U nedjelju, 5. listopada, u čakovečkoj samostanskoj i župnoj crkvi sv. Nikole biskupa svoju zlatnu misu, 50. obljetnicu svećeništva proslavio je mons. Gerard Anton Žerdin, franjevac Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, biskup apostolskog vikarijata San Ramón u Peruu.
Svečano euharistijsko slavlje na koje su se okupila braća franjevci i mnoštvo vjernika predslavio je sam slavljenik, a propovijedao je fra Željko Železnjak, bivši provincijalni ministar koji je trenutno na službi u samostanu i župi sv. Nikole u Čakovcu.
Propovijed fra Željka Železnjaka
Sestre i braćo,
kao prijatelji i braća okupili smo se s raznih strana na ovu svetu misu, ali s istom željom – da zahvalno proslavimo 50. obljetnicu svećeničkog života. Zato s posebnom radošću pozdravljam zlatomisnika koji se u mislima vraća 50. godina, a i više unatrag i danas zahvaljuje Bogu za svaki dar koji je od Boga primio – koji ga je pozvao u svoju službu, a jednako tako što ga je do danas vodio, pratio i snagom milosti podupirao.
Dragi zlatomisniče, biskupe i brate Gerarde,
sigurno je danas meni puno veća čast ovdje propovijedati nego što je Tebi čast da baš ja propovijedam. Dok sam razmišljao o čemu danas govoriti i razmišljati – ne želeći držati nikakva predavanja niti odredbe koje govore o svećeništvu – sjetio sam se jedne zgode koju je doživio naš pater Bonaventura na jednom svojem hodočašću na Mariju Bistricu.
On nam je prepričavao različite zgode o tome kako su ga ljudi susretali – kako su ga doživljavali i što je on osjećao. Tako je jednom usred velike žege i vrućine – stao da malo otpočine pa se sklonio u hlad.
Naišao je jedan čovjek s konjima i kolima – skinuo je šešir i duboko se naklonio i prošao dalje. U prvi tren pater je bio zadivljen kako to da se jedan prolaznik – klanja njemu hodočasniku. Onda se okrenuo oko sebe i shvatio je da se ovaj prolaznik zapravo nije klanjao njemu nego križu pod kojeg se Bonaventura sklonio. Pozdravljao je čovjek križ, a ne čovjeka.
Mi danas ne slavimo zlatomisnika – brata Gerarda čiji je cijeli život bio pod sjenom Isusova križa. Mi danas nazdravljamo Isusu Kristu koji je u njemu bio nazočan.
Gerarde, kroz tvoj život prošle su mnoge drage i vrijedne osobe. Teško ih je sve poimence nabrojiti. Prije svih kojih se želim sjetiti i zahvaliti su tvoji roditelji Štefan i Katarina r. Bukovec koji su ti darovali život koji je započeo 11. lipnja 1950. godine u Čentibi. Kristovim znakom i krsnim imenom Anton obilježen si u župi sv. Katarine u Lendavi. To je bio početak putovanja na koje danas gledamo s divljenjem i zahvalnošću.
Već kao dječak zavolio si Čakovec i samostan jer si dolazio s ocem i majkom i bakicom – koji su dolazili u Čakovec pomagati bogatijim obiteljima u kućnim poslovima i tako privređivali kruh svakidašnji. Iz tog vremena nosiš lijepe uspomene na Čakovec i samostan.
Kad si imao pet godina obitelj Žerdin preselila se u Vojvodinu u Suboticu gdje si sa sestrom Katarinom proveo lijepe dane djetinjstva. Majka ti je više puta ponovila riječi koje su postale vodič u tvojem životu: „Sve možeš ostaviti, ali ne napuštaj Boga.“
Te su se riječi utisnule u srce mladog Antuna, te si, kao ministrant, osjetio poziv na redovnički život. Po završetku osnovne škole i krenuo si u franjevačko sjemenište 1965. a onda u novicijat u Cernik gdje si dobio franjevačko ime: fra Gerard. Studij teologije započeo si na Trsatu, a nastavio u Zagrebu.
No potkraj studija u Zagreb i klerikat došao je biskup iz Perua koji je klericima pričao o misijama u Peruu te tako zainteresirao dvojicu mladića franjevaca da krenu u nepoznato.
Bili su to fra Roman i fra Gerard. Provincijal se složio s njihovom željom te su 1974. godine krenuli u Peru. Zaređeni su 9. studenoga 1975. a fra Gerard je dobio mjesto Atalaya u amazonskoj prašumi gdje je započeo svoj misionarski rad.
Gerarde, Tvoj put odveo te daleko, u Peru. Možda je tada izgledalo kao da napuštaš redovničku zajednicu, obitelj, sve poznato. Ali u Božjem planu nisi ništa izgubio – nego si sve proširio.
Kao misionar shvatio si da Crkva nije zatvorena u granice, nego je „katolička“ – univerzalna. Ti si u drugoj kulturi i jeziku pronašao braću i sestre. Naučio si da Evanđelje ima isti miris i okus u Andama i na Jadranu, u amazonskoj prašumi i u tvojoj rodnoj župi.
Sveti Pavao je zapisao „Svima bijah sve, da pošto-poto neke spasim.“ To si i ti činio. Učio si jezik, običaje, Ashaninga, Shipibo Jina … poštovao tradicije domorodaca, ali si im donio ono najdragocjenije – Krista i Evanđelje.
Brate, 50. godina je prošlo otkako si predan Božjem vodstvu kao svećenik, ušao si u svijet da tom svijetu budeš sol i svjetlo. Neumorno si svih tih godina djelovao kao franjevac obdaren talentima: pobožnošću, znanjem, smislom za potrebe duša, ljubavi prema životu, prirodi i svakome čovjeku. Ovi prirodni i milosni darovi, uza svu ljudsku slabost, sačuvali su ti milost svećeništva sve do danas. I danas svjedočiš da je lijepo biti svećenik misionar.
Zato danas ne slavimo samo jedan ispunjen život već slavimo odjek Božje riječi kroz pedeset godina svećeništva jednog misionara. Pedeset godina na putu – i u doslovnom i u duhovnom smislu. Jer misionar ne stoji. On ide. Kao što je Isus išao, hodao, tražio izgubljene i ranjene, tako si i ti, dragi brate, kročio stazama koje mnogi nikada ne bi izabrali, ali koje je Bog upravo tebi povjerio.
Kad si jednom davno rekao svoj „da“ Gospodinu, nisi znao gdje će te to odvesti. Ali si znao kome si rekao „da“. I to je bilo dovoljno. I Gospodin te vodio – preko oceana, preko jezika, kultura, ponekad i nesporazuma – ali uvijek prema ljudima. Jer misionar nije poslan u neku zemlju, nego u srce čovjeka.
U tih pedeset godina, tvoje su ruke blagoslivljale, krštavale, dijelile kruh, liječile bolesne, grlile siromašne, podizale škole. Nisi donio samo Evanđelje riječima – nego si ga utjelovio djelima. I zato tim ljudima nisi bio stranac – bio si brat, otac, prijatelj. A to je ono što Crkvu čini živom: ne samo propovijedati nego životom potvrditi svoje riječi. Ne govoriti riječi koje lijepo zvuče, nego one koje rane liječe.
Jedan je misionar rekao: „Moj je posao da sijem, pa makar i suzama. Jer znam da će netko, jednom, možda i nakon mene, doći i žeti.“ I ti si, dragi brate Gerarde sijao godinama, bez garancije da ćeš vidjeti plodove. Ali znao si da je sjeme Božje riječi snažno. Da Duh Sveti preko Tebe djeluje. A plodovi tvoga rada danas su jako vidljivi.
Tvoje najveće djelo je Sveučilište Nopoki, gdje domorodačka mladež uči na španjolskom i na svojim materinjim jezicima kako bi se osposobili da služe svojim zajednicama kao učitelji. I sad, kad gledaš unatrag vidiš ono najljepše: ljude promijenjene vjerom, zajednice koje slave Isusa, djecu koja sada uče u Nopokiju i završavaju škole. To je zlato tvoje mise. To su životi pretvoreni u svjetlo.
Tvoju vjernost i revnost prepoznala je i Crkva pa Te 19. siječnja 2001. papa Ivan Pavao II. imenovao pomoćnim vikarom San Ramóna te si 14. travnja 2002. posvećen za biskupa u San Ramónu, a godinu dana kasnije postao apostolski vikar San Ramóna.
Danas ti ne zahvaljujemo zato što si bio „neumoran“ – znamo da si bio i umoran. Niti zato što si bio „bez slabosti“ – a slabost je dio svetosti. Zahvaljujemo ti jer si ostao vjeran, jer si hodao u vjeri i kad nije baš sve bilo jasno – jer si ljubio i kad nisi bio shvaćen – jer si praštao i kad si bio ranjen.
I dok ti čestitamo, gledamo u tebe i molimo: Gospodine, daj Crkvi takvih svećenika. Još takvih misionara. Neka ti Gospodin uzvrati stostruko za svaku suzu, za svaki osmijeh, za svaku riječ koju si izgovorio u Njegovo ime.
Neka tvoj život posluži kao poticaj svima nama da i mi živimo svoju vjeru – ne mlako, ne površno, nego misionarski.
Svijet još uvijek treba Krista. A Bog i danas pita: „Koga da pošaljem?“ A ti si prije 50 godina rekao: „Evo me, pošalji mene.“ Nisi se bojao kamo će te Gospodin povesti. Imao si u Boga povjerenje. I danas ćeš nam reći: „Kada bih se tisuću puta rodio opet bih bio svećenik – misionar!“
No to ne znači da kao čovjek nisi trpio ili ne trpiš. Sigurno si imao teških iskušenja bez kojih ne može biti nijedan svećenik. Ali si u svemu ostao čvrst snagom duha – svjestan– da bez muke nema spasenja.
I u ovim godinama strpljivo nosiš sebe svjestan da se trajno moraš izgrađivati: gledati u onaj korak koji još treba učiniti.
Pa i kad budeš jače malaksao i kad te glas bude manje slušao – sigurno ćeš skupiti sve snage duha i tijela da služiš onima kojima te Isus šalje. Bit će tako sve dok te Gospodin ne pozove sebi: (a za to neka dragi Bog malo pričeka) da ti bude nagrada.
Braćo i sestre, možda sam kojom riječi dirnuo u skromnost brata Gerarda – neka mi oprosti – ali ovaj jubilej – prilika je da Ti brate kažemo: hvala! Puno puta čovjek zaboravi na tu malu, ali tako potrebnu riječcu. No, dok govorimo Tebi hvala – to kažemo i Bogu. Bogu hvala, što nam te je dao, što te imamo i što još možeš u Isusovo ime služiti.
Neka Te dragi Bog obdari dobrim zdravljem, bistrim okom, mirnoćom i pomogne ti da sretno služiš svima kojima si potreban. Neka ti Gospodin podari snage, a mi ćemo te pratiti molitvom.
Pa sada kao onda prvi put kod mlade mise – kao bezbroj puta do sada, pristupi oltaru i prinesi Svevišnjemu žrtvu hvale i zahvale za sebe i svoje najmilije, za svoju biskupiju, za narod peruanski i slovenski i hrvatski – da napokon među nama i cijelim svijetom zavlada pravda mir i ljubav.
Mir Božji bio s tobom. Živio nam još mnogo ljeta. Amen.
Govor Provincijalnog ministra
Na kraju svete mise, provincijalni ministar fra Milan Krišto obratio se biskupu s par prigodnih riječi te mu je zahvalio za svjedočanstvo života: „Tvoj primjer misionarskog zanosa, tvoja vjernost franjevačkoj karizmi, tvoja ustrajnost u službi među najudaljenijima; sve to postaje blagoslov i poticaj za sve nas. U tebi vidimo živu ikonu Krista Dobrog Pastira, živu sliku Crkve koja izlazi na periferije, živi primjer svećenika koji se nije bojao zaprljati ruke i stopala za Evanđelje.
Zahvaljujemo Ti za sve žrtve koje si podnio, za svu ljubav koju si darovao, za svu vjeru koju si zasijao u srcima toliko ljudi. Zahvaljujemo Ti što si nas učio da je svećeništvo prije svega služenje, da je misionarski poziv prije svega ljubav, da je Crkva prije svega Božja obitelj u kojoj nitko nije stranac.“
