Usprkos odredaba Grgura IX. i mudre uprave sv. Bonaventure i drugih, nije ni dalje ponestalo braće koja su još uvijek tvrdokorno zastupala doslovno tumačenje Pravila i grčevito se htjela držati prvobitnog načina života i protivila se papinim odredbama, ali su ovakvi članovi do 1230. bili mirni. No poslije su počeli praviti smutnje i bune u Redu, osobito otkada su se prozvali “Spirituales” – duhovnjaci. Kadgod su oni inače hvalili svetost i mudrost sv. Bonaventure, ipak su ga kudili što tobože odlučno nije dokinuo zloporabe. S vremenom se spiritualci rascijepiše na razne sljedbe: Klareni, Celestini itd., a najopasniji su bili Fraticelli. Držali su za vrhunac svake svetosti i savršenosti obdržavati doslovce velikim Pravilo i Oporuku sv. o. Franje bez ikakvih papinskih deklaracija, pače su držali da ni papa ne može ništa u Pravilu dispenzirati. Umjerena stranka Reda se zvala “Opservantia” – obdržavanje u kojoj je doduše bilo laksnih članova.
Kako svjedoči povijest, među vođama spiritualaca nije se našao ni jedan miran, umjeren i simpatičan čovjek, nego su svi bili neumjerni, žestoki, a djelomično i lašci. Od duha sv. Franje, kojim su se toliko hvastali da ga obnavljaju, jedva se nalazi u njima trag osim ako ga treba tražiti u onoj ljubavi prema siromaštvu koju su do smiješnosti unakazili. Naprotiv, među muževima umjerene opservancije nalazili su se ozbiljni i simpatični ljudi, koji su svojim životom osuđivali laksizam i svojim razborom zabacivali nazore spiritualaca. Ovi su muževi jednako zabacivali jednu i drugu skrajnost: laksizam, ali i pretjerani rigorizam, jer oboje vodi Red u propast. Među ove se ubrajaju odlični i trijezni muževi: sv. Antun, bl. Aleksandar Haleški, Ivan Pecham, David iz Augsburga, Bertold Regensburški, pa i sam sv. Bonaventura koji voli velike kuće jer se u njima lakše čuva stega, lakše odgajaju novaci i većma prijaju nauci i duhovnoj pastvi. Onim zanešenjacima koji su mjesto za stalna boravišta revnovali za nekadašnje potucanje, oštro dobacuje: “Ako veliš da moramo kako putnici i stranci hodati od kuće do kuće, prosti Bože onom koji je prvi izmislio ovu glupost!” Kad god su svi ovi umjereni bili, ipak su zabacivali laksizam, stalne prihode, prevelike troškove oko gradnje i nagomilavanja živežnih namirnica. David pak Augsburški ovako tješi braću koja su si u savjesti zabranjivala zbog zabrane novca: “Sv. Franjo, pun Duha Božjega, nije htio ovom zabranom braći stavljati zamku na grijeh, nego nekako zagraditi putove škrtosti”. Ovaj znameniti asketa iskreno i otvoreno priznaje da se strogost prijašnjih vremena više ne može obdržavati radi množine braće, radi kuća za bolesnike i studente, ipak ni za ove ne dopušta stalne dohotke jer se izravno protive našem staležu.
Da bi se jednom duhovi smirili i prestale sumnje i prepirke, izišle su nove deklaracije ili tumačenja Pravila, i to najprije od pape Nikole III, 14. kolovoza 1279. “Exit qui seminat”. Trideset i tri godine kasnije, 6. svibnja 1312. izda dekret “Exivi de paradiso”, u kojem se taksativno nabrajaju sve zapovijedi Pravila koje braću vežu pod smrtni grijeh. Uza sve to spiritualci su i dalje ostali nepomirljivi, a osobito oni iz Provanse u Francuskoj. Njihovo mahnitanje došlo je do vrhunca za pape Ivana XXII, kojega su na nečuveni način javno žigosali i vrijeđali ga, pače i krivovjercem nazivali zbog neke njegove privatne nauke. Ivan je opširno iznio i objasnio istinu o redovničkom siromaštvu, ali sve uzalud. Kad je vidio da se ne da stišati bijes i fanatizam spiritualaca pozva Anđela Klarenskog, Ubertina iz Cazale i ostale njihove vođe preda se u Avignon 1317. Oko Duhova 1317. stiglo je šezdeset četvero braće u papin dvor čekajući na audienciju. Njezin rezultat bio je za spiritualce nesretan. Šestorica od njih budu odmah utamničena, a ostali izručeni avinjonskom samostanu na čuvanje do daljnje papine odredbe. Nakon mnogih istraga Ivan izdade naredbu “Quorumdam exigit”. Iste godine i naređuje da jedino poglavari sa čestitim redovnicima sporazumno mogu određivati kakvoću odijela i odlučivati o potrebi žitnica i podruma, a svi članovi su dužni bez protuslovlja pokoravati se njihovom sudu. Prema tome su morali spiritualci svoje uske, kratke i nakazne haljine odložiti, a poglavarima bi naloženo neka ih dobrostivo prime da se tako uspostavi jedinstvo Reda. Ovo je značilo poraz spiritualaca. Papa se pobrine da se njegova zapovijed izvrši. Većina se provansalskih spiritualaca pokori i podvrgne kazni prema Konstitucijama Reda: dvadesetpetorica bili su izručeni inkvizitoru kom je bilo uspjelo skloniti na poslušnost još dvadesetoricu. Ostali su bili predani svjetovnoj vlasti. Četvorica od njih morali su uzaći na lomaču 7. svibnja 1318. u Marseilleu, a peti kao manje tvrdokoran bi osuđen na “zazidanje”.
