U Peruu se ne žuri nigdje – i to nije samo neka poslovica, nego je to svakodnevna praksa Peruanaca u svim životnim situacijama. Tu se ne žuri na svete mise, koje su inače dugačke, pa se može slobodno zakasniti, a ne žuri se nigdje ni sa svete mise, nema žurbe ni na radnome mjestu, kamoli dok se putuje, a osobito kad je riječ o rješavanju nekih administrativnih poslova, pa nije ni čudo da svoju boravišnu vizu čekam već skoro pet mjeseci. “Poco a poco” malo po malo – kažu Peruanci. Zbog dokumenata često moram boraviti u Limi, gdje je od sredine siječnja sve do kraja travnja ljeto, i to u pravom smislu te riječi. Iako termometar pokazuje samo 30 stupnjeva, zbog blizine ekvatora, sunce je puno drugačije, puno je jače nego kod nas, i što se tiče UV zračenja, a kamoli vrućine. Čovjek se doslovno topi i konstantno ima osjećaj kao da je u nekoj besplatnoj sauni od 45 stupnjeva.
Nakon tjedan dana provedenih u glavnome gradu, danas se vraćam u Amazoniju. Putovanje zahtjeva 9-10 sati, pa je najjednostavnije putovati noću. Autobusi kreću oko devet sati navečer, čovjek prespava cijelu noć i kad se ujutro probudi, već je na drugoj strani Andi. Iako mi autobus kreće u devet sati, za glavni kolodvor valja krenuti dva sata ranije. Vruća je noć, dok stojim uz cestu ispred samostana i mašem taksistima da me primijete. Neki me od njih, kad čuju da bih na kolodvor, odmah odbiju – previše im je daleko, odnosno previše je prometa… Napokon, jedan me starac prihvaća i zaista gužve su prevelike – promet je u Limi nezamisliv i neizdržljiv – za tih desetak kilometara trebalo nam je više od sat vremena. Na kolodvoru, nakon što sam predao prtljagu, slijedi provjera dokumenata – kao na aerodromima. Autobusi na daljine su na kat, inače luksuzni i ekstra kvalitetni. U jednom redu umjesto četiri sjedala nalaze se samo tri, što znači da su ta tri sjedala puno šira, udobnija, komotnija, štoviše ta sjedala se mogu spustiti, tako da se od njih doslovno napravi krevet. Ti autobusi su izmišljeni za noćne vožnje, ili za neka duga putovanja koja će zahtijevati noćenje u autobusu. Na primjer iz Lime za Machu Pichu, putuje se 28 sati.
Pošto sam bio umoran, uspio sam prespavati cijelu noć i čudno, ali ovaj put ni ekstremni zavoji, pa čak ni visinska bolest mi nije zasmetala. Već smo bili ušli u Amazoniju, kad smo u praskozorju od jednom stali. Nakon pola sata, vozač je isključio motor. Dok na obali Tihog Oceana hara neizdržljiva vrućina, na drugoj strani Andi je kišno razdoblje. Zbog ekstremnih oborina sa brda, skoro niotkud, preko noći se pojavljuju neke rječice, pa rijeke i nose sve sa sobom: i drveća, i kamenja, i blato, doslovno se odvali pola brda, i sve to padne na cestu i dalje u provaliju… Takvi odroni zemlje, su u Peruu česte pojave na glavnim cestama. Kad je osvanulo ljudi su polako počeli izlaziti iz svojih vozila i uputili su se da vide što nas zapravo sprječava u putovanju. S naše desne strane brdo ogromno, strahovite stijene su pokrivene zelenom džunglom, a s lijeve strane provalija od nekoliko stotina metara; dolje u uskom kanjonu nabujala, divlja rijeka, a ispred nas na cesti odozgor teče rijeka koja je nanijela odron kamenja, svima je jasno da se dalje ne može…. Između gradova zapravo nema ništa, nikakve civilizacije, ni signala, ni interneta, polako shvaćam da jesmo u divljini, u prirodi koja još daleko nije pripitomljena, gdje vladaju elementi prirode i to tako siloviti da lome i nose čak i stijene i šume, a kamoli čovjeka. Iz najbližeg grada bageri će krenuti tek ujutro, nakon sedam sati, kad stignu radnici. Daljine su ogromne, a bageri se kreću sporo, tako da će im trebati više od dva sata da stignu. Ali Peruanci su strpljivi ljudi, već su navikli čekati, navikli su biti izručeni, navikli su ovisiti… Zanimljivo je da se upravo u takvim kriznim situacijama pokazuje ono inače neprimjetno, ona duhovna kvaliteta: malenost, poniznost i strpljivost. I čekamo, jer iako se ne može ništa drugo – ali izvrsno je to vrijeme za molitvu. Nakon pet sati čekanja, uspjeli su osloboditi dio ceste od odrona – kolone su više od desetak kilometara i na jednoj i na drugoj strani – napokon polako krećemo dalje. U Amazoniji u kišnom razdoblju je malo, kako kažu “svježije”, podnošljivije, i to zbog oblaka. I zaista dok je oblačno, nekako se može izdržati, ali čim se sunce pojavi, gotovo je… U San Ramonu, od stanice do crkve ima samo 700 metara, ali dok pješice stignem do kapije već sam potpuno mokar od znoja. Iz San Ramona nakon ručka putujem dalje za Yurinaki. Pošto autobusa nema, lokalni taksisti prevoze ljude. U autu je vruće, glasna latinoamerička glazba, ludi vozač, u zavojima letimo… ali priroda je i dalje fascinantna, prekrasna, ali i divlja. Oko nas su brda prekrivena zelenom džunglom, slapovima, kanjonima divljih rijeka… A na cesti naravno odroni kamenja ili blata, jedva se probijamo. Drugdje na jednom dijelu fali pola prometne trake, preko noći je pala u provaliju. Opet drugdje, gdje inače uz cestu s brda teče slapić, sad je bijesni ogromni slap, cijela cesta doslovno pliva u vodi koja pada odozgor.
Kasno popodne stižem u Yurinaki, kamo su me imenovali za kapelana. Biskupija se bori s manjkom svećenika, pa župa čas ima, čas nema svećenika. Jedino su časne sestre konstantne, pa zapravo one vode župu. Ja ću biti uz njih svećenik, kapelan i dalje učiti španjolski, jer zasad zbog jezične barijere ne bih ni mogao biti sam na nekoj župi. Časne sestre su Blatarice, osnovane od Bl. Marije Petković. Prve misionarke u Peruu bile se Hrvatice, a danas u Yurinakiju žive tri Peruanke. Sve su već bile u Hrvatskoj, jer im je zapravo matična kuća na Blatu. Yurinaki je inače malo mjesto, s tisuću duša, odmah uz glavnu cestu, i uz rijeku Perene. Svakako, imamo struje i vode, interneta, školu, ambulantu, apoteke, frizere, raznorazne trgovinice, naravno ne može se baš sve nabaviti, za te stvari ću morati u neki veći grad. Ljudi se tu uglavnom bave ribarstvom ili većina njih ima svoje plantaže na okolnim brdima. Prvi dan, kad sam došao dogodila se jedna nesreća. Oluja je srušila jednu banderu od električnog voda, koja je pala u rijeku. Ribare koji su bili u onome trenutku na vodi, udarila je struja, te su poginuli momentalno, na licu mjesta. Za nekoliko dana mještani su obavili pogreb, ali bez svećenika. Tu nije običaj da svećenik vodi sprovod. Inače jako malo ljudi dolazi na nedjeljne svete mise. Od čega sestre žive, ne znam, jer tu milostinje nema. Ja zasad živim od novaca što sam dobio od ljudi prije mog odlaska, ako taj novac ponestane, vidjet ćemo, stavljam se u Božje ruke. Baš mi je jedna sestra pričala, kako je bio jedan svećenik, kome nikad nitko nije dolazio na misu, čovjek je godinama misio sam, a kad je umro, narod je tražio od biskupa da ga proglasi svetim. Razmišljam o tome mogu li, odnosno trebam li uopće napuniti crkvu, je li to uopće moja zadaća, možda Bog djeluje u ljudskim srcima potpuno drugačije nego što ja ili mi to možemo zamisliti. Uz Yurinaki naravno imamo i filijale – dosad smo bili u pet sela. Krećemo džipom prema okolnim brdima. Put je uzak, problem je ako naiđe auto iz suprotnog smjera. Vozimo se zapravo u džungli, preko nekih potoka i rijeka, a usput vidimo nekoliko slapova i naravno puno plantaža: kave, kakaa, banane i ananasa. Uz cestu trava zna narasti i do dva metra. Putujemo satima, penjemo se i do tisuću metara, pa se opet spuštamo u džunglu. Između sela nema nikakvog signala, ako ti se tu šta dogodi, možeš se samo nadati da naiđe netko i da ti pomogne. Ta sela su, kako kažu, stvarno Bogu iza leđa. U tim mjestima živi od 100 do 200 ljudi – na svojim glavnim trgovima imaju kapelicu u kojoj imamo misu 2-3 puta godišnje, nadalje jednu trgovinu i osnovnu školu. Djece ima puno, 7-8 u jednoj obitelji, Bogu hvala. Preko dana u selima nema nikoga, svi rade na plantažama, pa čak i djeca, pošto su na ljetnom odmoru. Zanimljivo je kako dolje u Yurinakiju uz rijeku zapravo nema komaraca, nego ih ima gore u brdima, i to su sitne neke mušice koje će te izgristi do bola. Od tih pet sela, samo u jednome žive Indijanci – Ašaninke. U devedesetima komunističke trupe koje su se skrivale u brdima Amazonije, terorizirali su i ubijali uglavnom starosjedioce, Indijance koji su zbog toga bili primorani odseljavati se. I naše Ašaninke su se doselili prije tridesetak godina. Ali teroristi su bili i u ovim krajevima. Od tih pet sela jedno se zove La Florida, isto gore u brdima, gdje uz crkvicu svoj samostan imaju druge časne sestre. Prije trideset godina jedna je sestra, sada već blažena Augustina, ubijena od tih terorista. Od tada La Florida postaje svetište i hodočasničko mjesto našeg vikarijata San Ramon. Umoran od putovanja i doživljaja, navečer ostajem sam u župnoj kući. U dvorištu imam dva velika stabla kokosove palme, pa moram paziti da mi ne padne na glavu koji kokosov orah. U kući je neizdržljiva vrućina, spašava me ventilator. I polako, zahvalnim srcem Bogu, pripremam se na počinak, tu u dalekom Peruu, negdje u Amazoniji.
Fra Péter Dezső
