Braća naše Provincije su se okupila na adventske rekolekcije u Vukovaru, u župi Borovo naselje 24. studenoga i u samostanu svetoga Franje u Zagrebu na Kaptolu 1. prosinca, a braća koja djeluju u Austriji u Linzu 3. prosinca.
Dvije rekolekcije na teritoriju Provincije vodio je fra Vjeran Lazić, župnik župe sv. Josipa Radnika u Vukovaru.
Rekolekcija se sastojala od nagovora, zatim pokorničkog bogoslužja pobožnosti te zajedničkog objeda i bratskog druženja.
Fra Vjeran je nagovor za braću priredio na temu nade, polazeći od Direktorija o pučkoj pobožnosti i liturgiji koji kaže kako je Došašće vrijeme iščekivanja, obraćenja i nade. Činjenica da je papa Franjo proglasio jubilejsku godinu Apostolskom bulom Spes non confundit (Nada ne postiđuje) dodatni je argument koji ga je potaknuo da upravo krepost nade bude tema oko koje možemo graditi svoje obraćenje i iščekivanje u ovom Došašću.
Na početku je fra Vjeran govorio o nadi u teološkoj tradiciji polazeći od Tome Akvinskoga koji o nadi govori na dva načina. Prvo, smješta je u red pasija (pojam najsličniji današnjim emocijama) i tu je nada ona koja potiče pokret prema nekom dobru. S druge strane Toma govori o nadi kao kreposti kada se radi o nečemu što je razumno dobro, a to je Bog sam. U tom slučaju nada proizlazi iz volje, a ne iz želje. Volja da se dostigne najveće dobro, samoga Boga u kojeg vjerujem i kojega potom uzljubim, čini nadu poveznicom između vjere i ljubavi.
Nadalje fra Vjeran je izložio pogled na nadu koju predstavlja papa Benedikt XVI. u enciklici Spe salvi gdje se ističe kako preko nade već na neki način stječemo sigurnost da možemo biti spašeni. I tako jedinstvo s Kristom postaje prvim objektom našeg nadanja. Zbog nade kršćanin, reći će papa Benedikt, sa sigurnošću zna da budućnost ima pozitivan ishod. Fra Vjeran je istaknuo kako se i u papinoj enciklici govori o malim nadama i velikoj nadi na tragu distinkcije koju je uspostavio Toma Akvinski.
Nadalje fra Vjeran je prikazao i doprinos evangeličkog teologa Jürgena Moltmanna teologiji nade. On kršćanskoj nadi daje starozavjetno utemeljenje, obrazlažući da što je čovjek uvjereniji da je Bog djelovao u prošlosti, to je uvjereniji da će djelovati i u budućnosti. Budući da je uskrsli Krist glavni dokaz Božjeg djelovanja, tada je vjerniku nužno priznavati Kristovo uskrsnuće kako bi imao sigurnost nade u Krista živog i uskrslog.
Fra Vjeran je prvi, teološki dio, svog izlaganja zaključio razmišljanjem da kada govorimo o kršćanskoj nadi, tada nužno govorimo o našem jedinstvu s Kristom. Drugi oblici su tek izrazi optimizma. Nada nas preobražava i spašava; ona istovremeno potiče iščekivanje Kristova dolaska, ali nas i tjera da se obratimo i tako već sada živimo kao da je Krist tu. Ta nada nije pasivna, ona potiče na aktivnost života.
U drugom dijelu fra Vjeran je govorio o odnosu nade i naših konkretnih elemenata života. Prvo je govorio o nadi u povijesti i društvu, gdje kršćanin prepoznaje da Crkva u tradiciji čuva elemente koji nas približavaju spasenju. Dok je kroz povijest čovjek svoje spasenje stavljao u prirodu, znanost, razum ili tehniku, kršćanin prepoznaje jedino spasenje u Kristu.
Nadalje fra Vjeran je govorio o nadi u psihologiji, pastoralu i duhovnosti. Istaknuo je kako bula pape Franje Spes non confundit daje zapravo konkretan savjet pastoralnim djelatnicima da je poticanje na nadu istovremeno glavni objekt evangelizacije i način tješenja. Nada je svojstvena kršćanima.
Svoj osvrt fra Vjeran je završio govoreći o Mariji, zvijezdi nade. Istaknuo je kako Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji ističe da je Došašće osobito prikladno vrijeme za štovanje Majke Gospodinove.
Nakon pauze braća su se okupila na pokorničko bogoslužje i pobožnost koje je animirao fra Vjeran. Na temelju odlomka iz Lukinog evanđelja gdje se Isus pita kome da prispodobi ovaj naraštaj koji je nalik djeci koja dovikuju jedni drugima Zasvirasmo vam i ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste! fra Vjeran je propitivao naše djelovanje ističući tri osnovna pitanja koja nam pomažu da pojačamo svoju nadu, vjeru i ljubav: ‘Želim li?’, ‘Imam li volje prema dobru?’ i ‘Činim li?’.
Zatim je uslijedila pobožnost Srcu Isusovu moleći zlatnu krunicu i litanije Srca Isusova, te smo se na kraju utekli Blaženoj Djevici Mariji posvetnom molitvom.
U Austriji je rekolekciju predvodio provincijalni ministar fra Milan Krišto. Okupila su se braća koja djeluju u Hrvatskim katoličkim misijama u Austriji, a razgovaralo se i o našem djelovanju u inozemnoj pastvi. Rekolekcija je zaključena zajedničkim euharistijskim slavljem i druženjem.
