Zovem se Josip Ivkić, rođen sam 5. lipnja 1992. u Rijeci.
Svoje djetinjstvo i mladost proveo sam u malom selu pokraj Save, Slavonskom Šamcu gdje sam i išao u osnovnu školu dok sam srednjoškolsko obrazovanje završio u “velikom” gradu pokraj Save, Slavonskom Brodu.
Odrastao sam s majkom Marijom i sestrom Lucijanom jer mi je otac Vidan poginuo u prometnoj nesreći 1993. godine u želji da spasi obitelj. Nastradao je kada sam imao 14 mjeseci.
Učio sam tko mi je tata sa slika. Postoji jedan detalj u cijelom tom mozaiku života za mene vrlo znakovit, a to je da sam taj dan, kad su popodne javili da je umro, ujutro prohodao. S jedne strane kao da je to bio znak da moram “odrasti”, stati na vlastite noge jer u životu valja hodati samostalno. S druge pak strane danas kad na sve to gledam, volim reći da je Bog taj dan odlučio uzeti me u svoje ruke. Nikad nisam izgovorio riječ “tata”, osim u mislima ili potiho riječima kad bismo subotom išli čistiti tatin spomenik s mamom na groblju. Ne znam kako je to reći “tata” sa sinovskim osjećajima. Čini se da je taj zaziv “oče”, Bog htio zadržati samo za sebe jer na koncu On i jest jedini izvor i uzor svakog očinstva. Danas Mu zahvaljujem neizmjerno što mi je “uskratio” tu dimenziju ljudske ljubavi jer me je naučio ljubiti, plakati, radovati se, suosjećati s drugima. Izgubivši tu ljubav, pronašao sam Ljubav.
Mislim da je stoga ovaj događaj bio presudan u mojem pozivu i odluci da se uputim stopama Sina u posvećenom životu kako bih po Njemu, s Njim i u Njemu još više otkrivao lice Oca s kojim je On jedan Bog. Bog je Bog… jer da paradoks bude veći, mene koji nikad nisam iskusio ljudsku očinsku blizinu i ljubav, On je učinio po prezbiterskom ređenju “ocem”, tj. nositeljem Njegove ljubavi i blizine svakom čovjeku kako bih bio “otac” svakom stvorenju koje susrećem, bez iznimke. To je samo Njemu moguće.
Kao svoje mladomisničko geslo odabrao sam: Ta Bogu ništa nije nemoguće (Lk 1,37). Djevica Marija je ušla na scenu povijesti spasenja zbog toga što je više (po)vjerovala anđelovom “Ta Bogu ništa nije nemoguće” nego li vlastitijoj neznatnosti, nego li vlastitom iskustvu i baš zato je Svesilini mogao učinio velika djela u njenom životu, a po njoj i svima nama darovavši nam svoga Sina.
Posljednje tri godine sam studirao u Jeruzalemu na franjevačkoj teologiji Svete Zemlje. Tamo sam i ređen za đakona. Trenutno sam na službi u Iloku, u župi i samostanu sv. Ivana Kapistrana.
Preporučam se u Vaše molitve.