Povijest Perua je izričito bogata i raznovrsna, osobito onaj prvi dio, do dolaska Španjolaca. Arheolozi su pronašli ostatke jednog velikog grada u blizini Lime, koji datiraju oko 3500 godina prije Krista, a to je upravo vrijeme nastanka civilizacije u Mezopotamiji, u Indiji, u Kini i u Egiptu. Tu civilizaciju su nazvali Caral, a sam grad je razumljivo najstariji grad u cijeloj Americi. Svakako je nevjerojatno da su se prve veće civilizacije u Americi pojavile u isto vrijeme, kao i na drugim kontinentima, i to tako da je Amerika bila potpuno izolirana od ostalih kontinenata.
Kasnije, oko tisuću godina prije Krista, su se pojavile i druge kulture od kojih je neznačajnija i najpoznatija kultura Chavin, pa još kasnije kultura Paracas, koja je prethodila kulturi u Nazci. Uz kulturu “Nazca” vezani su poznati Naskanske linije, koje su ogromni crteži u pustinji. Neki od njih imaju dužinu i do 20 km te se jedino mogu promatrati iz velike udaljenosti, odnosno iz zraka. Te linije prikazuju različite figure kao što su ljudi ili životinje. Znanstvenici i dan danas samo nagađaju, što je bila namjena tih ogromnih crteža u pustinji.
Te su kulture vidljivo utjecale jedna na drugu, zapravo su preuzimale kulturalno nasljeđe od svojih predhodnika te su uvijek usavršavali ono što su preuzeli. Oko šesto godina prije Krista, paralelno su postojale dvije Andske civilizacije: kultura Wari na području današnjeg Perua i kultura Tiahuanaco na području današnje Bolivije. Te su kulture zapravo izravni prethodnici civilizaciji Inka. Sve što su Inke imali, to je preuzeto od gore navedenih civilizacija – kao što je religija, arhitektura (monoliti, vrata sunca, velike građevine sagrađene od ogromnih blokova), napredna ekonomija i politika, umjetnost, kanalizacije i naravno napredna agronomija i to gore u Andama, na tri tisuće metara. Glavni grad civilizacije Tiahuanaco nalazio se na četiri tisuće metara, imao je četrdeset tisuća stanovnika te je bio sagrađen pored jezera Titicaca, pa je imao i veliku luku. Inače je jezero Titicaca najviše jezero na svijetu, nalazi se na 3810 metara, a ima površinu cijele Slavonije.
I ja sam imao milost i priliku posjetiti grad Cusco, koji leži na 3500 metara i koji je bio centar civilizacije Inka. Prije sam uvijek zamišljao Cusco kao neko manje mjesto, više kao neko arheološko nalazište, ali sam se iznenadio, kad sam s avionom sletio u jedan velegrad, s pola milijuna stanovnika. Već me je u zračnoj luci uhvatila visinska bolest, te sam pomislio da će mi glava doslovno eksplodirati, ali na sreću sam od umora brzo zaspao u hladnoj hotelskoj sobi. Na toj visini, noći su dosta hladne, temperatura se spušta ispod deset stupnjeva, a grijanje kao takvo, u Peruu ne postoji, pa turisti kao i Peruanci, moraju na sebe odjenuti malo više odjeće. Mještani svu svoju robu prave ručno, od vune alpake, koja je izvanredno topla i otporna na kišu, pa je ta vuna jedna od najkvalitetnijih na svijetu.
Cusco je još prije dolaska Španjolaca bio velik grad, od prilike kao svi tadašnji veći srednjovjekovni europski gradovi. Danas Cusco godišnje prima oko milijun i pol turista, pa zapravo ljudi u gradu žive od turizma. U ponudi su arheološka nalazišta u Svetoj dolini Inka te sam Machu Picchu kao sveti ili izgubljeni grad, koji je ubrojen u sedam svjetskih čuda. Ipak to nalazište je najviše zanimljivo zato što ga Španjolci nisu pronašli, pa je tako ostalo više sačuvano nego ostali gradovi carstva. Inače gdje god bi Španjolci stigli, sve bi opljačkali, a iza sebe bi ostavljali samo ruševine.
Cusco je danas pun veličanstvenih i ogromnih katoličkih bazilika, koje su izgrađene u baroknome stilu… takve sam crkve možda samo u Rimu vidio. No, iako su te građevine impresivne i objektivno vrijedne iz 16. stoljeća, ipak za mještane su one samo tragovi kolonijalizma, naime te su crkve skoro sve sagrađene na ruševinama palača i hramova Inka.
Istina je da je civilizacija i carstvo Inka u jednom povijesnome trenutku prestalo funkcionirati, ali ljudi nisu nestali. Unatoč prisutnosti kolonista, i unatoč što više nisu imali svoga kralja i državnu upravu, Inke su kao narod, nastavili živjeti po svojim običajima do dan danas. Ljudi danas gore u Andama jesu nasljednici Inka, koji i dalje govore svoj jezik “quechua”. Taj se jezik govori i u Boliviji, u sjevernoj Argentini i Chileu. Svi ti ljudi, iako su danas državljani različitih država, imaju istu nošnju, iste tradicije, pjevaju iste pjesme, žive istim načinom života. A sve to svjedoči kako je carstvo Inka bilo veliko, prostirao se uzduž Andi, od ekvatora i Kolumbije, preko Perua i Bolovije, sve do Čilea i Argentine.
Kad sam se drugi dan probudio, glavobolja je donekle prestala, ali zato sam imao poteškoća s disanjem, izričito kod fizičkih aktivnosti, naime na toj visini koncentracija kisika je puno manja u zraku, nego na nizini… pa organizam stalno traži kisik, kojega naravno nema, pa srce radi dvostruko brže nego inače, pa je čovjeku muka, jer organizam sve svoje snage troši na “preživljavanje”, i ne ostaje energije za nešto sekundarno, kao što je na primjer probava hrane… Iako sam se osjećao loše, i iako je padala kiša, ipak sam odlučio spustiti se u grad i istražiti veličanstvene bazilike, na prekrasnim trgovima Cusca. U nekome sam restoranu popio čaj od koke, što mi je malo pomoglo oko cirkulacije krvi. U nekoj sam trgovini kupio vunene čarape, koncelebrirao sam na misi u našoj ogromnoj franjevačkoj crkvi i zaključio sam da toliko bijelih ljudi, kao na ulicama Cusca, nisam vidio u Peruu, otkad sam došao u Latinsku Ameriku. Na kraju sam odlučio vratiti se pješke do hotela, ali je ta ideja očigledno bila pogrešna, jer sam se morao zaustavljati na svakih desetak metara, tražeći zraka i kisika, a popodne sam proveo u krevetu opraštajući se od svoga života, čekajući trenutak kad će mi srce eksplodirati.
Istina jedva, ali sam, Bogu hvala, preživio noć, pa pošto sam se osjećao bolje, narednih sam dva dana malo putovao oko Cusca i u Svetoj dolini Inka. Svakako su impresivni i neobjašnjivi ti zidovi nekadašnjih tvrđava, koji su sagrađeni od ogromnih isklesanih stijena i koji se poklapaju, kao neke lego kockice, s nevjerojatnom preciznošću, toliko da čovjek ne bi mogao ni iglu gurnuti između njih. Ni dan danas nema odgovora, kako su te zidove mogli poslagati na taj način, ljudi koji ni željezo nisu poznavali.
Nadalje, posjetili smo i solanu u blizini gradu Marasa. Slana voda potječe iz podzemnog izvora, koju mještani isparavaju u pet tisuća bazena. Sol je kao i svugdje, pa i u carstvu Inka bio vrijedan, štoviše neizbježan mineral. Oko solane, danas mještani proizvode i prodaju slane čokolade – i stvarno, kombinacija kakaa i soli je zaista interesantna. Kao u Rimskome carstvu, tako i u carstvu Inka, bile su izgrađene vrlo kvalitetne ceste. Tko je kontrolirao ceste, taj je kontrolirao informacije, trgovinu, gradnju, vojsku, protok hrane i lijekova – zapravo sve.
Inke su na 3500 metara imali svoje laboratorije sadnica – gdje su eksperimentima dobili 3000 različitih vrsta krumpira i ne znam koliko vrsta kukuruza. Imaju i jedan crni kukuruz, od čega i dan danas prave sok “chicha morada”, koji se poslužuje i pije kao neki običan voćni sok. Osim krumpira i kukuruza, iz Amerike potječe i grah i paprika i rajčica. Inke su svoje gradove gradili visoko jer su vjerovali da su na taj način bliži svojim bogovima. U vrijeme Inka više nije bilo nasilnog žrtvovanja ljudi, nego su neki dragovoljno prikazali svoje živote, i prinijeli ih kao dar bogovima, što je bilo nešto poželjno, to je bila privilegija i čast. Danas na 4000 metara, iznad nekadašnjih gradova i tvrđava Inka, na stijenama Andi vise kapsule hoteli, gdje jedna noć košta više od petsto dolara. Iz tih visećih kapsula imat ćeš pogled na cijelu dolinu nekadašnjeg velikog carstva – i možda samo na trenutak, možda prije spavanja, ako ti se udijeli milost, onda ćeš imat priliku progledati očima kondora, lama i alpaka, očima naroda Inka i vidjeti svijet onako kako ga oni vide, doživjeti i voljeti taj komad zemlje onako kako ga oni doživljavaju i vole.
Fra Péter Dezső
