U ponedjeljak i utorak (17. i 18. ožujka) održali su se susreti korizmenih rekolekcija braće naše Provincije u Osijeku, u župi Svete Obitelji, na Jugu II i u Samoboru, u Kući susreta Tabor. Korizmenu rekolekciju je vodio fra Marijan Ligenza, župni vikar iz Vukovara.
Fra Marijan je svoje razmatranje naslovio Veliki post – velika radost te je govorio o korizmenom vremenu kroz aktualizaciju za naš današnji samostanski život. Istaknuo je kako veliki post korizme u svojim teškoćama i brigama može postati velika radost ako dobro to pokorničko vrijeme živimo. Međutim ono što pokušavamo u svom pokorničkom životu učiniti nailazi na neke poteškoće koje kradu radost. Zato je fra Marijan u uvodnom dijelu istaknuo kako imamo razloga pitati se Kako sam ja uopće? Što me to u mom životu tišti i muči? Kako moji osjećaji? Kako moja molitva i svećeničko ili bratsko služenje? Ima li oduševljenja u mom životu ili sam negativan i samo razaram svoj nutarnji duhovni pa i fizički život? Jer važno nam je uvijek odrediti svoje trenutno stanje kako bismo mogli dalje na sebi u životu raditi i napredovati. I zato ističe da ako nismo u korizmu ušli otvoreni prema Bogu, u ovo vrijeme velikoga posta, za nas će ovaj veliki post postati muka, tuga i velika nevolja. A pripremamo se slaviti radosni događaj uskrsnuća.
Zato nam je fra Marijan posvijestio kako smo mi redovnici građani neba, a naš samostan je predgrađe toga grada, periferija u koju Krist dolazi, a mi pjesmom psalama iz oficija kličemo i želimo ga susresti da nas povede u centar, u nebeski Jeruzalem gdje sveti prebivaju i klanjaju mu se vječno. Ako Boga u samostanu želimo susresti trebamo ga tražiti gdje on želi stanovati i gdje ga možemo čuti, a to je naše srce, naša nutrina. Pa kako milost pretpostavlja narav, potrebni smo si dati odgovor na to pitanje: Tko sam? i Kakav sam? Da bih mogao čuti i znati tko je Bog, jer dio njegov u sebi nosim, njegovu sliku, razum i besmrtnu dušu.
Nadalje fra Marijan je govorio o depresiji koja zahvaća ljude, pa i Bogu posvećene osobe, kada u sveta vremena došašća i korizme dožive upravo to stanje duha i psihe. Započnu pokornička djela i molitvene podvige, a onda razočarenje jer ih ne mogu ostvariti kako su željeli. To jako doprinese tome da se razbole, da upadnu u depresiju i tako korizma ili došašće ili uopće pokornička djela kroz godinu postanu mučenje, a ne spasavanje, obnova života, lijek duši, ozdravljenje od grijeha.
Također je istaknuo kako je depresija kršćanski gledano nepotrošena ljubav. Čovjek je biće ljubavi. Čovjek je stvoren da voli i da bude voljen. Ima takav potencijal u sebi po slici Božjoj i stvoren je da voli. I ako ne voli, ako tu ljubav koju ima ne dadne, ne podijeli, ne potroši, ona ostaje u njemu i vraća mu se kao bumerang, vraća mu se kao depresija, kao tuga najcrnja i najteža. Nepotrošena ljubav, nije dao ljubav. A za to je potreban post. I fizički i duhovni. Nije svaka tuga tragična, niti je svaka tuga depresija. Ono što je važno razumjeti, depresija je prevara, krije egoizam.
I zato dijeljenjem, trošenjem ljubavi jačam svoju snagu, dopuštam da u meni Bog pobjeđuje, a ja s njim i u njemu kao redovnik, kao svećenik naglasio je fra Marijan.
U posljednjem dijelu svoga razmišljanja fra Marijan je rekao da ono što bi nam moglo pomoći u našem nastojanju da veliki post bude velika radost jest priznanje da smo grešni. Priznanje da smo kao ljudi ograničeni i da ne možemo sve sami. A kako bi naš život ozdravljao od bolesti grijeha valja početi s molitvom. Prvenstveno molitvom časoslova, a zatim i onom osobnom koja mene koji sam nemoćan i slab, stavlja pred Onoga koji je moćan i koji poznaje povijest moje bolesti, to je Bog sam, Otac milosrđa i Bog svake utjehe.
Svoj nagovor fra Marijan je zaključio mislima da sigurno svaki od nas može potvrditi da korizma, ako želimo raditi na sebi, nosi iskustvo nevolje, iskustvo trpljenja. Ali to nas ne obeshrabruje jer sv. Pavao u poslanici Rimljanima (5, 4 – 5) kaže: „Nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.“ U ovoj svetoj oprosnoj godini nade valja nam se na kraju utvrditi u nadi. Upravo potaknuti milošću i snagom Duha Svetoga ne bojati se izazova korizme, izazova pokore, askeze, izazova trpljenja. Teško prihvaćamo stanje u svom osobnom životu, brine nas stanje u crkvi i provinciji, ratovi i bolesti, sve neizvjesnost i strah oko nas. No to nije razlog da bježimo, da se predamo nego izvor snage. Nada nas dovodi do pobjede, do toga da nećemo biti postiđeni.
Nakon razmišljanja i razgovora uslijedilo je slavlje pokorničkog bogoslužja i prilika za osobnu ispovijed. A zatim smo molili pobožnost križnoga puta te se okupili oko zajedničkog stola gdje se nastavilo bratsko druženje.
