Trostruki jubilej Hrvatske katoličke misije u Gornjoj Austriji sa sjedištem u Linzu proslavljen je svečanim misnim slavljem koje je u katedrali u Linzu 21. lipnja 2026. godine predvodio vikar Biskupije Linz preč. dr. Slowamir Dadas, u zajedništvu s p. Vjekoslavom Lazićem, voditeljem Hrvatske katoličke misije u Gornjoj Austriji i naddušobrižnikom za Hrvate i hrvatske katoličke misije u Austriji.
U nazočnosti oko dvije i pol tisuće hrvatskih vjernika obilježeno je sjećanje na početak hrvatskoga dušobrižništva prije osamdeset godina, zatim na sve što su hrvatski svećenici i vjernici zajedno proživljavali u svih ovih osamdeset godina te dolazak franjevaca prvo splitske, a onda zagrebačke franjevačke provincije te njihovo zauzeto i neumorno djelovanje.
Slavlju je nazočio mmag. dr. Aleksandar Kraljić, nacionalni direktor za strance u Austriji pri Biskupskoj konferenciji Austrije, veleposlanik Republike Hrvatske Daniel Glunčić, počasni konzul RH u Linzu mag. Friedrich Schopf, počasni Konzul BiH prof. dr. Josef Weidenholzer, gradonačelnik Linza Dr. Dietmar Prammer, brojni svećenici, predstavnici i članovi hrvatskih kulturnih društava te uzvanici i predstavnici javnoga života grada Linza i pokrajine Gornje Austrije.
Život u inozemstvu je život u novom i nepoznatom označen kao kruh sa sedam kora, među kojima su najveća iskušenja jezična barijera, nedostatak društvene povezanosti i kulturološki šok te je prisutnost i blizina hrvatskih svećenika mnogima značila kao blizina i prisutnost oca i majke.
Po završetku Drugoga svjetskog rata 1945. godine u Austriji se zateklo otprilike milijun i šest stotina tisuća izbjeglica i prognanika, među njima i Hrvati. Smještaju se u zatečene logore i sabirne centre odakle odlaze dalje ili se spajaju sa svojim obiteljima koji su tu izbjegli prije njih. U Gornjoj Austriji je bilo nekoliko takvih centara, a najpoznatiji su: Braunau am Inn, Munderfing, Haid, St. Martin, Asten i drugi.
Među izbjeglim Hrvatima u centrima djeluju hrvatski svećenici. Neki od njih su i sami protjerani od komunističkih vlasti u domovini, a neki su se tu već bili zatekli na službi ili studiju. Početci intenzivnijeg rada svećenika mogu se zapaziti u centru Asten pokraj Linza. Dušebrižnička skrb bila je povjerena fra Piju Fržopu, svećeniku i franjevcu splitske provincije Presvetoga Otkupitelja, koji se nije dugo zadržao u Astenu. Zamijenio ga je subrat fra Mirko Čović, neumorni i vrlo zaslužni svećenik.
Početak šezdesetih godina 20. stoljeća može se slobodno nazvati novom – drugom – razvojnom fazom u dušebrižničkom radu hrvatskih svećenika u Gornjoj Austriji. Od 1962. godine počinju u Austriju dolaziti prvi privremeni radnici, tzv. gastarbajteri s prostora bivše Jugoslavije. Velikim dijelom se tu radilo o Hrvatima koji ondašnju državu napuštaju radi ekonomske nestabilnosti, ali i zato jer je opravdano doživljavaju tamnicom, pa odlaze u slobodne zemlje zapadne Europe. Za njima dolaze i svećenici. Budući da su došli da se pastoralno brinu za tzv. gastarbajtere, i same svećenike se naziva Gastarbeiterseelsorger, što će reći dušebrižnik za privremene radnike.
Međutim, privremeni rad naših radnika sve više postaje rad na neodređeno vrijeme. Mnogi počinju uzimati austrijsko državljanstvo. Počinje integracija u austrijsko društvo. Misije dobivaju novi značaj i zadatak da budu most između naroda i kultura.
Unatoč velikom osobnom angažmanu svećenika, misijama je ipak nedostajao određeni kontinuitet u djelovanju i taj nedostatak primjećuju i domaće austrijske biskupije. Sve se više spominje da bi dušebrižništvo trebali preuzeti redovnici da se dobije neki kontinuitet i duhovnost koji jamči redovnička zajednica.
Dolaskom prvog franjevca Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba fra Zlatka Papca 1975. godine počinje treća razvojna faza dušebrižništva u Gornjoj Austriji. Fra Zlatku se pridružuje subrat fra Hadrijan Horvat. I fra Zlatko i fra Hadrijan djeluju sve do ranih devedesetih godina prošloga stoljeća, kad na njihovo mjesto dolazi fra Josip Tretnjak, i tu ostaje dvadeset i jednu godinu zapamćen kao vrlo vrijedan, organiziran, socijalno osjetljiv i nesebičan svećenik s vrlo dobrim odnosom s domaćom austrijskom Crkvom.
Već radi te činjenice, ali i radi novih okolnosti izazvanih ratnim i poratnim zbivanjima u domovini moglo bi se govoriti o zasebnoj – četvrtoj – razvojnoj fazi hrvatskoga dušebrižništva u Gornjoj Austriji. Naime, novi veliki val Hrvata – izbjeglica i prognanika – protjeranih od strane velikosrpske agresije, najprije na Hrvatsku, a onda i Bosnu i Hercegovinu, našao je svoje sklonište u Gornjoj Austriji. Taj val izbjeglica iz Bosne i Hercegovine odlikuje velika odanost Katoličkoj Crkvi i tradicionalnim vrijednostima. Računa se da bi danas Hrvata u Gornjoj Austriji moglo biti oko dvadeset tisuća.
U kontekstu nestalnosti globalnoga svijeta i hrvatsko dušebrižništvo nije lišeno pitanja što nosi budućnost. Državni i nacionalni okvir postignut Domovinskim ratom za Republiku Hrvatsku devedesetih godina, nažalost, nije znatno doveo do povratka iseljeništva u domovinu. Dapače, slaba ekonomska situacija mnoge je natjerala da ponovno traže život pod tuđim suncem. Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine, iseljavanje je dramatično ubrzano.
S druge strane, procesi integracije i asimilacije u zemljama koje su primile Hrvate polako, ali sigurno, ubiru svoje plodove i misije im se teško mogu oduprijeti. Pa ipak, hrvatsko dušebrižništvo uvijek je znalo naći načina da odigra svoju veliku ulogu u spasenju duša, očuvanju hrvatskog jezika i običaja te njegovanju povezanosti s Domovinom jer kad je duša povezana s Bogom, onda je povezana i sa svojom zajednicom i narodom. Vjerujemo da će to znati i u budućnosti.
Svi koji putuju i žive daleko znaju što znači sigurna luka. Hrvatski dušobrižnici uvijek su bili sigurna luka naših ljudi kojoj su uvijek mogli doći, kod koje su se osvježavali i smirivali, u kojoj su se povezivali i obnavljali za sva ljudska putovanja i obveze te pripremali za posljednje putovanje.
