Ovim intervjuom želimo vam predstaviti fra Rozu Brkića koji je veći dio svoga redovničkoga života proveo kao odgojitelj naše mlade braće. Odlukom uprave Provincije, ove godine dobio je novu službu gvardijana i župnika u našem samostanu u Virovitici. O svom dosadašnjem životu i djelovanju u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda najbolje da nam sam progovori.
1. Reci nam nešto o sebi prije ulaska u samostan.
Prije ulaska u samostan završavao sam srednju školu u Centru za upravu i pravosuđe u Zagrebu. U to vrijeme aktivno sam trenirao boks, plemenitu vještinu, hahahaha, i išao na natjecanja, i bez lažne skromnosti, moram reći da sam bio jako dobar u tome. Volio sam školu, ali volio i boks, nije trpjela ni škola, a ni moje treniranje i natjecanje. Odgojen sam u vjerničkoj obitelji, tako da sam svake nedjelje pohađao svetu misu, ali uvijek sam bio na kraju crkve, do samih vrata, da što prije zbrišem kad završi, hahaha.
2. Za svećenički i redovnički poziv odlučio si se u teškim vremenima Domovinskog rata. Je li i sam rat utjecao na tvoju odluku? Opiši nam ukratko kako se razvijao tvoj poziv.
Pa iskreno, nisam prije razmišljao o svom svećeničkom, a još manje redovničkom pozivu. Da, mislim da me je duboko obilježilo to vrijeme Domovinskog rata… Mnogi dečki, malo stariji od mene, s kojima sam trenirao boks i oni s kojima sam se družio i poznavao ih u to su vrijeme odlazili na ratišta diljem domovine, dobrovoljno. Neki od njih su i poginuli… To je u mojoj duši stvaralo teško stanje napetosti, tjeskobe… Nekako sam se osjećao jako loše zbog toga što ja kao idem u školu, živim ipak nekim mirnim, “školskim” životom, nisam aktivni sudionik obrane domovine, usprkos svim strahotama koje se događaju u mojoj domovini, i štoviše mnogi moji prijatelji nose svu težinu tog ratovanja na prvim ratnim linijama. To me je dosta razdiralo… Onda samo pokušavao ući u HOS, neka vrsta paravojne formacije tada, ali me nisu primili jer samo kao premlad, a i moj profesor koji se tada već, čudom, vratio iz logora u Manjači, me jako odgovarao od toga. U takvom nutarnjem previranju puno puta sam noćima sanjao kako tamo negdje ratujem, pucam po neprijateljima… A onda sam jedne noći sanjao kako na nekom polju kopam, odjeven u franjevački habit s nekim drugim fratrima… To me je jako zbunilo…, nešto se počelo događati u mojoj duši… Onda sam jedne noći, kad sam se spremao izaći s prijateljima u disko, ipak nekako odjednom odlučio da neću ići i ostao doma. Te noći nisam spavao…, doživio sam na poseban način Božju prisutnost…, i odlučio da želim biti svećenik… Na Kaptol, u fratre, došao sam sasvim “slučajno”, tj. nisam znao kako ću realizirati svoju želju pa se sjetih da je na Kaptolu u samostanu jedan moj rođak i njemu samo to saopćio i tako sam završio na Kaptolu među fratrima…
3. Već kao vrlo mladi franjevac uključen si u odgoj mlade braće naše Provincije. U kojim si sve odgojnim kućama radio kao odgojitelj i gdje ti je bilo najljepše?
Da. Najprije sam nakon svečanih zavjeta, prije đakonskog ređenja, bio postavljen za pomoćnika odgojitelja u našoj postulaturi u Samoboru. Nakon svećeničkog ređenja otišao sam na studij u Rim, da bi mi nakon tri godine studija po povratku u domovinu uprava provincije povjerila službu odgojitelja novaka na Trsatu, gdje sam ostao tri godine, a nakon toga premještam se u Zagreb u naš samostan na Kaptolu gdje mi je povjerena služba odgojitelja juniora. Pa, teško mi je reći gdje mi je bilo najljepše, mogu reći da mi je svugdje bilo najljepše hahahaha.
4. Možeš li s nama podijeliti neko iskustvo iz odgoja koje ti se posebno urezalo u sjećanje?
Auuu, toliko je bilo lijepih iskustava da mi je jako teško nešto posebno izdvojiti. Znaš, kad radiš s mladim ljudima koji se žele ostvariti u franjevačkom pozivu, onda su i iskustva duboka, snažna i čudesna. Jer svaki je od mlade braće jedinstven, poseban, svoj… Ali dobro, evo samo jedan primjer koji me se, između mnoštva njih, posebno dojmio. To je bilo kada je jedan mladi brat odlučio izaći iz samostana. Bio je jako dobar, marljiv, pouzdan , veseo, ugodan u zajednici i od svih prihvaćen, ali ipak se lomio oko poziva. Kada je konačno smogao hrabrosti, nakon duga promišljanja, da ipak prizna sebi da više želi živjeti obiteljskim životom, nego biti fratar, došao je k meni, i prije smo puno razgovarali, i rekao mi: “Danas mi je najsretniji dan u životu, a ujedno i najtužniji. Najsretniji zato što sam ipak donio odluku da odlazim, jer želim biti obiteljski čovjek, a najtužniji zato što odlazim iz bogoslovske zajednice jer sam tu najviše naučio o životu, izgradio se kao čovjek i kršćanin, i neizmjerno puno dobio za daljnju izgradnju svoga života”. Eto, bilo je to i meni drago jer je čovjek uspio u našoj zajednici pronaći svoj životni put, i s Gospodinom ga i nadalje ostvarivati, i sa svim onim lijepim što je u našoj zajednici primio.
5. Kad bi sve ove godine provedene u odgoju morao opisati jednom riječju, koja bi to riječ bila?
Zahvalnost!
Zašto?
Zato što nema ništa ljepše nego ta služba koju mi je Gospodin povjerio kao odgojitelju, da mogu izbližega sudjelovati u pomaganju mladom čovjeku da pronađe i ostvaruje se u svom životnom pozivu. Mislim da sam ipak, uz milost Gospodinovu ponajviše, pomogao mnogima da sebe i čitav svoj život smislenije, radosnije i s više pouzdanja žive pred Gospodinom. Barem mi je to uvijek bila najiskrenija nakana. A opet i sam sam toliko puno primio od sve te mlade braće, i sam sam u tom praćenju i pomaganju njima neizmjerno puno dobijao od Gospodina i s njima rastao i utvrđivao se u svom pozivu i stajanju pred Njim…
6. U odgoju se obično prate tri dimenzije rasta odgajanika: ljudski, kršćanski i franjevački. Kojoj dimenziji si pridavao više pažnje, a koju dimenziju je bilo najzahtjevnije izgrađivati u odgajanicima?
Te su tri dimenzije čvrsto svezane, teško ih je odvajati. Nastojao sam uvijek da dubljim upoznavanjem Gospodina Isusa, zauzetim nasljedovanjem Njega mlada braća uvijek više otkrivaju kako se tako zapravo najviše ostvarujemo u temeljnom pozivu: da budemo što bolji ljudi. Temeljni poziv i jest da budem čovjek, čovjek skrojen po mjerama koje su zadane u Isusu Kristu koji je “iživio naš ljudski život, s nama u svemu jednak osim u grijehu”. Ne može se to dvoje nikako dijeliti, štoviše NE SMIJE SE DIJELITI, jer tada, mi koji vjerujemo u Isusa Krista, ne možemo biti ni istinski ljudi… A sv. Franju nastojao sam uvijek prikazati kao onoga po kojemu mi želimo ići stopama Isusa Krista. Kao onoga koji je nama franjevcima najveći uzor u svekolikom hodu za Isusom, s pravom “drugi Krist”.
7. Osoba sv. Franje Asiškog ti je zasigurno bila kao “radna bilježnica” u tvojoj službi odgojitelja. Koja ti je najdraža spoznaja o sv. Franji i što ti je najinspirativnije kod tog sveca?
Pa ja uvijek kažem, valjda zato što sam se Franjom najviše okupirao od svih osoba nakon Gospodina Isusa, da se upravo on, po meni, najviše približio Gospodinu Isusu, i doista nije slučajno da jedini u Crkvi nosi naslov “alter Christus” – drugi Krist. Čudo je Franjo. Meni je najčudesniji taj njegov krajnji radikalizam u nasljedovanju Gospodina, bez ikakve zadrške, gotovo fanatično. A ono što je najljepše ta “fanatičnost”, ta posvemašnja zaljubljenost u Gospodina Isusa, ta ludost nasljedovanja Raspetoga, učinila ga je istinskim čovjekom. Uvijek me iznova kad god čitam njegove Spise iznenadi kako iz njih izbija Franjo toliko čovječan, ljudski… Čovjek pun razumijevanja za braću, za sve koje je Gospodin stavio na njegov životni put; osobito jednostavnost i poniznost, ona istinska evanđeoska malenost koja se pred svakog čovjeka postavlja i predstavlja s punim, nepatvorenim, istinskim poštovanjem spremna uvijek, bez zadrške, na služenje… Zato mi je najljepše, najdublje i najčudesnije njegovo klicanje Bogu u njegovim Pohvalama Bogu, osobito kada kaže Ti (Gospodine) si PONIZNOST!!! Taj put poniznosti kojega je dokraja i u svemu slijedio to je Franjo “alter Crhistus”. Franjo je više nego itko pokazao da biti ponizan, slijediti Krista Raspetoga i Uskrsnuloga, ne znači biti cmoljavac, beskičmenjak, nego naprotiv to je Franju učinilo jakim, hrabrim i mudrim čovjekom koji je mijenjao svijet, Crkvu i društvo u kojem je živio samo svojim ophođenjem naspram onih koje je susretao – od gubavca pa do pape.
8. Virovitica. Župa. Samostan. Krštenja. Vjenčanja. Sprovodi. Vjeronauk. Papirologija. Administracija. Braća. Kako si se privikao na novu službu i kad je usporediš s prijašnjom službom, ima li dodirnih točaka?
Pa vidi, ja sam se uvijek molio Gospodinu da mi da milost, da me oraspoložuje da svaku službu koju mi braća povjere prihvatim kao dar od Gospodina. Moja je logika, tako je bilo i u odgoju, ako ti Gospodin povjerava neku službu po braći da će ti i dati umješnosti i snage da je što bolje ostvaruješ Njemu na slavu, i da kroz tu službu uvijek više rasteš u ljubavi prema Gospodinu i ljudima. Lijepo mi je u novoj službi. Pa na koncu to je ono što sam i želio kad sam došao u fratre i htio biti svećenikom – da živim s ljudima i za ljude, da im naviještam Radosnu vijest koja je mene dotakla, da budem oruđe, što bi Pavao rekao, u rukama Božjim. Jest, s puno ovih stvarnosti koje si nabrojao nisam se tako blisko susretao kao sada, no opet na Kaptolu sam i sve to činio, naravno sada je to ipak drugačije kada si svjestan da ti je povjerena jedna župa kao što je Župa sv. Roka. No, sve je to puno lakše i ljepše zato što nas je u župi petorica, nas četiri brata svećenika i jedan brat nesevećenik. Kažem lakše i ljepše zato što nastojimo najprije nas petorica graditi u otvorenosti i povjerenju naš bratski život, a onda i sve ove pastoralne i ine obveze našim ujedinjenim snagama i molitvama zadovoljnije i jednostavnije ostvarujemo.
9. Brzopotezna:
– Greccio ili La Verna?
Nema La Verne bez Greccia
– Odojak ili janjetina?
Hobotnica ispod peke, hahahaha
– Pavarotti ili Josipa Lisac?
Bolje Pavarotti
– Salsa ili valcer?
Vreća za boks, jedino oko nje dobro plešem, hahahahaha
10. Poruka našim čitateljima za kraj…
Svima vam želim da imate svaki dan desetak minuta barem da Gospodinu “u kojemu se mičemo, živimo i jesmo” zavapite sa sv. Franjom: “Gospodine, htio bih te ljubiti…”
Razgovor vodio: fra Petar Horvat