U nedjelju 14. siječnja svetom misom u kaptolskoj crkvi sv. Franje obilježili smo 100. obljetnicu rođenja fra Bonaventure Dude. Euharistijsko slavlje predvodio je krčki biskup mons. Ivica Petanjak uz koncelebraciju petnaestak svećenika. Između ostalih prisutni su bili provincijalni ministar franjevaca trećoredaca glagoljaša, fra Ivo Martinović, kanonici prvostolnog Kaptola zagrebačkog, drugi svećenici i redovnici te domaća braća kaptolskog samostana predvođeni provincijalnim ministrom fra Milanom Krištom i gvardijanom fra Zdravkom Lazićem. Na misi se okupio velik broj ljudi te je prostor naše kaptolske crkve bio dupkom ispunjen.
Na početku sve je pozdravio domaći gvardijan, fra Zdravko kratkim uvodom u slavlje gdje je ukratko i opisao fra Bonaventuru kao čovjeka jednostavna i sveta života, veći dio kojega je proveo u Zagrebu na Kaptolu te u Samoboru i Varaždinu. Bio je teolog, bibličar, profesor emeritus sveučilišta u Zagrebu, prevoditelj, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta, pedagog, skladatelj, dopisni član HAZU, zanosni propovjednik Božje riječi. Umro je u 94. godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva. Pokopan je u Zagrebu na Mirogoju.
Fra Bonaventura je predavao mons. Ivici Petanjku dok je studirao teologiju u Zagrebu, a sada je on mjesni biskup fra Bonaventurine rodne biskupije. Stoga je i osobnije progovorio o fra Bonaventuri u svojoj homiliji koju donosimo u cijelosti u nastavku.
Draga braćo i sestre!
Da je sad na ovom mjestu prof. Bonaventura Duda moguće je da bi rekao ono što je nama studentima često govorio: »Kad se nađeš pred evanđeoskim tekstom najprije potraži glagole, da vidiš koji su to nosivi glagoli na kojima počiva evanđelje, jer će te oni voditi i usmjeravati kojim putem trebaš hoditi.«
No, najprije uočimo još jedno bogatstvo današnjih čitanja, jer ona obiluju učiteljima i učenicima. I nisu oni bez razloga na početku ovog novog liturgijskog vremena kroz godinu, koje započinje Isusovim krštenjem na rijeci Jordanu i njegovim trogodišnjim javnim djelovanjem. Pozvani smo da postupno, od nedjelje do nedjelje, kao njegovi učenici polako putujemo s njim i polako ga upoznajemo kao svoga Učitelja, jer on je naš »Put, Istina i Život.«
Ali prije nego dođemo do samog Isusa pogledajmo što nam još nudi današnja liturgija riječi.
U došašću smo čuli kako je nerotkinja Ana vapila Gospodinu u njegovom svetištu u Šilu da joj podari dijete i učinila je zavjet, ako dobije sina da će ga iz zahvalnosti dovesti u to svetište da u njemu službi Bogu cijelog svog života.
Evo taj sin Samuel kao dijete i mladić odrasta u svetištu Gospodnjem i pozoran je na sve ono što se oko njega događa. Ima istančan sluh i posluh. Spreman je čuti i poslušati, ali još uvijek ne zna razlikovati glasove. Još je premlad da razluči Božji glas od ljudskog glasa. I zato kad po noći čuje glas koji ga zove, trči k svećeniku Eliju misleći da ga on zove. I nakon trećeg zova Eli mu kaže: »Bog te zove. To je Božji glas. Odazovi mu se!«
Eli kao učitelj, svećenik, odgojitelj pomaže mladiću Samuelu da prepozna Božji glas, pravi glas, glas koji treba slijediti.
Drugo čitanje. Sveti Pavao apostol poučava svoje kršćane u Korintu: »Braćo! Ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu i Gospodin tijelu! Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama.«
Evo kako učitelj narodâ, apostol nad apostolima, jasno, glasno, bez rukavica, tumači teologiju tijelu i to baš nama danas dezorijentiranima koji ne razumijemo ni sami sebe, a trebali bi biti učitelji drugima.
I na kraju: evanđelje, dvojica učitelja: Ivan Krstitelj i Isus Krist.
Ivan Krstitelj nam dolazi čak u dvostrukoj ulozi: učenika i učitelja. I njega su otac i majka, Zaharija i Elizabeta, izmolili od Gospodina svojim svetim životom. Ivan je najprije uzor učenika koji se cijelog svog života trudio upoznati pravoga Boga, spoznati volju Božju, otkriti Božje planove.
A onda kao savršeni učitelj koji ne promovira sebe i ne veže na sebe, spoznaje trenutak kad je njegova misija završena i svoje učenike predaje u ruke Isusove, neka sada uče od jedinoga za kojeg se piše Učitelj velikim slovom. Ivan je postavio temelj, a uz Isusa dolazi „specijalizacija“.
Dvojici koji od Ivana prelaze k Isusu, on postavlja jedno pitanje: »Što tražite?«
Čovjek mora znati što traži, što hoće biti, što hoće naučiti.
Svatko sebi mora pojasniti: »Što traži?« Ili još prije toga: »Je li išta tražimo?«
U stalnoj smo opasnosti da prestanemo tražiti, da prestanemo željeti, da prestanemo sanjati i da živimo kao roboti.
Na Isusovo pitanje, učenici odgovaraju protu pitanjem: »Učitelju, gdje stanuješ?«
»Dođite i vidjet ćete!«
Ponavlja se ono što se neprestano naglašavalo u božićno vrijeme: tko želi vidjeti Isusa mora se pokrenuti, krenuti na put, kao što to čine pastiri, Mudraci s Istoka. Pokrenut se, biti spreman na sve izazove puta, ne imati gotova rješenja, ne znati sve unaprijed, nego dozvoliti da te događaj kojeg budeš vidio iznenadi, pouči, stavi u pitanje.
»Dođite i vidjet ćete!« je jedini način da se Isusa upozna, da se upozna misterij njegove osobe, da se dijeli život s njim, hodi zajedno s njim, a onda polako počinjemo mijenjati naše vidike, naše poglede, naša očekivanja,… i to o svemu: o drugim ljudima, o događajima svijeta, o svijetu.
Isus ne provjerava ljudske, duhovne i teološke kvalifikacije dvojice mladića koji ga promatraju i pokazuju zanimanje za njega, nego ih jednostavno poziva da ostanu s njim i da žive zajedno.
»Dođite i vidjet ćete!« Drugi je glagol u futuru: vidjet ćete!
Put sada započinje, ali taj zajednički hod podrazumijeva strpljenje i hrabrost s moje strane da u tom zajedničkom hodu i ja dozvolim da me se upozna, da se otvorim i otkrijem i dozvolim da me poziv Onoga koji me pozvao pronikne i upozna ono što tražim, što bi želio naći.
U svemu tome potrebno je odazvati se, slušati, zajednički hoditi i dijeliti svoj život. I svaki put kad se nešto shvati i razumije, znači da je došao trenutak da se krene iz početka.
Kad je sveti Franjo Asiški došao do konaca svog životnog puta, uoči svoje smrti kaže: »Braćo, do sada nismo učinili ništa. Počnimo ispočetka!«
Imaš li hrabrosti za novi početak?
Draga braćo i sestre!
Kroz likove ovih velikih učitelja i učenika želimo danas promotriti i lik našeg profesora i učitelja fra Bonaventuru Dudu.
Svi mi koji smo imali milost i čast imati ga za profesora zauvijek ćemo ga pamtiti upravo kroz ove biblijske uzore, jer nas je on odgajao za život.
Učio nas je čitati.
Nikada ne ćemo zaboraviti njegove riječi: »Nemoj čitanje u crkvi drugima odčitati, nego ga pročitaj, jer ako ga ti nisi razumio, kako će te drugi razumjeti.«
Učio nas je gledati.
»Kad idete gradom nemojte zabiti nos u zemlju, nego gledaj oko sebe da ti se ne dogodi da deset godina ideš istom ulicom, a ne znaš kako se zove. Otvori oči!«
Učio nas je tražiti i zapažati i otkrivati velike događaje u malim zbiljama.
Nadasve je bio čovjek koji je znao oduševiti svojim govorom, pobuditi na čuđenje i udivljenje. Radovati se i veseliti se malim stvarima.
Kad kažem radovati i veseliti onda ću se referirati na njegovu knjižicu Svijeta razveselitelj koju je posvetio Hrvatskom Božiću i Božićnim pjesmama.
Od profesora koji su nam predavali i koje smo poznavali najvjerojatnije se nitko drugi ne bi odvažio tako opisati hrvatske božićne pjesme kao prof. Duda, jer je u njima došla do izražaja sva ona njegova djetinja jednostavnost i franjevačko zanesenjaštvo, jer se nitko drugi ne bi odvažio toliko otkriti svoju dušu i iznijeti na vidjelo i pred javnost svoje osjećaje kao što je to učinio prof. Duda. Dao si je maha i oduška. Kao da kaže: »Serviram vam na pladnju svoju dušu i svoje srce.«
I pri kraju te knjižice osvrće se na dvije božićne pjesme Radujte se narodi i Veselje ti navješćujem. I počinje rasprava koju on kao da vodi sam sa sobom i u kojoj dolazi do izražaja onaj pravi Duda: je su li radost i veselje istoznačnice ili nisu?
Čini se da jesu, a nisu. A zašto jesu, a zašto nisu? I na koncu od pravog učitelja naučiš da nisu. Radost je više nutarnje stanje duha, a veselje je više vanjski izraz.
Stoje u suodnosu kao uzrok i posljedica: nutarnja radost izvor je i odraz izvanjskog veselja. Ima dana, ima i godina, kada veselju nema mjesta, ali – radosti nam nitko ne može oduzeti, jer je ona u nama.
»Božić je uistinu i radostan i veseo navještaj i događaj, pa stoga i doživljaj. Slobodno je stoga pjevati i Radujte se narodi, a ima razloga i za Veselje ti navješćujem puče kršćanski!«
Radosni smo jer se profesor Duda uspio ugraditi u naše živote i ostati u nama kao onaj unutarnji učitelj koji nas i danas poučava i oduševljava ne samo za Isusa Krista, njega ponajprije, nego i za svakog čovjeka, svakog kršćanina i sav Božji stvoreni svijet, a iz te unutrašnje radosti, zrcali se i vanjsko veselje kao odraz onog duha koji u nama neprestano prebiva. Amen.
