdje se potpuno posvetio duhovnoj, ljudskoj i pastoralnoj formaciji mladih na školovanju. Preuzeo je dužnosti poglavara, odgojitelja i graditelja formacijske kuće Svećeničkog bratstva Jesús Vive (Isus živi), postavši čvrst i pun ljubavi vodič mnogim mladima u procesu razlučivanja zvanja. Njegova uloga bila je ključna u rastu i uređivanju ove zajednice.“
„Do danas njegova ostavština živi u Svećeničkom bratstvu Isus živi, koje je dalo osam svećenika u službu Vikarijata, svi formirani pod njegovim očinskim pogledom, franjevačkim svjedočanstvom i životom u Duhu.
Fra Remigije bio je i ostaje misionar Duha, sijač zvanja, svjedok Kristove ljubavi i vjerni službenik Crkve. Njegov je život poziv na potpuno pouzdanje u Boga i radosno življenje potpunog predanja Evanđelju.“ zaključio je mons. Žerdin u svom pismu.
Nakon sprovoda u franjevačkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja svetu misu zadušnicu slavio je mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup u miru, u zajedništvu s provincijalnim ministrom fra Milanom i ostalom braćom svećenicima. Na početku mise biskup je spomenuo kako ga osobno veže povijest s bratom fra Remigija, vlč. Stjepanom Mlinarićem koji je došao za župnika u Krašić nekoliko mjeseci prije njegove mlade mise pa mu je bio manuduktor (pripremao mladu misu). Tako se (jer mu je bio neko vrijeme i župnik) biskup Mrzljak i malo povezao s obitelji Mlinarić.
Biskup je u homiliji istaknuo kako su ovi dani kao i svaki dani, s jedne strane obični, a s druge strane su posebni zbog slavlja otajstva Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Iz toga proizlazi i poslanje Crkve, pa tako nekih, poput fra Remigija, da se odazovu i na poziv u daleke misije gdje treba svjedočiti Božju ljubav i naviještati Božju Riječ. Spomenuo je kako smo sada već okupljeni i u nadi konačne proslave iako kao ljudi tugujemo zbog odlaska našega brata. Pozvani smo i mi u ovom vremenu također biti svjedoci nove nade koju nam dariva Uskrsnuli, naglasio je mons. Mrzljak.
Na kraju svete mise zadušnice zahvale su izrekli fra Franjo Tomašević, gvardijan samostanskog bratstva u Krapini, kojem je pripadao fra Remigije te fra Dragan Grizelj, gvardijan u Varaždinu, gdje je fra Remigije proveo posljednje mjesece svoga života.
Vjernici iz Perua su poslali svoja svjedočanstva i izraze sućuti čime su se željeli oprostiti od fra Remigija izričući svoja osobna iskustva i uspomene na trenutke zajedništva, pomoći i duhovnog vodstva koje su primili od fra Remigija.
Rossana González s obitelji:
Zovem se Rosana González, u ime obitelji i svoje osobno, želim iskreno zahvaliti Bogu na neizmjernom daru što smo imali priliku upoznati dragog oca Remija, kako smo ga s velikom ljubavlju i poštovanjem zvali – poštovanjem koje je uvijek znao nadahnuti.
Otac Remi bio je za mnoge iz moje generacije, a posebno za moju obitelj, iskreni duhovni otac i vođa te Božje oruđe koje nas je, s čvrstinom i nježnošću, vodilo prema susretu s Bogom. Imala sam samo 15 godina kad sam ga upoznala, prije 40 godina. Od tada naši su se životi isprepleli u životu u vjeri, osobito na putu Katoličke karizmatske obnove, gdje nas je znao oblikovati, voditi i nadasve, približavati Srcu Kristovu.
Bio je jakog karaktera koji je vrlo tipičan za njegovu rodnu Europu, ali je istovremeno znao biti svima blizak, radostan, pa čak i šaljiv — nešto što je, kako smo znali reći, sigurno naučio od nas Peruanaca koji smo ga toliko voljeli. Njegov pozitivni trag u našim životima ostaje dubok i neizbrisiv. Danas su naša srca ispunjena pomiješanim osjećajima: ljudskom tugom što ga više nećemo vidjeti na ovoj zemlji, ali i radosnom nadom, jer znamo da se vratio u Očev Dom.
Na svom sljedećem putovanju u Hrvatsku više ga neću moći zagrliti, smijati se s njim ili dugo razgovarati kao što smo to toliko puta činili… ali duboko me tješi spoznaja da je sada u Gospodinovom naručju. I mogu ga zamisliti kako s mirom i vjerom izgovara riječi svetog Pavla iz Druge poslanice Timoteju (4, 7-8):
„Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac – i ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov dolazak.”
Ostaje neizmjerno puno uspomena i pouka koje mi je ostavio: duhovne obnove, kampovi, formacijski susreti, zajednički molitva i ručkovi … ali ništa se ne može usporediti s dubinom doživljaja svete Euharistije s njim, tog svetog trenutka kad je kao svećenik postajao most između Neba i Zemlje.
I kako zaboraviti uskrsne posjete, čekajući da nas počasti kolačem u obliku Jaganjca… iako bi ga, u svojoj prepoznatljivoj velikodušnosti, gotovo uvijek odnio u Dom za napuštene djevojčice (siročad) u Zapallalu kako bi s njima proslavio Uskrs.
Otac Remi bio je za nas mnogo više od svećenika: savjetovao nas je u životnim situacijama, bio je prijatelj, ispovjednik i istinski duhovni otac. Uvijek će živjeti u našim srcima, a njegova će duša biti prisutna u našim molitvama.
Počivaj u miru Gospodnjem, oče Remi, i neka ti svjetlost vječna svijetli. Volimo te duboko. Žao nam je što ti nismo uspjeli reći posljednje zbogom… ali ponovno ćemo se sresti jednog dana u nebeskoj Domovini na nebu!
Olga Gutierrez – Škola za roditelje:
Dragi oče Remigije Tomo,
želimo se prisjetiti i zahvaliti Vam na Vašoj predanosti i ljubavi prema Peruu. Vaš neumorni rad i Vaše velikodušno srce dotaknuli su živote mnogih ljudi, ostavljajući u svima naslijeđe vjere, nade, ljubavi i služenja. Vaša predanost zajednici i darivanje sebe drugima bili su nadahnjujući primjer svima nama. U Vašoj rodnoj zemlji, Vaš će duh ostati živ u životima onih kojima ste imali priliku služiti i koje ste voljeli.
Počivajte u miru oče. Neka Vaša uspomena bude blagoslov za nas, a Vaše nasljeđe ljubavi i služenja neka nas uvijek nadahnjuje da budemo dobre osobe.
Jacky, Míriam, Milagro, Paul i cijela zajednica Katoličke karizmatske obnove:
Dragi oče Remigije,
od trenutka kad smo te upoznali, naši su se životi promijenili. Tvoja podučavajuća karizma, tvoja nježnost, tvoja radost i tvoja ljubav prema Kristu naučili su nas koliko je važno živjeti Evanđelje.
Tvoja radikalnost, tvoj neumorni rad i tvoji savjeti bili su nam svjetlo u najmračnijim trenucima.
Hvala ti što si nam pokazao svoje svjedočanstvo života! U tebi smo vidjeli živog Krista.
Jako te volimo, oče Remigije. Uvijek ćeš biti prisutan u našim životima. Uz Božju pomoć i tvojom zagovornom molitvom, nastavit ćemo tvoju misiju i nadamo se da ćemo jednog dana zaslužiti ponovno se susresti s tobom u Očevoj slavi. Bratski pozdrav u Nebo od tvoje drage djece iz Perua!
Rosa Sánchez s obitelji – Katehistica:
Danas nas je napustio svećenik, prijatelj, brat, duhovni otac i učitelj – vjerni Božji sluga koji će zauvijek ostati u našim srcima. Osjećamo duboku tugu, ali i mir i radost zbog njega, jer znamo da je otac Remigije sada s Gospodinom. Nećemo zaboraviti njegova učenja, koja je uvijek pratio svojim životnim svjedočanstvom. Mnoge uspomene mi dolaze u moje misli, suze mi teku dok molim i zahvaljujem Bogu za vrijeme koje nam je podario da budemo s njim. Čak i svojom smrću, on nas i dalje poučava. Otac Remigije je učio nas laike kako se istinski predati Isusu Kristu – oblikovao nas je i slao na teološku formaciju. Pomagao je mnogoj braći i sestrama, dijelio ono što bi dobio, ništa nije zadržavao za sebe. Bio je skroman i ponizan. Znao nas je očinski ispravljati kada je to bilo potrebno, s mudrošću i čvrstinom. Mogla bih reći mnogo o njemu, i opet bi bilo premalo. Činio je dobro bez da je tražio bilo što zauzvrat. Ne znam kako sažeti sve što je učinio za Peru. Zahvalna sam na svemu i vjerujem, ponovno ćemo se sresti u Vječnosti.
