U Amazoniji u nekim manjim mjestima, kao što je Yurinaki, gdje sam proboravio deset mjeseci, često ne bude vode. Moderan je čovjek naravno naviknut da iz pipe teče voda, gad god je otvori. Nedostatak vode stvarno zna biti neugodan, osobito u kuhinji dok bi čovjek kuhao, ili kasnije kad bi prao suđe, također kupaonica je bazirana na vodu, pa bez nje čovjek ni ruke ne može oprati, a kamoli ostalo. Nakon nekoliko dana izostanka, eto ponovno vode, ali je nažalost čokoladne boje, pa se ne može koristiti ni za šta, a to znači da ju se ponovno mora nabavljati sa strane.
Zanimljivo je da se u Peruu nakon Božića ne blagoslivljaju obitelji, nego figurice u jaslicama budu podijeljene narodu, svaka će figurica dobiti svoga “kuma”. Kum će naravno platiti za tu figuricu, ponijet će je kući, izložit će je na neko posebno mjesto, te će je čuvati narednu godinu dana. Ta figurica označava na neki način blagoslov i prisutnost Božju tokom cijele godine u domovima vjernika.
Za Novu Godinu isto postoje razni zanimljivi običaji. Prvo što je uočljivo, da na staru godinu, skoro svi na sebi imaju žute majice, ili nešto žuto, žuta boja po njima nosi sreću. Nadalje isto na staru godinu, na ulicama znaju zapaliti lutke, ljudskih veličina, koje odijevaju s nekom starom robom. Na taj način se simbolički oslobađaju, odnosno opraštaju se od staroga. Po neki put te lutke liče na predsjednika države ili na neke druge političare. Na Novu Godinu je običaj jesti grožđe, koje isto donosi sreću.
Kad sam prije skoro dvije godine stigao u Peru, odmah na početku, imao sam priliku upoznati jednog fratra Argentinca, danas već pokojnog, koji mi se svojom jedinstvenom pojavom i nezaboravnim karakteristikama duboko urezao u moje sjećanje. Naime, otac Pepo ličio je na djed mraza, niski i debeli čovječuljak, sa dugom bijelom bradom, sa širokim osmjehom i okruglim naočalama, te je uvijek glasno, skoro vičući “ooo” pozdravljao sve oko sebe. Uvijek sam se pitao, preko ljeta gdje se zapravo skriva djed mraz, i napokon sam dobio odgovor: pa naravno da se skriva u Peruu. Tako da slobodno mogu izjaviti, da sam osobno susreo djeda mraza, dok je bio u kratkim hlačama u nekom gradiću u Amazoniji.
Već sam bio spomenuo da je Peru podijeljen na tri velike regije u zemljopisnom smislu. Regija zvana “Costa” je uzduž oceana koja je zapravo pustinja, pa imamo “Sierru” što označava Ande, i na kraju imamo “Selvu” koja je naziv za Amazoniju. U tim regijama mentaliteti ljudi su potpuno različiti, skoro nespojivi, pa se ponekad i sami Peruanci pitaju: pripadaju li svi ti ljudi u Peruu istoj naciji? Međutim, Peru se po mentalitetu dijeli i na sjever i na jug. Na primjer na sjeveru Coste je drugi mentalitet nego na jugu. Isto tako na sjevernim Andama su običaji, kuhinja, ponašanje i razmišljanje ljudi potpuno različiti nego što je na jugu, iako smo unutar iste zemljopisne regije. A mentalitetu Amazonije, svako će pleme dodati svoje karakteristike. Na primjer u našem vikarijatu najbrojniji jesu Ašaninke i Ašeninke, ali u drugim vikarijatima su neka druga plemena, s nekim drugim mentalitetima.
Dok sa sestrama idemo gore u brda, posjetiti razbacana sela, u podnožju brda znamo pokupiti djecu, koja čekaju prijevoz. Ta se djeca svaki dan spuštaju odozgor, u srednju školu (i po kiši i po suncu), pa nakon nastave ili će čekati satima, da naiđe neki taksist, ili će početi stopirati. Djeca se radosno penju na otvoreni gepek našega džipa. To što smo ih pokupili znači da će satima ranije stići doma. Udaljenost do njihova sela zapravo nije strašna, možda šest-sedam kilometara, ali su sela na brdu, na visini blizu tisuću metara. Dok se penjemo, prolazimo kroz egzotične krajeve, oko nas svuda plantaže banana i ananasa. Uska cesta momački praši iza nas, jer je već počela sušna sezona. U daljini ispod nas vidi se rijeka Perene, koja se sad skupila u skromnu rječicu. Na skretanju u indijansko selo Centro Purpuriani, ostavljamo djecu, koja će morati još pješačiti kilometar dva…
Iako svako selo ima svoju osnovnu školu, ali naravno, stanovnici tih sela, ne žive svi u selu, već su nekima kuće dosta udaljene, pa mala djeca od sedam-osam godina, već znaju isto kilometrima pješačiti da bi svakodnevno stigli do škole. Ako pada jaka kiša, ostat će kod kuće, tu u Peruu ima prilika kad se jednostavno ne može putovati. U tim školama djeca će naučiti samo ono osnovno: čitati, pisati i nešto iz matematike. Inače ta djeca već od svojih malih nogu pomažu svojim roditeljima na plantažama i rade teške fizičke poslove. Peru kao država zapravo nije siromašna, gospodarstvo joj raste, posjeduje puno vrijednih minerala, bogate zemlje, i proizvodi puno toga. Ali raspodjela materijalnih dobara je nepravedna i centralizirana u neke regije. Tako da od 33 milijuna stanovnika malo njih uživa u blagodatima i u mogućnostima Perua. Najveći dio stanovnika živi u vrlo skromnim prilikama, i iako nitko neće gladovati, ali će se većina ljudi pošteno naraditi i namučiti čak i za neke najosnovnije stvari.
Fra Péter Dezső
