Aleksa Benigar – Miomiris Rima [3/10]
U Rim se čovjek zaljubljuje polako, ali zauvijek. Ujesen 1920. Aleksa dolazi studirati na Papinskom orijentalnom institutu. Uskoro je tako zavolio taj grad da će uskliknuti:
„Rim, grad koji najviše volim!”
Mjesec dana po dolasku piše roditeljima da je u bazilici sv. Alekse na Aventinu vidio legendarno stubište pod kojim je živio i umro njegov sveti zaštitinik te se tamo od ganuća i rasplakao. Međutim, tada još nije bio posjetio baziliku sv. Ivana Lateranskog koja je samo nekoliko koraka udaljena od franjevačkog zavoda Antonianuma u kojem je kao student odsjeo. Za posjet bazilici on nema vremena, jer se ozbiljno posvetio studiranju. To potvrđuje i jedna zabilješka u njegovu dnevniku:
„Nastojat ću si postavljati pitanje: jesam li u Rimu da učim ili da vidim rimske spomenike? Hodajući putem prema institutu pazit ću da se ne podam rastresenosti.”
U zavodu Antonianum nalazilo se dvjestotinjak franjevaca različitih nacionalnosti, osobito iz Europe i Sjeverne Amerike. U njihovu zajedništvu koje se odražavalo u vjeri i predanom redovničkom životu Aleksa je prepoznavao istinski „katolicitet” Crkve.
U to je vrijeme njegov otac u Radečama umirao od teške bolesti. U svojim pismima Aleksa ga je tješio riječima da nismo stvoreni za ovaj svijet nego da je naša domovina Nebo. Posvješćuje mu da će tamo Bog biti središte našeg života.
Strog prema samome sebi, Aleksa je prema drugima bio poput oca izgubljenog sina o kojemu nam govori Evanđelje. Već od prvih godina svećeništva, za svoj poziv ispovjednika odabrao je načelo:
„Dobar ispovjednik više promatra pokornikovo pouzdanje, vjeru, ljubav, spremnost za popravak negoli grijehe.”
U toj odluci nalazi se tajna osobite privlačivosti njegove ispovjedaonice u Rimu kao i u Kini. Gdje god se nalazio, vršio je ispovjedničku službu za velik broj svojih pokornika.
Nikada nije zaboravljao svoje roditelje. U pismu majci iz prosinca 1920. piše:
„Da sam svećenik i redovnik nakon Gospodina dugujem upravo tebi. Dok sam bio mali, ti si češće govorila o Gospodinu Spasitelju i Bogu, tumačila si mi Sveto pismo, rado si me vodila u crkvu. To na neiskvarenu ćud djeteta snažno utječe. Milost je u srcu, izvana je vjerski odgoj, pa se živa vjera razvije. Bog je Otac koji u svojoj providnosti na svakoga misli, svakim upravlja. Pa ako koga vodi k svome Srcu, vodimo ga i mi k njemu.”
Na Institutu je koncem druge godine postigao stupanj magisterija. Završio je i tečajeve za doktorat, nedostajao mu je samo rad. Obolio je i morao se vratiti u domovinu. Prenaporno je bio radio: bio je cijeli dan uz knjigu, osim u ono vrijeme koje je bilo određeno za zajedničku molitvu časoslova, razmatranje i svetu misu.
U svojim je pismima iz toga vremena rado i često spominjao svoje profesore koji su ga oduševljavali za svetu vjeru i teologiju. Među njima posebno se divio Ildefonzu Schusteru, budućem milanskom nadbiskupu, koji će biti proglašen blaženim 1998. godine