Kako znamo naš biskup Gerard, u Atalayi je osnovao i dao je izgraditi jedan učiteljski odnosno vjeroučiteljski fakultet za mlade Indijance. U tu instituciju uloženo je puno vremena, rada i novaca – puno molitava, strpljenja i donacija. Izgradnja objekata je bila dugotrajna i mukotrpna, na dijelu Perua, koja je bez infrastrukture. U kišnom razdoblju taj teren je doslovno močvara. Nadalje biskup je dao napisati posebne udžbenike za indijanske studente, i sam je koautor brojnih knjiga, do danas su izdali oko četrdesetak knjiga. A sve te knjige su onda i preveli na različite indijanske jezike, jer je jedan od ciljeva, da se Indijancima omogući studiranje na materinjem jeziku. Danas taj fakultet funkcionira, nekoliko stotina mladih Indijanaca živi i studira u Nopokiju. Sam studij je za njih besplatan, a što se njihovog boravka tiče, u svoje slobodno vrijeme pomažu na plantažama, oko ribnjaka i oko održavanja samoga mjesta. Ti mladići i djevojke će se jednog dana vratiti u svoja indijanska sela, i kao vjeroučitelji bit će jedini evangelizatori na tim najudaljenijim i najnepristupačnijim mjestima u Peruu. Iako je danas fakultet stabilan, ipak i dalje zahtjeva puno rada i brige, i valja ga nadgledati, pa biskup Gerard voli što više vremena provesti u Nopokiju. Prošle godine, dok sam putovao s biskupom, i ja sam imao prilike upoznati Nopoki. Tamo sam prvi put vidio peruanskog bezdlakog psa, koja je autohtona vrsta, i uistinu uopće nema dlake na sebi, možda samo na vrhu repa. Nekako nam je logično, da u toj vrućini, zapravo nijedna životinja nije potrebna dlaka, ali ako bolje razmislim, jadan taj pas, nema nikakve zaštite ni od komaraca, ni od sunca, koje prži. Inke su u Andama, tog psa držali kao kućnog ljubimca, naime u prohladnim noćima, znali su ga primiti pored sebe u krevet, te su ga na taj način koristili kao neku živu grijalicu. Nadalje, na tom dijelu Perua, ima dosta strvinara, srednje veličine – iako nisu opasni, ali njihova dosadna prisutnost nekako ulijeva jezu. Kod Atalaye rijeka Tambo (na kojoj smo do Atalaye, čamcem putovali osam sati) se ulijeva u rijeku Urubambu i nastaje velika rijeka Ucayali, koja teče tisuću kilometara prema sjeveru, i na kraju sa rijekom Maranon, formira Amazonu.
Biskup Gerard je imao u planu posjetiti župu Bolognesi, pa sam i ja imao priliku, otpratiti ga na tom putovanju. U Bolognesi se može samo vodenim putem, pa smo ovaj put krenuli sa svojim vlastitim čamcem; biskup i ja, i još dvojica naših pomoćnika. U kišnoj sezoni rijeka Ucayali je ogromna, u vrijeme našeg putovanja, bila je četiri puta šira od Dunava, a u narednim mjesecima vodostaj će narasti još 4-5 metara. Teško je i zamisliti, ako je samo jedna grana Amazone toliko široka i jaka, i to, tek na svojim počecima, kakva je onda sama Amazona. Ucayali je toliko široka, da sam više puta imao osjećaj, da smo zapravo na nekom jezeru. Međutim samo korito rijeke se najčešće razdvaja u dva dijela, a na sredini rijeke budu otoci, puni šaša ili prašume. Ponekad su ti otoci toliko veliki da bi mogli na njih stati čitavi gradovi. Zapravo putnik iz čamca ne može dokučiti, vidi li obalu kojeg otoka ili pravu obalu rijeke. Na Ucayali je previše raznoraznih otoka, rječica i kanala, čini se kao da je sama rijeka jedan veliki labirint. Ponekad čovjek ima osjećaj da je dospio u neki veliki kružni tok, sa više izlaza i ulaza, pa ne zna kud bi dalje. Onaj tko upravlja čamcem, stvarno mora dobro poznavati rijeku da ne bi izgubio glavni tijek rijeke, i da ne bi zalutao u nekom sporednom kanalu. Iako je biskup puno godina proveo putujući tom rijekom, sad ju uopće nije prepoznao. Rijeka se stalno mijenja, neki otoci će nestati, drugi će nastati negdje drugdje, sa drugim zavojima i kanalima. Struja nabujale rijeke je zaista zastrašujuća. Sa ugašenim motorom u minuti smo napravili oko petsto metara, što je ekstra brzina. Međutim naš motor je bio velik i jak, tako da smo postigli i sto kilometara na sat. Na takvoj brzini, iako je bilo vruće, morali smo na sebe odjenuti neku vjetrovku. Za vrijeme ručka, ugasili smo motor, I dok nas je rijeka silovito nosila prema sjeveru, mi smo na velikoj vodi imali svoj mali piknik. I dok smo u čamcu u svoja usta stavljali najbolje zalogaje, u daljini su se već pojavili crni, kišni oblaci, koji na žalost nisu nagoviještali ništa dobro. Nakon ručka bilo je već bjelodano, da nećemo moći izbjeći te oblake. Na sreću nije bilo ni olujnog vjetra, ni grmljavine. Iako smo iznad glave imali ceradu, to nam nije puno pomoglo, jer kako smo se kretali, vjetar nam je kišu vodoravno bacao u lica. Brzinu jesmo smanjili, ali kiša je kiša, a mi smo bili u sredini jedne ogromne rijeke, u jednom malom čamcu, tako da nam nije preostalo drugo, nego promatrati kako milijuni kapi kiše, tiho susreću veliku vodenu površinu Ucayalija. Kiša je nastavila padati, a mi smo nastavili svoje putovanje, zahvaljujući Bogu, da nas čuva i da nas je očuvao. U Bolognesi smo stigli nakon četiri sata avanture, mokri i umorni. Taj gradić je uistinu na kraju svijeta. Župna kuća je jadna, vapi za obnovom, ali novaca nema. U zgradi nema vode, struju župnik isključuje kad god može, samo da bi štedio, kuhinja je na terasi, ako se to uopće kuhinjom može nazvati. Župnik vodi brigu još o tri sela, ali auta nema, putuje na motoru, preko šume, u kišnom razdoblju po kiši i blatu. Sad kako je oblačno, temperatura je podnošljiva, ali čim izađe sunce, temperatura se odmah diže iznad 35 stupnjeva. Zbog izvanredne koncentracije vlage u zraku, vrućina bude skoro nepodnošljiva. Među ostalim, ovaj kraj je opasan. Daleko od civilizacije, mafija u Bolognesiju ima slobodne ruke. Karteli imaju vlast nad cijelom stanovništvom, pa čak i nad policijom. Kokain se proizvodi, šverca i prodaje, granica sa Brazilom je blizu. Nažalost djeca ovoga kraja, nemaju nikakve izglede, ni budućnosti. Propovijedati protiv mafije se ne isplati, jer se lako dobije metak u čelo. U tih tri dana što smo proveli u Bolognesiju, ubili su tri čovjeka. Drugi dan, pošto smo vratili svoje snage, krećemo u posjet okolnim selima. Jedva smo našli neki auto za prijevoz, jer su automobili rijetki u Bolognesiju. Putujemo kroz šumu i kroz manja indijanska sela. U selu Tupac Amaru, imat ćemo misu. To selo je bilo jedan od prvih misionarskih sjedišta biskupa Gerarda. Nekadašnje misijske kuće više nema, prašuma je sve prekrila, no crkva još stoji. Kad smo stigli, povukli smo crkvena zvona. U roku od pola sata, polako su se okupili mještani, uglavnom djeca. Djece ima puno, a bez interneta, odnosno bez ikakvih igračaka, svaki izvanredni događaj, zasigurno će privući radoznalu djecu. Biskup im je uputio koju lijepu i ohrabrujuću riječ, zapjevali smo koju pjesmu… stariji su srdačno pozdravili fra Gerarda, još ga se sjećaju, ali je bilo davno, kad je on kao mladi svećenik boravio na ovom djelu Amazonije. U drugom nekom selu, imali smo i krštenje, međutim na misu nitko nije došao, a sami krštenici i njihova cijela obitelj je zakasnila, ne znam, vjerojatno su zaboravili… pa su stigli samo na kraj mise. U Bolognesiju, na nedjeljnoj svetoj misi imali smo krizmu, crkva je bila skoro prazna, nekim krizmanicima čak ni obitelj nije došla. Taj kraj je pravo misionarsko područje u svakome smislu. Župnika srećom pomažu iz Španjolske i iz Italije, da ga ne pomažu, umro bi od gladi. Ovako, svećenik ipak ima nešto minimalno za sebe i za potrebu crkve, i može još i pomoći najpotrebitijima.
Za ta tri dana, vodostaj Ucayalija je znatno porastao. Na putu, nazad do Atalaye, ispred sebe imali smo more plutajućih grana i panjeva, koje smo stalno morali obilaziti, pa nas je to dosta usporilo. Inače je dosta opasno, ako naletiš na neki panj, koji nizvodno juri prema tebi, posebno ako je taj panj većim dijelom pod vodom, i nisi u stanju vidjeti niti njegovu veličinu, niti njegov položaj. Uistinu, poplava sve nosi sa sobom, međutim moram napomenuti, kako ni jedno smeće, ni jednu plastičnu bocu, ni vrećicu nisam nigdje vidio, što znači da je ta rijeka još “ekstremno” čista. Inače na tom dijelu Perua, nema ni jedna veća tvornica, zapravo nema ni nekih većih gradova, koje bi zagađivali rijeku. Zbog visokog vodostaja, na obali se nigdje ne može stati, ipak kako na jednoj, tako i na drugoj strani vidjeli smo dosta indijanskih sela. Ponegdje samo koja kuća, drugdje čovjek može naslutiti koju veću zajednicu, koja je malo dublje prema unutrašnjosti. U prošlosti, biskup Gerard je obišao cijeli taj dio Ucayalija, ali također i dublje sve te skrivene kanale. Ta sela su stvarno daleko od svega, i upravo u ta sela će se vraćati ti mladi Indijanci iz Nopokija. Nama koji imamo snažan motor, uzvodno do Atalaye je trebalo 5-6 sati. Ovim Indijancima koji imaju samo kanue, koji su eventualno opremljeni nekim manjim motorčićem, zasigurno je potrebno cijeli dan da stignu do prve bolnice ili do neke veće trgovine. Ako uopće stignu, jer sam na toj rijeci vidio nevjerojatne i zastrašujuće virove. Iako je rijeka velika, pa čovjek računa da će voda ipak biti mirnija, ali voda ponegdje doslovno podivlja, doslovno kao da vrije, kao da kuha, pa tu su neki iznenadni valovi i jake struje unutar rijeke, koji će te bacati lijevo i desno. Ako tu upadneš u vodu, nije sigurno da ćeš iz nje izaći živ. Ja sam odrastao pored Dunava i od djetinjstva sam proveo dosta vremena i na vodi i u vodi, ali Ucayali je nešto drugo, ovako nešto još nisam doživio. Ipak nesreće se više događaju, kad je vodostaj nizak, brodići se obično znaju nasukati na neki panj, koji je ostao pod vodom. Tako je to u Amazoniji, čovjek se pouzdaje u Boga, i ako on dopusti, doživjet ćemo sljedeći dan.
Fra Péter Dezső
