a) Upliv Reda na liturgiju i pučke pobožnosti
Redovnici pojedine biskupije su imali u 13. st. široku slobodu određivati za sebe svetkovine i liturgijske pobožnosti. Tom su se slobodom služili i Franjevci, pa su u svojim crkvama uveli razne pobožnosti ili ih jače raširili. Tako su svetkovinu Presv. Trojstva, koja se već slavila u nekim krajevima, 1260. primili u svoj kalendar i raširili dok nije postala općenitom od 1334. Po nakani svetog Utemeljitelja, Franjevci su osobito častili drugu božansku Osobu i nastojali su narodu predočiti ono što je čovječje u Kristu, što se lakše shvaćalo i prodiralo u srce: Jaslice, Križ i Presv. Oltarski Sakramenat. Ovo troje su naročito baštinili od svog Serafskog Oca. Običaj predstavljati jaslice u božićno doba postojao je već prije samo se jače razmahao poslije primjera sv. Franje i raširio posvuda te se širi i po župnim crkvama. Štovanje Muke Isusove su isto Franjevci revno raširili da kršćanski puk potaknu neka bi bolje, u nasljedovanju, upoznao Spasitelja u njegovim patnjama. U tu svrhu su počeli uvađati “imitaciju svetih mjesta”, osobito Jeruzalema, da puku sve bliže dočaraju otajstva Muke Isusove. Odavde su se razvile “Kalvarije” po brežuljcima i grobljima, a najposlije današnja pobožnost križnoga puta koju su Franjevci, osobito sv. Leonardo iz Porto Mauricija, raširili. Isto su tako raširili, idući stopama sv. Franje, pobožnost prema Euharistiji i presv. Imenu Isusovu. Uz Krista iskazivali su Franjevci odmah na početku osobito štovanje prema njegovoj presvetoj Majci. Odlučno su zastupali i branili Njezino Bezgrešno začeće, uveli blagdan Njezina Pohoda i Zaruka. Na Kapitulu 1339. uvedena je služba-oficij u čast sv. Josipa kojeg je štovanje revno promicao sv. Bernardin Sijenski i drugi. Još prije sveopće Crkve Franjevci su javno štovali sv. Joakima i sv. Anu. Od Franjevaca potječe dodatak anđeoskom pozdravu: Sveta Marijo… Još 1422. uveli su krunicu “Sedam radosti B.D.Marije”, koju je osobito promicao sv. Ivan Kapistran. Trokratno zvonjenje na pozdrav Gospi, uveli su Franjevci sredinom 13. st. Kako su Franjevci promicali Brevijar “Curiae Romanae”, o tome je drugdje rečeno.
b) Djelatnost na socijalnom polju
Franjevačka socijalna akcija seže od početaka Reda sve do naših dana. Već sam osnutak Reda, a pogotovo Trećeg Reda, bilo je socijalno djelo od najveće važnosti. Franjevački je Red obuhvaćao sav život naroda i želio sve promijeniti i obnoviti. Red manje braće u svojoj biti bio je socijalan, te je svim svojim djelima utisnuo biljeg svoga postanka. Samostani prijašnjih vremena su tražili osamu, dok su Franjevci odabirali gradove gdje su razvijali socijalnu akciju, posebnu i najopsežniju u svjetskoj povijesti, kako piše neki moderni učenjak.
Manja su braća ne samo propovijedanjem i dijeljenjem sakramenata podučavala i tješila narod, nego prema prilikama pružala mu i tvarnu pomoć. Mnogo puta su branili siromahe, potlačene i progonjene protiv njihovih nepravednih gospodara, pa bili to i carski upravitelji. Bertold Regensburški je često opominjao gospodare neka blago postupaju sa slugama. U nekom gradu nije htio držati propovijedi, jer je narod u njemu bio opterećen velikim porezima. Negdje su podizali sirotišta i bolnice i svojski se brinuli za utamničene i na smrt osuđene. Mnogo puta su dvorili gubavce i spremno im dijelili vjerske utjehe. Kad bi došli u koji novi grad, prvim boravištem im je postala kuća gubavih, a često su postajali žrtvom pošasti. Tako je za vrijeme grozne pošasti u 14. st. od “Crne smrti” 124 – 434 franjevaca palo kao žrtve ljubavi prema bližnjemu. Osobita je ustanova postala u ovo doba takozvani “Montes Pietatis” kao prava preteča novčanih zavoda i štedionica ili kreditnih banaka našeg doba. Tu su siromasi i potrebni dobivali zajam uz male kamate. “Montes Pietatis” je najviše promicao bl. Bernardin iz Feltre.
c) Misijska djelatnost
Kako u svemu ostalom, tako je i u misijskom radu Franjo svijetlio svojim vlastitim primjerom. Sam se češće zaputio u daleke zemlje, ali je samo jednom uspio pred egipatskim sultanom propovijedati. Njegovi su sinovi razvijali junačku djelatnost i to s takvim uspjehom kakav se prema prilikama tadanjeg vremena mogao očekivati. Oni su dolazili kao jaganjci među vukove, bez državne zaštite, bez ikakvih političkih namjera, nego jedino s vrućom željom pridobiti nevjernike i muhamedovce za Krista. Njihova nepoučenost i siromaštvo bilo je rječitije nego njihove riječi. Uz Franjevce su gotovo svuda djelovali i Dominikanci. U Europi su najznamenitije franjevačke misije u Bosni, Dalmaciji i Hrvatskoj, Vlaškoj i ostalim zemljama, koje su već pale pod muhamedanski jaram, ili im je neminovno prijetio. Između ovih se najviše zna za misije u Bosni, gdje su najuspješnije radili protiv krivovjeraca bogumila sv. Jakov iz Marke i sv. Ivan Kapistran. Kad je 1451. bosanski biskup molio da mu se opet pošalju braća, ovim je riječima obrazložio svoju molbu: “Dobro valja pamtiti, da čim se braća pojave u krivovjerskim krajevima, krivovjerci iščezavaju kao vosak ispred ognja.” No već 1463. Turci su zauzeli i opustošili Bosnu, a tom zgodom su i mnoga braća poginula. Istom kad je hrabri o. Anđeo Zvijezdanović ishodio od Muhameda II ferman tolerancije za katolike, mogla su braća uz silne napore i neprestanim nevoljama voditi malenu duhovnu pastvu kao jedini svećenici u onoj zemlji. Zato s pravom veli o njima kroničar: “Žive u neprestanom mučeništvu.” S velikim uspjehom su misionarili među Rusinima i Litvancima i kod Letonaca.
U Africi su isto Franjevci spasonosno djelovali, ali i mnogo krvi prolili, da uzmognu ondje kroz vjekove barem kršćane utvrđivati u vjeri. Za propovijedanje u Tunisu i Alžiru izvanredno je revnovao bl. Rajmund Lulski, rođen na otoku Mallorca. Proputovao je cijelu Europu da kršćanske vladare i pape pridobije za što izdašniju pomoć u misijama. Sam je osnovao posebnu školu gdje će misionarski pripravnici učiti Arapski jezik, i nastojao je da se takve škole i u drugim gradovima osnuju. Pošao je propovijedati u Afriku, ali su ga muhamedovci prisilili na odlazak. Nakon mnogih nevolja vratio se opet u Afriku već kao osamdeset godišnji starac. Tu je najprije skromno radio, ali doskoro je počeo javno propovijedati Krista i na svoj način posebno muslimanima tumačio tajnu Presv. Trojstva. Muslimani su ga kamenovali i ostavili misleći da je mrtav. Talijanski su ga trgovci uzeli na svoju lađu i opazivši da je živ, očistili su mu i povezali rane. Međutim, kad je Rajmund mogao s lađe ugledati svoju domovinu, umro je. Bilo je to 1315. Njegov je zanimljivi život opisan kod Waddinga.
I u razne druge afričke zemlje Franjevci su zarana stali unositi Kristovu vjeru. Čim su bili 1344. otkriveni Kanarski otoci, Franjevci su odmah onamo pošli, ali navodno odmah okrutno pomoreni. Stalno je ipak da su se onamo zaputila Manja Braća 1402., kada su te otoke zauzeli Španjolci. Braća su u kratko vrijeme obratili stanovništvo i sagradili više samostana. Među misionarima koji su ondje radili vrijedno je spomenuti brata laika sv. Didaka koji bude 1441. poslan za gvardijana u samostan na otoku Puertaventura. U Abesiniji nisu imali trajnog uspjeha. 1446. stigli su na Kapo Verde gdje je odmah počeo propovijedati Rogerije, rodom Francuz. Odavde su Manja Braća pratila smione portugalske mornare na cijeloj plovidbi oko Afrike sve do istočne Indije.
Poslije 1241., kad je cijeloj Europi prijetila propast od Tatara, Grgur IX povjeri Dominikancima i Franjevcima da propovijedaju i sabiru križare protiv opasnih navalnika. No ovi se nisu time zadovoljili nego su dolazili među same Tatare da ih pridobiju za kršćansku vjeru. Ovo su radili što sami od sebe, što po nalogu Pape. Prvi je ovakvu misiju primio Ivan de Plano, franjevac iz Umbrije, 1245. od Pape, koji ga je poslao da pregovara sa Kanom pokrajine Kipčak. Tako je morao uz obalu Kaspijskog mora i Aralskog jezera preko Mongolske, dok nije stigao u tabor velikoga Kana kod grada Karakorum. Veliki je Kan poslao po njemu grubo pismo Papi, ali je ova misija bila vrlo važna jer je Ivan donio Zapadu prve vijesti o zemljama i narodima unutarnje Azije. Ivan de Plano je 1250. umro kao barski (biskup-nadbiskup). Još je znamenitiji put franjevca Vilima Rurbroucka iz Flandrije, kojega se putopis zove “najvećim zemljopisnim umijećem srednjeg vijeka.” On je po nalogu sv. Ljudevita kralja najprije putovao u Armeniju, odatle u gradove Saraj i Karakorum. Za cijelog putovanja, gdjegod je mogao, propovijedao je Evanđelje Tatarima s kojima bi god došao u doticaj.
Papa Nikola IV poslao je pisma armenskom kralju i jakobitskom patrijarhu, koji su se bili pokazivali spremni sjediniti s katoličkom Crkvom, a isto tako i pisma na Mongole u Perziju i Kini po franjevcu Ivanu iz Montecorvina u pratnji nekoliko franjevaca. Nakon što je Ivan iz Montecorvina izručio svoje diplome Armeniji i Perziji, odmah se dade na put u Kinu do velikog Kana. Putem je u gradu Meliapuru proveo godinu dana, propovijedao Nestorijancima i stotinu ih je pokrstio. Tu je izgubio i jednog svog druga, klerika Nikolu iz Pistoje, dominikanca, koji je preminuo u njegovu naručaju. Odavde je otplovio u južnu Kinu i zatim u grad Peking k Velikom Kanu Temuru. Tu je od 1294. sve do svoje smrti toliko toga izveo, da se je zavrijedio ubrojiti među najveće misionare cijele crkvene povijesti. Njegovu apostolskom radu najveće zapreke su stavljali Nestorijanci. Ivanu je doduše pošlo za rukom nekog nestorijanskog poglavara grada Tendek-a, koji bijaše od Pekinga udaljen dvadeset dana hoda, s mnoštvom naroda privesti jedinstvu Crkve, ali odmah poslije smrti ovog četverovlasnika jedinstvo se prekinulo. Nestorijevci su Ivana pred Velikim Kanom prikazali kao varalicu i time ga nastojali osumnjičiti, ali pošto se sudbeno dokazala Ivanova nevinost, kineska vlada ga je uvelike cijenila, te se mogao slobodno posvetiti misijama. 1299. sagradio je krasnu crkvu za 6000 vjernika, koje je sam pridobio za kršćansku vjeru. Kad je 1303. dobio pomoć od Arnolda iz Kölna, preko carske palače sagradio je samostan sa drugom crkvom, gdje je 150 pokrštenih dječaka poučavao u latinskom jeziku, a ujedno i grčkom, te u gregorijanskom pjevanju, koje je Kan rado slušao iz svoje palače. Da uzmogne i pisanom riječju pridobivati duše, preveo je Novi Zavjet i Psalme na kineski jezik. No, za ovu prostranu misijsku pokrajinu trebalo je novih radnika. Kad je Papa saznao za sve što je Ivan učinio, 1307. podigao je za mongolsko carstvo crkvenu pokrajinu Kambalu sa šest biskupija te je posvetio šest franjevaca za biskupe i poslao ih neka Ivana zarede za biskupa i uruče mu nadbiskupski palij. Od ovih su samo trojica stigla u Peking, a ostali su pomrli na putu. Između biskupija što ih je Ivan podigao, može se sigurno znati samo za jednu, gdje se brzo sagradio samostan i tri crkve. Peking je već prije dobio treću crkvu i dva samostana. Bilo je za Ivana veliko slavlje kad je 1310. pridobio za crkvu Velikoga Kana Haikana, Temurova nasljednika. Ali nažalost, ovaj je već 1311. umro, a njegov se nasljednik nije pokrstio iako je pogodovao kršćanima. Ivan je dakle mogao slobodno nastaviti svoj posao dalje, dok nije 1323. umro na veliku žalost kršćana i pogana. Tatari i Alani su ga štovali kao sveca. Mnogi su hodočastili na njegov grob do konca ovog stoljeća, kada su progoni kršćana satrli spomen na njega.
Ivan iz Montecorvina je još živio dok je u Peking stigao bl. Odorik iz Pordenone (Furlani). On je 1318. otputovao u Carigrad, a odande otplovio u Trapezunt i zatim u Perziju. Odavde je uz obalu Istočne Indije otplovio na otoke Cejlon, Sumatru, Javu, Borneo, zatim u Kočinčinu, a napokon se iskrcao u luci Kanton. Propovijedajući pohodio je velike gradove kineskog carstva, i 1325. dođe u Peking, gdje osta do tri godine. Pješice se vratio u Europu kroz Tibet i prvi je od Europljana donio vijest o gradu Lhassa. 1330. vratio se u Italiju i brzo je umro od napora na putu. Pod konac ovog vijeka došla je na vlast dinastija koja poče progoniti kršćanstvo i brzo je sve uništila što je misionarski heroizam kroz mnoge napore sagradio.
Franjevci su propovijedali kojekuda po Maloj Aziji, Armeniji i Perziji, ali većinom su poginuli mučeničkom smrću, među njima i bl. Gentil iz Matilike 1340. Otkada je Armenijom i Perzijom zavladao onaj strahoviti Tarmelan oko 1390. prevladao je muhamedizam, prestala su poslanstva papama, a misionarima koji su putovali na istok bi zabranjen prijelaz. Franjevci su još ostali na svojim mjestima, ali u neprestanom strahu i nemiru dok nisu svi 1450. poginuli. I u istočnoj Indiji su franjevci početkom 14. stoljeća uspješno radili, ali 1321. sve su ih kod Bombaya poubijali muslimani. No, čim se otvori pomorski put za kojim se tako dugo čeznulo, franjevci su se opet iskrcali u Indiji. Već je 1500. Henrik iz Coimbre na radost kršćanima sv. Tome, navijestio Evanđelje sa svojih sedam drugova. Mnogo su morali trpjeti od buna muslimana, dok nisu Portugalci zauzeli grad Gou i ondašnju mošeju pretvorili u crkvu. Franjevci su tu otvorili škole, dvorili bolesnike, te propovijedali s velikim uspjehom. Goa je dobila za prvog nadbiskupa Ivana Albuquerque. Za njegove je uprave istom ovamo stigao veliki apostol naroda, sv. Franjo Ksaverski.
Misije u Svetoj Zemlji – Dragulj svih franjevačkih misija sačinjava bez sumnje misija u Svetoj Zemlji. Kad je 1219. stigao onamo sv. o. Franjo, već je ondje našao braću u poslu. (*Na kapitulu o Duhovima, 14. svibnja 1217., po prvi se puta pojavljuje raspodjela cijeloga bratstva na Provincije – pokrajine: šest u Italiji i pet drugdje: u Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Ugarsko-Hrvatskoj i Svetoj Zemlji. S tim kapitulom, može se reći, počinju i franjevačke misije. Te su prve misije, istina, odražavale prve franjevačke zanose, ali nisu bile baš pripravljene pa su doživjele dosta neuspjeha – misli se vjerojatno na Njemačku gdje su braća došla bez znanja njemačkog jezika, pa su bili otjerani kao heretici – osim one Ilijine u Siriji gdje su udareni izvrsni temelji buduće, slavne i teške, franjevačke prisutnosti.*) Red nije od tada do današnjeg dana, Svete Zemlje nikada ostavio. U obraćenju raskolnika i muslimana franjevci nisu imali kroz sve vrijeme nikakvih naročitih uspjeha, a po ljudski sudeći neće ih ni imati ni ubuduće naskoro, čemu se neće nitko čuditi tko poznaje prilike ondašnjeg naroda.
Franjevci su se morali redovito zadovoljavati time da vrše duhovnu pastvu među kršćanima katolicima koji ondje stanuju, uzdržavaju potrebe škole i da hodočasnike primaju u goste. Povijest ove misije ispisana je krvlju. Čitanje o neprestanim progonima i mučeništvima doista umara. Broj sve braće koja su pala kao žrtve za vjeru iznosi 2000, a 6000 je onih koji su pomrli kao žrtve ljubavi u vrijeme kužnih bolesti.
Sigurno je da su Franjevci barem od 1230. imali samostan u Jeruzalemu. Kada je egipatski sultan zauzeo 1244. Jeruzalem, koji su prijašnje godine osvojili kršćani, ljuto se osvetio i dao je poubijati 5000 kršćana među kojima su bili i svi franjevci koji su se nalazili u Jeruzalemu. Kad je 1301. sva opet pala pod vlast egipatskog sultana, latinsko je svećenstvo otišlo, pa i franjevački provincijal je svoje sjedište prenio na otok Cipar. Drugi su franjevci ipak ostali ondje da sveta mjesta po mogućnosti sačuvaju ili ih ponovno zauzmu. Već im je 1272. sultan Bibars zajamčio rezidenciju na brdu Sion i u Betlehemu, a 1309. su dobili novi Ferman kojim se isključivo njima daje pravo na svetišta gore Siona, sv. Groba i u Betlehemu. Za vrijeme sljedećih desetljeća su kupili više gradilišta, vjerojatno da povećaju samostan. 1333. francuski franjevac Rogerije Guérin je dobio od sultana dozvolu da mogu Franjevci svuda u Sv. Zemlji podizati nove samostane. Čini se da ga je u tom podupirala francuska vlada. Najviše su se trudili za dobro franjevaca sicilijski kralj Robert i njegova supruga Sancija. Oni su uz veliki trošak pribavili franjevcima pravo da ostanu u crkvi sv. Groba i sagradili su na gori Sionu novi samostan za dvanaestero braće, pače se brinuli i za njihovo uzdržavanje. Papa Klement IV. je sve ovo potvrdio 1342. i opomenuo generala neka uvijek namjesti na Sionu dvanaestero braće i to “sposobnih i pobožnih”. Malo poslije bî sagrađen gostinjac za bolesnike i putnike. Poslije kratkog perioda mira ponovno su nikli progoni u kojima je stradalo 28 braće među kojima i sv. Nikola Tavelić. Razna sveta mjesta su zauzeli muslimani ili shizmatici; no 1420. sultan ih je opet povratio franjevcima. Na poticaj Židova Dvorana Posljednje Večere bude našima oduzeta. Samo uz ogromnu svotu novca su od sultana postigli da smiju opasati zidom samostane u Betlehemu i na Sionu. 1517. su Svetu Zemlju zauzeli Turci koji su sve franjevce bacili u tamnicu odakle su se izbavili nakon 27 mjeseci u koliko nisu ondje pomrli. Sudbina je franjevaca ovisila o hirovima i raspoloženju pojedinih paša. Uvijek im je visio nad glavama Damoklov mač. 1439. je sv. Ivan Kapistran obavio kanonički pohod u Svetoj Zemlji, a od onda je njena uprava posve prešla u ruke Opservanata. Ondašnji Franjevci su bili upućeni na potporu Zapada. Darežljivošću prema njima su se osobito isticali španjolski i francuski kraljevi.
d) Djelatnost na znanstvenom polju
Svrhu franjevačkog učenja je lijepo označio Bartolomej iz Pise: “Svrha učenja kod Manjeg Brata je proučavati sv. Pismo da sazna iz njega braniti vjeru i podučavati narod.” Razna su braća držala da će narod privući ako se spuste do njega, dvore po bolnicama, pa svojom ljubavlju i siromaštvom privlače. Ali su brzo uvidjeli da to nije dosta ako ne budu ujedno sposobni shvatiti umne i moralne teškoće u kojima je narod živio, a to nisu mogli postići bez studiranja. Propovjednici 13. stoljeća, jer su bili snabdjeveni naukom, jedino zato su mogli vjernicima tumačiti kršćanski nauk i pokazati mu opasnost od krivovjerja. Uopće svi poslovi koje su vršili u korist bolesnika i nevoljnih nukali su Franjevce na učenje.
Prvi franjevac koji je uredio biblioteku je bl. Franjo iz Fabriana (umro 1322.), koji ju je nazivao najvrsnijim arsenalom za širenje vjere i pobijanje krivovjeraca. Pošto su se braća posvetila studiju marljivo su počeli sakupljati knjige i priređivati knjižnice, a nisu se u tom ništa obazirali na poruge i pogrde skrajnih spiritualaca. Tako se nalaze biblioteke u Oxfordu, Parizu, Ceseni, u Todi-u, a osobito u Asizu.
Kao što je drugdje u 13. stoljeću tako su i u našem Redu bile uređene tri vrste škola, naime “Studia Generalia” bez veze sa sveučilištem i “Studia particularia” koja se zvala i provincijalnom školom. Ove su bile pod nadzorom provincijala podignute u mnogim provincijama, ali su se bitno razlikovale od škola koje danas redovito postoje po tom, što su nerijetko imale pravo javnosti te su ih pohađala ne samo braća nego i vanjski slušači. Franjevci su ne samo slušali predavanja na sveučilištima, nego su i sami mnogi od njih bili vrsni predavači. Kad je osnovana univerza u Pragu 1348. češki kralj Karlo IV (otac domovine) molio je osim drugih za magistre i franjevce, a papa je njegovoj molbi udovoljio. Već prije godine 1320. Ivan XXII. je u novom Dublinskom sveučilištu franjevcima povjerio dvije bogoslovske katedre. Osobito je vrijedno istaknuti “lectores sacri Palatii” ili “curiae papalis”, koji su bili magistri na papinskom sveučilištu, među kojima su se odlikovali znameniti franjevci kao Ivan Pecham i Matej iz Aquasparte.
Nije ih manjkalo među franjevcima koji su bili protivnici akademskih gradusa, pače i dublje nauke radi tobožnjih zloporaba koje su uslijed učenosti nikle kod lektora. Bilo ih je kroz veći dio 15. stoljeća koji su voljeli biti bez studija, negoli izgubiti dio serafske priprostosti. Ovima oštro dobacuje Bonifacije de Ceva: “Non despicio fratrum semplicitatem, sed non laudo fratrum asinitatem”. Opservanti su 1447. strogo naredili da u svakoj provinciji treba podići “domum studiorum”. Iako sve ovo spada u doba “humanizma”, od kojega su redovnici zazirali radi njegovih poganskih smjerova, ipak se našlo među opservantima ljudi koji su po mogućnosti njegovali ono što je dobro bilo u ovom književnom preporodu. Tako je fra Bartolomej, drug sv. Bernardina, u Carigradu naučio grčki jezik i donio sa sobom mnogo knjiga da se prevedu na poznate zapadne jezike. U gornjoj su Njemačkoj gajili hebrejski jezik. Prvu gramatiku hebrejsku na njemačkom jeziku je sastavio fra Konrad Pellikanus koji je kasnije nažalost prešao na protestantizam, a umro 1566. – U Italiji je fra Petar Galatinus bio vrsni poznavalac istočnih jezika i prigodom one znamenite prepirke o Talmudu pisao je u prilog Reuchlinu. – Među opservantima veoma je promicao znanosti slavni fra Franjo Jiménes, kardinal, koji se s pravom smatra preporoditeljem teologije u Španjolskoj. Da otvori prvobitne izvore sv. Pisma izdao je onu znamenitu Polyglottu na svoj trošak, koja je dugo ostala zlatnim rudokopom za izučavanje sv. Pisma i katolicizma i protestantizma.
Osim već gore spomenutih naučitelja i franjevačkih učenjaka, navedimo samo neke: Fra Roger Bacon (umro 1294.) istakao se u eksperimentalnim znanostima i u matematici. Fra Nikola de Lyra sastavio je znamenitu biblijsku Postilu (zbirku homilija) u kojoj se drži doslovnog tumačenja sv. Pisma. Doživjela je nebrojena izdanja u 15. i 16. Stoljeću. Fra Alfonz López de Espina (umro 1491.) napisao je vrlo rašireno djelo “Tvrđa vjere” protiv Židova. Razni su franjevci napisali i priručnike kršćanskog nauka za puk. Tko želi više znati, neka čita druge knjige.
Među pjesnike se ubraja sam sv. Franjo, koji je sastavio više pjesama. Toma Celano sastavio je “Dies irae” i sekvenciju “Sanctitatis nova signa”. Jacopone da Todi ispjevao je “Stabat Mater” i mnogo drugih talijanskih pjesama. Julijan iz Speyera sastavio je u srokovima Oficij sv. Franje i sv. Antuna. Stari su franjevački pjesnici voljeli i njegovali glazbu, sredstvo kojim će zagrijati ljudska srca za ljubav prema Bogu. Brevijare, koji su od njih prepisani došli do nas, donose instrumente: tako Dardelli iz Mantove, Konrad Rottenburger i Leonardo Markijski oko 1500. izrađivali su orgulje. Od ovih nije manji Urban iz Mletaka, koji je na početku 15. stoljeća sagradio veličanstvene orgulje za katedralu u Trevisu i za mletačku crkvu sv. Marka.
