U četvrtak 1. veljače 2024. u samostanskoj i župnoj crkvi sv. Nikole, biskupa u Čakovcu varaždinski biskup mons. Bože Radoš slavio je sprovodnu svetu misu za pokojnoga fra Anđelka Rakhela koji je preminuo u ponedjeljak 29. siječnja 2024. Uz braću franjevce pristigle iz cijele Provincije koncelebrirali su i mnogi dijecezanski svećenici, a na misi se, uz fra Anđelkovu rodbinu, sestre Ivanku i Ankicu te brata Zvonka, okupio i velik broj vjernika koji su poznavali i poštivali fra Anđelka tijekom njegove dvadeset sedmogodišnje službe u Čakovcu.
Polazeći od dnevnih misnih čitanja, u svojoj homiliji mons. Radoš istaknuo je kako je i fra Anđelko otputovao, kako veli David u prvom čitanju, onamo gdje idu svi smrtnici. Nadalje je, na temelju evanđelja dana gdje Isus sprema svoje učenike na putovanje biskup progovorio o našim životnim putovima. “Sva naša putovanja imaju smisao ako su usmjerena prema ovome zadnjem putovanju, prema očevoj kući. Isus će svojim učenicima i nama dati dobre savjete za naše životno putovanje. Reći će nam s kim trebamo putovati, što trebamo na put nositi i što na putu trebamo govoriti, koju vijest donijeti ljudima.”
Tako je mons. Radoš istaknuo da je Isus na put slao po dvojicu učenika. Ići s braćom, s prijateljima znači imati pouzdanje u nekoga, znati da uvijek možeš računati s njim. Tako je fra Anđelko bio dio zajednice, bratstva, putovao je tijekom svoga života poistovjećujući se s jednom zajednicom braće franjevaca. Evanđelje se može donijeti samo ako ga nose braća, ako ga nose najmanje dvojica jer svatko ima dio poruke, ako se želi cjelovita poruka donijeti onda je moramo je zajedno donijeti, ne jedan najprije pa drugi, ne jedan nasuprot drugoga, nego zajedno.
Zatim je mons. Radoš progovorio o onome što Isus kaže da trebamo na put ponijeti. Dok smo bili djeca mama se uvijek brinula da kad idemo na put imamo sve što nam je potrebno, u odrasloj dobi radimo liste jer često nešto zaboravimo, najčešće punjač za mobitel, pa ostanemo odvojeni od svijeta. A Isus govori što na put ne treba ponijeti. Ni torbe, ni novca. Ne treba nositi ništa što nije nužno, ništa bez čega život može biti, gdje život i ono što je bitno može doći do izražaja. Napomenut će uzmite samo štap koji je slika Božje prisutnosti i Božjega oslonca, nemojte zaboraviti povjerenje u Boga, a na to nas stalno podsjećaju i redovnici ukoliko žive ovo siromaštvo koje traži da budu slobodni naviještati. Ako su previše vezani uz sebe, uz ono što ima, ako smo mi svećenici previše vezani uz ono što imamo, zaboravit ćemo ono što je glavno: povjerenje u Boga, stalna Božja prisutnost, onaj dotok do Boga, onaj “punjač” koji se svaki dan mora se uključiti u naš život kako bi od onoga tko ima snagu primali snagu izvršiti ono što vjerujemo i propovijedamo.
Naposljetku je biskup progovorio o onome što na putu trebamo govoriti, koju vijest donijeti ljudima, a to je blagoslov siromasima. Onaj tko živi siromaštvo on je kralj na zemlji, ali nije kralj zemlje nego je kralj neba već ovdje na zemlji. Tako bi trebalo biti nas svećenika i svakoga vjernika, da ne živimo od onoga što treba ostaviti ovdje iza sebe, nego da živimo od snage koja dolazi od Boga, naslonjeni često ne na ono što imam nego na onoga koga imamo.
Na kraju sprovodne mise oproštajni govor održao je fra Željko Železnjak:
Sveti Franjo Asiški u svom promišljanju o životu i njegovu cilju i smislu, uvijek je polazio od Ljubavi koja nije ljubljena – Isusa Krista, čiji je bio istinski zaljubljenik. Njegova zaljubljenost u stvorenja, koja je prekrasno opjevao u Pjesmi stvorenja, jasno pokazuje koliko je Franjo po stvorenjima častio i volio Boga i svoj život posvetio upravo ljubavi prema Bogočovjeku Isusu.
Tom ljubavlju ispunjen, na kraju svoga zemaljskog života, Franjo je smrt nazvao „sestrom“. I nitko tako o njoj nije govorio. Nazvati smrt „sestrom“ znači ne samo da je se nije bojao, nego ju je priželjkivao i zavolio.
Franjin primjer poimanja života i smrti sigurno je poticajan i ostavljen mnogim naraštajima njegovih sljedbenika sve do naših vremena i sve do ovog trenutka kada se privremeno opraštamo od njegova sljedbenika, člana naše Provincije, brata Anđelka Rakhela po kojega je došla Franjina „sestrica smrt“ koju nije, poput Franje, priželjkivao i želio, ali je sigurno bio svjestan i spreman za njezin dolazak.
Koliko god bila utješna istina vjere “da se vjernima život mijenja, a ne oduzima”, koliko god vjerovali da je njemu sada sigurno ljepše jer je postigao cilj svoga života i dočekao zagrljaj neba – nama ipak u srcu ostaje praznina i ona naravna žalost za bratom, prijateljem, savjetnikom i suradnikom, za fra Anđelkom koga smo cijenili i rado imali u svojoj blizini.
Tijek njegova života je bogat i raznolik. Fra Anđelko je rođen 28. rujna 1939. u Brodskom Varošu od oca Ivana i majke Marije r. Blažeković kao najstarije od četvero djece. Na krštenju je dobio ime Vjekoslav (Aloisius). Rano se s obitelji preselio je u Viroviticu gdje je primio svetu pričest i svetu potvrdu.
U sjeni franjevačkog samostana i crkve sv. Roka u Virovitici upio je u srce po plemenitom primjeru roditelja i po primjeru franjevaca duboku vjeru i jasne životne principe. Vjerujemo da je od svoje majke baštinio smirenost, a od oca razumnost i onaj prirodni osjećaj za logično razmišljanje.
Nakon srednje škole odlučuje se za franjevačko i svećeničko zvanje pa 5. kolovoza 1956. ulazi u novicijat u Cerniku gdje je obukao franjevačko odijelo i dobio redovničko ime: Engelbert – Anđelko.
Nakon godine novicijata, 6. kolovoza 1957. položio je prve redovničke zavjete i započeo studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Tijekom teološkog studija polaže svečane redovničke zavjete 17. rujna 1962. godine i prima daljnje svete redove u hodu prema svećeništvu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1965. godine u kaptolskoj crkvi sv. Franje, a zaredio ga je pomoćni zagrebački biskup Josip Lach. Mladomisničko slavlje bilo 11. srpnja 1965. u Virovitici.
Vjerujem da su se biskupove riječi na ređenju duboko urezale u dušu brata Anđelka: “Budi svjestan onoga što radiš, u djelo provedi ono što obavljaš… Pazi da ono što čitaš vjeruješ, što vjeruješ učiš, a što druge učiš to i živiš”. Toga je bio svjestan cijeloga svećeničkog života – to je živio cijelog života.
Svoju svećeničku službu započeo je u Vukovaru kao pastoralni suradnik i vjeroučitelj u Bogdanovcima gdje ostaje do 1972. godine kad postaje gvardijan u Slavonskom Brodu, a godinu kasnije i gvardijan i župnik u Virovitici.
Godine 1975. postaje gvardijan na Kaptolu gdje uz poglavarsku službu obnaša i odgovornu zadaću ispovjednika časnih sestara i bogoslova Nadbiskupskog sjemeništa.
Od 1978 godine je predstojnik u našem samostanu u Koprivnici da bi se 1981. opet vratio na Kaptol u Zagrebu kao ekonom i definitor provincije sv. Ćirila i Metoda. 1990. godine namješten je u franjevački samostan u Krapini odakle 1996. godine dolazi u samostan u Čakovcu i tu ostaje do smrti.
Tu je vršio različite službe: vikara, ekonoma, kapelana, duhovnog asistenta FSR, vjeroučitelja u osnovnoj školi u Pribislavcu i punih 27 godina zauzeto djelovao u župi sv. Nikole u Čakovcu, a posebno s ljubavlju u filijalnoj crkvi u Svetom Roku koje mu je priraslo srcu.
Svoj dan započeo bi molitvom krunice na Radio Mariji i molitvom Časoslova pa nastavio obvezama u župnom pastoralu. Rado je vršio – koliko mu je to zdravlje dopuštalo – službu ispovjednika i duhovnika – a to je mogao ostvariti jer je stalno bio povezan s Gospodinom i jer je imao dar strpljivog slušanja. Davao je korisne savjete kako u običnom razgovoru, tako i u sakramentu ispovijedi.
Tijekom pastoralnog rada kao svećenik vršio je mnoge dužnosti među kojima se posebno ističe dugogodišnja služba asistenta Franjevačkog svjetovnog reda. Tom službom nastojao je biti od duhovne pomoći svjetovnim franjevcima u njihovoj želji da nasljeduju Evanđelje i sv. Franju. Od velike je pomoći bio i pri obnovi temeljnog zakonodavstva, tj. Pravila i Konstitucija OFS-a.
Iako nije nosio titulu glavnog urednika župnog lista „Zvona“ ipak je bio glavni. Mnoge je sate i noći potrošio da bi uredio Liturgijski vodič, prikupio članke, sastavio i slao u tisak kako bi se i na taj način navijestila Radosna vijest.
Zbog bolesti često je boravio na bolničkom liječenju. Za vrijeme bolničkog liječenja mnogi su nazivali samostan i zanimali se za njegovo zdravlje. Bili su radosni kad su iskre nade pokazivale zdravstveno poboljšanje.
Kad se posljednji put vratio iz bolnice bio je prilično vedar i ispunjen optimizmom. Iako mu zdravlje nije vraćeno, Gospodin mu je, kao i Jobu, blagoslovio patnje, a kroz njega blagoslovio je i našu zajednicu. Uistinu smo u svojoj sredini imali Joba. Ono što bih posebno istaknuo je bila Anđelkova velika strpljivost koju mu je Bog podario.
Vijest o smrti koju smo u ponedjeljak primili za nas braću koja smo s njime proživjeli zadnje godine nije bila iznenađujuća. Znali smo da je fra Anđelko, koji je godinama bio ozbiljno bolestan, u posljednje vrijeme sve više slabio. Usuđujem se reći da se polako gasio i nestajao kao svijeća. U slabom i bolešću izmučenom tijelu još je samo srce kucalo. Ali i ono je stalo. Nije moglo više.
Tako je ovozemaljsko hodočašće brata Anđelka došlo je svom kraju te je on u 85. godini života, 68. redovništva i 59. svećeništva, okrijepljen svetim sakramentima, preminuo i preselio u mjesto osvježenja, svjetlosti i mira.
Do toga posljednjeg koraka na zemaljskom putu mnogi su mu pomagali, a ovim putem želim zahvaliti svima koji su mu pružili podršku i olakšali mu teret bolesti, bilo kroz osmijeh, toplu riječ ili gestu ljubaznosti:
Izražavam iskrenu zahvalnost dr. Dukiću, dr. Kovačić i svim liječnicima Županijske bolnice u Čakovcu kao i bratu Andreu koji su pažljivo brinuli o fra Anđelku tijekom njegove bolesti. Njihova predanost i pažnja izraz su dubokog poštovanja prema fra Anđelku kao čovjeku, svećeniku i redovniku. Neka Svemogući svima mnogostruko uzvrati.
Upućujem izraze sućuti fra Anđelovim sestrama Ivanki i Ankici, bratu Zvonku svoj bližoj i daljnjoj rodbini i svim prijateljima.
A svima vama, braćo i sestre, iskazujem iskrenu zahvalnost šte ste odvojili svoje vrijeme kako biste iskazali počast časnom redovniku i svećeniku fra Anđelku i svoje molitve uputili dobrom Bogu za pokoj njegove duše.
Na kraju, dragi brate Anđelko, želim ti zahvaliti u ime našeg čakovečkog bratstva. Tvoje franjevačko srce širilo je dobrotu i radost. Tvoja posvećenost u različitim pastoralnim službama ostavila je neizbrisiv trag u našim srcima i srcima mnogih koji su te voljeli i poštovali. Najveći trag ostavio si svojim životnim primjerom.
Hvala ti na tvojoj dobroti, požrtvovnosti i predanosti služenju narodu, našoj Provinciji i Katoličkoj Crkvi u cjelini. Neka te Gospodin primi u radost svoga kraljevstva i nagradi te životom vječnim! Neka Ti Gospodin daruje mir i vječno uživanje u gledanju Njegovog lica!
Brate Anđelko: Počivaj u miru Božjem!
Nakon sprovodne mise na čakovečkom gradskom groblju u Mihovljanu obrede ukopa predvodio je provincijalni ministar fra Milan Krišto koji je u uvodu istaknuo da smo na groblju, gdje je fra Anđelko često druge ispraćao u susret Gospodinu, a sada mi njemu iskazujemo posljednju počast i izričemo posljednju preporuku predajući ga Božjem milosrđu. Ovo naše sprovodno slavlje znakovito je uoči Gospodinova prikazanja, Svijećnice, blagdana u Crkvi prepoznatog kao Dan posvećenog života, a ove godine to je i dan s kojim završava slavlje osamstote obljetnice Božića u Grecciu svetoga Franje Asiškoga. Na ovom mjestu fra Anđelko zaustavlja svoj ovoživotni hod za Učiteljem koji ga je pozvao a onda i poslao nama. Jednako tako, oduševljen i nošen karizmom sv. Franje iz Asiza, svojim životom fra Anđelko nam govori o ustrajnosti, predanosti života, te često puta postaje i primjer nošenja križa raznih bolesti.
Nakon navještene Božje riječi fra Milan je na temelju evanđeoskih blaženstava istaknuo kako nam blaženstva dozivaju u pamet sreću koja se za vjernike sastoji u vječnom gledanju Boga, u izravnom sudjelovanju u njegovoj vječnoj i savršenoj sreći. Sva su blaženstva ispunjena nadom. Prema Isusovim riječima već je sada ostvarena stvarnost Božja u našim životima, jer Isus govori u sadašnjem vremenu: Blaženi!
U Isusovom navještaju ovdje je nagrada sam Bog. Sva nam blaženstva darivaju Boga već na ovom svijetu, ali kroz vjeru. Tek kad prekoračimo prag ovoga života, Bog se dariva sav i otvoren, dovršujući obećanje što smo ga tek kao kroz zrcalo mogli uočiti na ovome svijetu.
Fra Anđelko je sada i taj prag prešao, pa neka ga Gospodin Isus koji, ga je pozvao u svoju službu, uvede u svoju nebesku slavu.
