Tradicionalno hodočašće novaka i odgojitelja novaka Južnoslavenske konferencije na franjevačke izvore započelo je u četvrtak 16. svibnja 2024.
Dan ranije svi su se sudionici okupili na Trsatu. Na hodočašću su sudjelovali novicijati Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM (Humac), Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja (Visovac), Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda (Trsat) te Franjevačke provincije sv. Križa – Bosne Srebrene (Humac, Trsat). Nakon zajedničkog druženja, brzo smo se uputili na počinak, jer je idućega dana valjalo rano ustati kako bi krenuli na hodočašće.
Na hodočašće smo krenuli u 6:00 sa samostanskog parkirališta na Trsatu. Putem smo izmolili Jutarnju i Službu čitanja te kasnije Srednji čas. Također smo dva puta imali duži odmor kako bi okrijepili tijelo sendvičima, vodom, slatkišima i voćem koje su omogućili trsatski franjevci i kuharice. Nešto poslije 15:00 izdaleka se sve više nazirao grad Asiz. Većina je bila prvi puta, pa je prvi pogled na taj grad značajan za svakog franjevca potaknuo veliko oduševljenje. Nakon Checkpoint stanice za autobus, zaputili smo se prema crkvici sv. Damjana, odakle je, možemo reći, počeo Franjin novi život. Naime u toj crkvici čuo je one poznate riječi s križa sv. Damjana: „Franjo, idi i popravi moju crkvu“. Od tada se njegov život mijenja. Prvotno popravlja zgrade crkve, da bi kasnije popravljao zgrade ljudska srdaca, u čemu i mi pokušavamo biti dionici. U toj crkvici je sv. Klara boravila sa sestrama klarisama, a tamo je i preminula, stoga smo, nakon slavljena mise o Obraćenju sv. Franje imali prilike vidjeti i njihovo skromno boravište. Konačno smo, nakon cjelodnevnog putovanja došli do smještaja. Smještaj smo imali u domu sestara Franjevki Marijinih misionarki koji se nalazi neposredno iza Porcijunkule. Stoga smo imali milosnu priliku svakoga dana otići u Porcijunkulu, sudjelovati na Večernjoj, ali i osobno se pomoliti. Ostale smo časove molili u domu sestara. Svakog se dana jedna od četiri okupljene novicijatske zajednice brinula za liturgijsko animiranje mise, časoslova i krunice.
Petak je bio intenzivan dan na ovome hodočašću. Nakon molitve i doručka posjetili smo mjesto Rivotorto koje je bilo prvo obitavalište sv. Franje i prve braće. Zbog radova smo samo izvana vidjeli crkvu i samostan koje čuva uspomenu na prvi suživot s braćom. Nastavili smo put prema Grecciu koje je najpoznatije zbog slavljenja Božića 1223. kada je sv. Franjo s braćom i mještanima “oživio” otajstvo te noći odnosno doveo vola, magarca, slamu, jasle i druge simbole Božića, danas po cijelom svijetu raširene. Na tom mjestu se nalazi i samotište u koje su sv. Franjo i druga braća dolazila, pa su tako ostale sačuvane i njihove ćelije, a mi smo slavili božićnu misu radosno pjevajući hrvatske božićne pjesme u crkvi Marije Bezgrešne. Prije mise smo obišli samostan i ćelije, a nakon mise imali vremena za osobnu molitvu. Nakon toga posjetili smo obližnji Fonte Colombo gdje je sv. Franjo dolazio te od Boga primio pravilo Reda Manje Braće, potvrđeno od pape Honorija III. 1223. godine. Tamo se također mogla vidjeti stijena u koju se sv. Franjo zavlačio, mjesto gdje je brat Leon pisao Pravilo kako je sv. Franjo diktirao, ali i Tau kojeg je sv. Franjo vlastoručno ucrtao u jednoj kapeli. U poslijepodnevnim satima stigli smo u Casciu, mjesto čašćenja sv. Rite poznate kao “svetice nemogućega”, koja je imala veoma buran život, ali ispunjen Božjim milosnim darovima, no i njenim odricanjem i posvećivanjem. Tamo smo od redovnika augustinca opširno čuli o povijesti svetice i njenom čašćenju te iz bližega vidjeli samostan, grob svetice i euharistijsko čudo koje se na tom mjestu štuje.
Subota je bila dan za razgledavanje i osobnu pobožnost u Papinskoj bazilici sv. Marije Anđeoske – Porcijunkuli, majci, glavi i kolijevci Franjevačkog reda. Prije svega smo slavili misu na čast Gospi od anđela, da bi kasnije do podneva imali slobodno vrijeme. Poslijepodne smo se uputili na Carcere, mjesto gdje se sv. Franjo zavlačio u špilju i povlačio u osamu na početku svog obraćenja, ali i kasnije volio dolaziti, kao i druga braća. Nakon razgledavanja vrlo skromnog i skučenog samostana, svatko se mogao nakratko povući u osamu i razmatrati, a dodatno obilježje tome dalo je vraćanje u Asiz pješice. U predvečerje svetkovine Pedesetnice vrijedi spomenuti svečanu I. Večernju u Porcijunkuli jer se moglo vidjeti bogatstvo Majke Crkve, liturgijskog slavlja i molitvenog zajedništva u kojem se svakako mogao osjetiti dašak one molitve Prve Crkve u pripravi za Pedesetnicu. Te večeri nastavili smo s Marijom čekati Pedesetnicu, budući da smo imali priliku sudjelovati na redovitoj subotnjoj molitvi krunice u Porcijunkuli i procesiji sa svijećama na velikom trgu ispred nje.
Na svetkovinu Pedesetnice, u nedjelju, uputili smo se u Sacro Convento – Sveti samostan koji je taj naziv poprimio iz razloga što u svojoj kripti čuva grob našeg utemeljitelja sv. Franje. Ispred nas je dočekao fra Luka Tetec, novak za Hrvatsku Provinciju sv. Jeronima franjevaca konventualaca, koji svoj novicijat prolazi u tom samostanu i odveo nas prema mjestu slavljenja svete mise, kapeli sv. Bonaventure. Nakon mise pridružili su nam se i tamošnja druga dva hrvatska novaka fra Adrijan Marušić i fra Jerko Šuperba. Ta trojica Hrvata su nas ugostili i pokazali nam neke dijelove samostana poput boravišta sv. Josipa Kupertinskog, velike blagavaonice ali i samog groba sv. Franje, kao i donje bazilike koja čuva relikvije sv. Franje poput habita, Cedulje bratu Leonu, originalne bule potvrde Pravila iz 1223. i druge. Uslijedilo je slobodno vrijeme za razgledavanje gornje bazilike i grada Asiza, koje čuva mnoge uspomene na život sv. Franje i korijene franjevaštva. Od tih vrijedi istaknuti baziliku sv. Klare s njenim grobom, katedralu sv. Rufina u kojoj je bio kršten, crkvu na mjestu rodne kuće sv. Franje i druge. Slobodno vrijeme za odmor, razgledavanje, druženje i ostale aktivnosti smo imali i poslijepodne, nakon Srednjeg časa i ručka u domu sestara.
U ponedjeljak ujutro smo se pozdravili s Asizom i uputili na La Vernu, brdo gdje se sv. Franjo često povlačio, a koje ove godine slavi jubilej 800 godina otkako je sv. Franjo po Božjoj milosti na svom tijelu dobio rane – znakove muke Isusa Krista, a mi smo po dolasku slavili misu na samom tom mjestu gdje je primio rane, u kapeli Stigmata. Budući da smo bili smješteni u tamošnjem samostanu, ostatak dana smo mogli provesti u šetnji i molitvi, a valja istaknuti molitvu Srednjeg časa koja se ondje moli u 15 sati, a nakon koje slijedi procesija braće franjevaca do kapele Stigmata, gdje se nastavlja posebna pobožnost sv. Franji. Večernju smo molili s tamošnjim franjevcima, a budući da je ovo bio posljednji dan hodočašća, nakon večere smo svi ostali u zajedničkom bratskom druženju.
Zadnjeg dana našeg hodočašća u povratku smo svratili u Padovu, grad koji je obilježen životom dvojice velikih svetaca u povijesti Crkve – sv. Antuna i sv. Leopolda. Obojica franjevci, svojim životom privlačili su brojne ljude potrebne Božje milosti. I mi smo se molili na njihovim grobovima, prvo na grobu Sveca svega svijeta – sv. Antuna u velebnoj bazilici njemu posvećenoj, a potom na grobu našeg sunarodnjaka sv. Leopolda u kapucinskoj crkvi. Pred bazilikom sv. Antuna dočekali su nas tamošnji novaci za Hrvatsku Provinciju sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Marko Laštro i fra Andrija Ćorluka te nas proveli kroz baziliku. Nakon posjeta bazilici sv. Antuna te kapucinskoj crkvi i grobu sv. Leopolda krenuli smo na ne tako dalek put do Rijeke.
Nije se moglo sakriti kako su svi sudionici bili uvelike sretni i ispunjeni na kraju hodočašća. Zadnjeg dana pri druženju na La Verni prokomentirali smo cijelo hodočašće i složili se kako je sve bilo u najboljem redu, ni predviđeno ružno vrijeme nas nije uvelike omelo. Svi smo bili puni pozitivnih dojmova. U Rijeku, na Trsat smo došli u kasnim večernjim satima, zahvalni Bogu, Majci Milosti i sv. Franji na blagoslovljenom hodočašću.
fra Šimun Benedikt Kopričanec
