U utorak, 14.04., na otoku Cresu u istoimenom gradu, službeno u 17:00 sati, započeo je ovogodišnji susret postulanata. Domaćini ovog susreta, animiranog od strane Don Boscovih Salezijanaca sa sjedištem u Podsusedu, bili su franjevci konventualci Hrvatske provincije sv. Jeronima, koji su nas, ukupno 27 postulanata i jednog novaka, s našim magistrima, bratski i srdačno ugostili u svom samostanu Sv. Frane. Na susretu su, osim nas postulanata provincije sv. Ćirila i Metoda (6) te kustodije sv. Jeronima (1), domaćina, odnosno postulanata franjevčkih konventualaca (3) i postulanata Hrvatkse salezijanske provincije sv. Ivana Bosca (6), sudjelovali i postulanti franjevačke provincije Bosne Srebrne (4), franjevački postulanti provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Hercegovine (3), kao i franjevački postulanti splitske provincije Presvetoga Otkupitelja (4).
Bogatom je trodnevnom programu prethodilo opušteno, neformalno međusobno upoznavanje u za to predviđenom samostanskom prostoru. Nakon večernje molitve časoslova u 18:30, večere i nešto intimnijeg upoznavanja u kojemu su postulanti imali priliku predstaviti svatko po jednog člana, odnosno postulanta (ili magistra) svoje provincije smo u 22:00 sata završili dan jednodušnom molitvom Gospine krunice u tišini ambijenta crkve svetoga Frane.
Sadržajno najbogatiji dan, srijedu 15.04., započeli smo molitvom Jutarnje nakon čega nam je franjevac trećoredac, fra Matej Jovanovac održao veoma poticajan nagovor na temu redovništva i razlučivanja poziva – posvećenog života općenito. Posebno dojmljivo u istom nagovoru bilo je kada je fra Matej govorio o padovima danas kanoniziranih svetaca i općenito Bogu otvorenijih duša, koji, kako je zanimljivo spomenuo, mogu postati izvor patnje istim pojedincima unutar konteksta zajedničkog života, zajednice. Na upit jednoga od postulanata, kasnije tog dana, o tome kako se nositi u takvim delikatnim situacijama, fra Matej je ukazao na Serafskog oca, koji bi sam sebe okrivljivao pred drugima, iznosio svoje pogreške i padove i u vlastitim propovijedima.
Po završetku spomenutog nagovora slijedio je rad u grupama u kojima su međusobno izmiješani postulanati svih zajednica odgovarali na zadana pitanja te u ugodnom ozračju izmjenjivali svoja iskustva života u formaciji. Potom je, u 11:30, slijedila sveta misa, zatim zajednički ručak te nakon kratke pauze – sportske aktivnosti. Poslijepodnevna šetnja gradom Cresom obogaćena je – na poticaj mladog postulanta Ilijana i spremnu reakciju don Mladena Delića – spontanim posjetom sestara Benediktinki samostana sv. Petra, gdje su nas sestre, iako nenajavljene, zdušno ugostile i počastile, prije svega drugoga samom svojom nazočnošću i toplinom, a želimo reći i ljepotom Zaručnikovom koja je sjajila na njihovim vedrim i ozarenim licima. Ne bi htjeli na ovome mjestu poradi slave Božje prešutjeti ni divnu praksu koju nam je spomenuo don Mladen. Naime običava, kako kaže, svojim odgajanicima pronaći po jednu sestru koja ih u molitvi prati na njihovom putu posvećenja.
Nakon spomenutog kratkog izleta slijedila je molitva Večernje iz časoslova, a zatim, nakon večere, skupna predstavljanja pojedinih provincija, gdje su postulanti sa svojim magistrima imali priliku dodatno predstaviti svoju zajednicu na jedan svakome po želji, kreativniji način. Dan smo završili molitvom povečerja u crkvi.
Četvrtak, 16.04., posljednji dan susreta, započeli smo jutarnjom molitvom, nakon čega smo imali priliku poslušati dva uzastopna svjedočenja vjere i puta poziva – fra Ive Rastočića i don Karla Ćuka, mladog salezijanskog đakona i asistenta odgoja, koji je poseban dojam ostavio govoreći o važnosti duhovne pratnje, odnosno duhovnika na putu posvećenog života, s naglaskom na nužnosti i blagodatima radikalne otvorenosti i iskrenosti prema istome.
Zatim je, kao jedna od posljednjih, zaključnih točaka ovog intenzivnog, a istovremeno vrlo ugodnog bratskog druženja, bio zajednički osvrt s dojmovima cjelokupnog iskustva u kojemu je prevladavala suglasnost o pozitivnom učinku samog susreta te izražena želja za budućim ovakvim druženjima.
U 11 sati slijedilo je euharistijsko slavlje, a potom i posljednji zajednički ručak nakon kojega su se svi sudionici, osim domaćina konventualaca, uputili prema trajektnim lukama.
Vrlo rado bi htjeli dočarati sveukupni dojam, dinamiku ovog živog trodnevnog druženja kakva je ona bila iznutra, no čini se to nezahvalnim zadatkom budući da nije moguće prikazati svaku pojedinu lijepu interakciju ovako velike skupine ljudi, sve pojedinačne trenutke koji čine veliki mozaik našeg cjelokupnog druženja, no možda bi u određenoj mjeri uspjeli u tome prikazavši ono vezivno sredstvo – duh ovoga susreta, riječima koje je na oprostu u blagovaoni uputio jedan postulant splitske provincije jednom zagrebačke, koji su se upoznali upravo tamo, na Cresu. Glasile su: „Čuvaj mi braću!“.
Karlo Barukčić
