Iz Atalaye sam nekoliko puta imao priliku letjeti za Pucallpu, iznad beskrajne Amazonije. Na toj relaciji lete mali avioni, u koje jedva stane dvadeset ljudi, možda ni toliko. Avionov je strop toliko nizak, da se u zrakoplov ulazi sagnuto, da ne kažem skoro puzeći, te kad sjedneš, iznad glave do stropa imaš samo nekoliko centimetara. Ako vremenski uvjeti dopuštaju, to jest ako ne pada kiša, avion će zasigurno poletjeti, prije ili kasnije, jer se u Peruu kašnjenje ne računa, kasniti i zakasniti je tu potpuno normalno, možda čak i obvezatno. Iako je u aviončiću tijesno kao u grobu, klaustrofobičari sigurno ne bi izdržali, nakon uzlijetanja čovjek rado svraća svoj pogled kroz prozor. Ispod nas se prostire beskrajna i nezaustavna zelena ravnica, koja se proteže sve do druge strane kontinenta. U nizini sve je zeleno, čini se kao da letimo iznad neke ogromne livade, mada je to zapravo gusta prašuma, uglavnom neistražena, u kojoj tko zna koja nepoznata plemena žive i na koji način, i u kojoj, tko zna koje, se životinje skrivaju u svome prirodnome ambijentu. Ispod nas je neki drugi svijet, koji je još netaknut, koji je još nevin, ako se smije tako reći, koji je još originalan i koji očigledno sretno funkcionira bez nas. Ta zelena livada je svugdje prožeta rijekama, koje odozgor izgledaju kao plavi kapilari, koji prožimaju i koji nose život u ta velika zelena pluća, koja na sreću svih nas, još dišu.
U Latinskoj Americi sjevernjake, odnosno bijelce iz Sjedinjenih Američkih Država nazivaju gringosima. Zanimljivo je, kako je za Peruance svaki bijelac “gringo”, bio on iz Sjeverne Amerike, Europe ili čak iz Argentine ili Čilea gdje ljudi uglavnom isto imaju bijelu kožu. Nadalje oni zamišljaju da je materinji jezik bijeloga čovjeka engleski jezik, to jest da svaki bijelac govori engleski. Ponekad me pitaju, koji se jezik govori u Europi, ili govori li se u Europi engleski, tada im pokušam objasniti, kako u Europi sve države i svi narodi imaju svoje vlastite jezike, međutim je očigledno kako je ta naša europska stvarnost za moje sugovornike nepojmljiva. Na njihovom kontinentu, osim Brazila, govori se jedan jedini jezik. Španjolski jezik je Jezik sa velikim slovom, koji je službeni, na kojem se komunicira, koji je zakon. Naravno osim službenog španjolskog jezika svugdje postoje i neki mali, lokalni plemenski jezici, pa Peruanci i Europu zamišljaju na taj način: u Europi je službeni jezik zasigurno engleski, na kojem ljudi komuniciraju, a onda naravno svi narodi, kao neka plemena imaju i svoje vlastite jezike, koje se koriste takoreći “lokalno”. Pa prema njihovom shvaćanju hrvatski, mađarski ili njemački jezici su tek neki lokalni, da ne kažem plemenski jezici. Na sjeveru je engleski jezik na sličan način dominantno isključiv, pa ponekad i oni znaju postaviti neka čudna pitanja, na primjer: postoji li poseban europski jezik, ili na kom jeziku govore Europljani?
Od početka ove nove godine premješten sam u Perene, koji je neki mali gradić, uglavnom puno veći od Yurinakija, gdje sam proboravio više od pola godine. U gradu vodimo tipični župni pastoral, kao svugdje bilo gdje na svijetu, uglavnom sad rjeđe posjećujem ta zabačena sela u planinama. Kad uđeš u takvo neko selo, vrijedi promotriti pse na ulicama. Ako su psi mršavi, onda su zasigurno i ljudi siromašni, možda čak i oskudijevaju. Ako su psi “u redu”, to znači da ljudi imaju dovoljno za sebe, pa čak i za svoje “ljubimce”. Psi su inače posvuda na ulicama, i po gradovima također. Po danu su potpuno bezopasni, leže i odmaraju na trotoarima (pošto kuće nemaju svoja dvorišta), ponekad i na cesti, pa ih auti moraju zaobilaziti. Međutim kad padne mrak, noću kad se ulice isprazne, ti isti psi postaju agresivni, i ne samo da će početi lajati, nego će te i napasti. Tako da noću nema šetnje na ulicama, mada bi temperatura upravo noću bila idealna za šetnju.
Preko dana ili pada kiša ili sunce toliko prži, da se normalan čovjek ne zadržava na njoj. Nakon pet koraka na tom suncu, već si potpuno mokar, kao da šećeš pored neke pećnice. Tako da u Peruu uopće nije običaj pješačiti, mještani će i za najkraću relaciju “uhvatiti” mototaksi. Ponekad je relacija stvarno toliko kratka da mi je smiješno čekati “moto”, ali oni su navikli da se vozaju, što je na neki način i razumljivo i zbog kiše i zbog sunca. Pošto se ljudi ne kreću puno, ima dosta debeljuškastih osoba, vjerujem da u tome igra ulogu i genetika, ali vremenski uvjeti ljude stvarno sprječavaju u fizičkim aktivnostima. Mototaksisti po cijele dane kruže po ulicama, što reći konkurencija je stvarno velika, ali istina, ima i potražnje.
Preko puta župne kuće je osnovna škola, pa cijelo prije podne slušam buku učenika, a ako su djeca u tišini onda profesori viču. Pored nas je i jedna velika tržnica, pa preko dana je izvanredan promet, galama, vika i glasna glazba, uglavnom buka na općoj razini, istovar iz kamiona koji zaglave usku uličicu, pa motokasisti sviraju do boli. Navečer ispod mog prozora, djeca se igraju, koja viču do kasna, a noću počinju psi lajati. Sve su to čari Latinske Amerike.
Psi naravno najčešće idu za svojim gazdama, pa ako gazda navrati u crkvu, pošto je uvijek sve otvoreno, i psi će ući i na misu, ali to tu nikome ne smeta. Psi pripadaju ljudima, i gdje su ljudi tamo su i psi. Vlasnici ne mogu svoje “ljubimce” ostaviti kod kuće jer kako sam već spomenuo, ne postoje dvorišta (kad uđeš u neku kuću, odmah ulaziš u dnevnu sobu), a ni crkvena vrata ne možemo zatvoriti, jer bi se ugušili kao u nekom inkubatoru, tako da su psi tu u Peruu, redoviti posjetitelji misa. Psi naravno nisu samo ljubimci, nego su i dobri čuvari osobito noću. Ni jedna policija, ni nikakvi naoružani čuvari ne mogu obaviti onaj posao, što obavljaju psi, ni u gradu, a posebno ne u nekim zabačenim selima. Ma kako čudno zvučalo, ali su upravo ti psi garancija sigurnosti, iako će možda lajati noću, ali upravo zbog njihove budnosti ljudi mogu mirno spavati.
Fra Péter Dezső
