Pismo generalnog ministra za svetkovinu Duha Svetoga

PISMO GENERALNOG MINISTRA SVOJ BRAĆI REDA O SVETKOVINI DUHOVA

IMATI DUHA GOSPODNJEGU KRIZNIM VREMENIMA

Blagoslovljena moja braćo, Gospodin vam dao mir!

Osamstota obljetnica Franjinog Pravila i Božića u Grecciu podsjećaju nas na one duhovske kapitule, kad su se fratri okupljali oko brata Franje. Upravo je tu Pravilo postupno poprimalo svoj današnji oblik. Franjo je često govorio o Duhu Svetom kao stvarnom generalnom ministru Reda te ga je, iako je Pravilo već bilo odobreno 1223. godine, uvijek pratila misao da u Pravilo doda rečenicu koja će to izričito kazati. Poslušajmo što danas Duh govori našoj obitelji.

„Imati Duha Gospodnjeg“ u srcu Pravila

Za brata Franju Pravilo je život, življen prema evanđelju. Srž je Pravila „imati Duha Gospodnjeg“, to je središnja tema Franjinog iskustva, motor koji sve pokreće,

„Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći“: ovo evanđeosko nadahnuće Pravila dolazi od Duha, što se vidi kroz cijeli tekst, koji je u isto vrijeme i poticajan i pravni. Od poziva da svijetom idu kao krotki ljudi, mirotvorci, preko zabrane primanja novca kako bismo iskusili stvarnu evanđeosku nesigurnost kao putnici i pridošlice u ovom svijetu, do uzajamnog milosrđa kad braća pogriješe i sve do slanja u misije „po Božjem nadahnuću“.

Znamo da je Franjo prošao dug put kako bi svojoj braći predao tekst koji će izložiti evanđeoski život i dati stabilnost Bratstvu. Koliko je samo bilo pokušaja u našoj burnoj povijesti da se Pravilo svede ili na niz propisa ili na neko maglovito nadahnuće! Ono nam ostaje kao slovo i život, riječ napisana jednostavno i čisto, koju treba pokušati razumjeti i svetim djelovanjem obdržavati.

Paradoksalno, vjerujem kako danas imamo priliku oživjeti smisao našeg života, onakvog kakav je sadržan u Pravilu, upravo u susretu s općom krizom u kojoj živimo i koja kao da rastače svaku sigurnost. Kriza je društvena, crkvena, osobna, a također i kriza Reda. Riječ je o takvoj promjeni koja ništa ne ostavlja onakvim kakvo je ranije bilo. Ta nas promjena obvezuje da svojim životom ponovno kažemo što je ono što nam daje temelj i što nikad ne možemo uzeti zdravo za gotovo niti reći da smo to postigli jednom zauvijek. U društvu u kojem je teško zaći u dubinu „kriza na neki način služi poput probijača vrata ovih utvrda u koje smo se zatvorili“.

Prorok Ilija nadilazi krizu

Prisjetimo se priče o Iliji, koja govori o dubokoj krizi: prorok ognja, uplašen pred ljuskom moći, bježi u pustinju kako bi spasio svoj život. Osjeća se samim i moli Boga za smrt.

Možda i mi poznajemo taj instinkt za bijegom od složenosti vremena u kojem živimo i od svojih raznih osobnih kriza, od krize bratstva i našega poslanja. Ilija upravo u krizi biva odveden u goru, na mjesto susreta s Bogom. Bog preobražava njegovu krizu. Od bijega vodi ga prema novom hodu vjere, pozivajući ga po drugi put:

Glas mu reče: “Iziđi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi.” Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu. Tada mu progovori glas i reče: “Što ćeš ovdje, Ilija? On odgovori: “Revnovao sam veoma gorljivo za Jahvu nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, […].Ostadoh sam, a oni traže da i meni oduzmu život. Jahve mu reče: „Idi, vrati se istim putem u damaščansku pustinju“.

Korijen Ilijine krize je slika Boga koju je imao, predodžba moći predstavljena u potresu, olujnom vihoru i ognju, koji su na Sinaju već za Mojsija bili znakovi Božje prisutnosti. Ilija kao da se zatvorio u špilju, kao da se spustio u ponor svoje pogubljenosti. Zasigurno nije računao na ono što će se dogoditi na gori. Uplašeni prorok je izguran iz te pećine, iz toga svijeta koji mu je bio poznat, kako bi doživio jedan sasvim neobičan susret. Napokon može upoznati Božje lice u tišini, a ne u sili. Na taj način otkriva i svoje novo lice i novo lice svoga poslanja.

Kriza i smisao našeg poziva

U Iliji vidimo proroka koji je u isto vrijeme odvažan i uplašen, vjernik i sumnjičavac, osamljenik i pun suosjećanja. On postavlja pitanja sebi i Gospodinu. Bježi, pa se vraća istim putem. To nas možda iznenađuje. Pa ipak, i mnogi od nas na različite načine proživljavaju vrijeme krize postavljajući si pitanje o smislu našeg današnjeg načina života. Ne bojmo se. Ovu krizu možemo nadvladati na različite načine u različitim životnim dobima, tijekom kojih svatko od nas iznova staje pred smisao postojanja i Pravila života koji smo svi zavjetovali. Na tom putu kriza je životni prostor, neophodan za rast. Ona nije tek neki nesretni slučaj, nego nužni trenutak prijelaza u tijeku osobnog oblikovanja. Ona je sastavni dio progresivnog puta očovječenja, što je jedini uistinu mjerljiv plod djelovanja Duha u nama.

Kriza ima mnogo lica: kod mladih to je osjećaj frustracije zbog raskoraka između ideala i stvarnosti. U odrasloj dobi kriza je u mučnom postajanju slobodnom i jedinstvenom osobom. Vrijeme zrelosti i starost zgodno je vrijeme za prihvaćanje primljenog dobra uz neizbježni doživljaj gorčine zbog doživljenih poraza.

Neka braća, doživjevši krize u različitim životnim fazama, jednostavno odu. Motivi su različiti. Izgleda da smo se naviknuli na činjenicu da braća, čak i par mjeseci nakon doživotnih zavjeta, mogu otići. Neki odlaze ostavljajući nas, a drugi ostajući. Gdje sam ja?

Drugi poziv s bratom Franjom

Upravo dok se prisjećamo Pravila, našega saveza i srži evanđelja, valjalo bi ga opet uzeti u ruke poput kompasa koji nam daje smjer u kriznim vremenima, koja su ipak uvijek blagoslovljena vremena! Ne možemo izbjeći njegova proturječja, koja su i među nama prisutna. Ne možemo se skloniti u zaštićene torove koji nas odvajaju od krize naših suvremenika. Ne postoje formule koje bi nas zaštitile od poteškoća, ili bi nam dale rješenje za sve.

„Imati Duha Gospodnjega“, kompas je što nam ga Pravilo nudi u krizi koja danas pogađa svakoga: zar poslušati njegovo nadahnuće za nas ne bi moglo značiti zaustaviti se, dubinski se preispitati i odazvati se pozivu na novi susret sa živim Bogom, kao što smo vidjeli u priči o Iliji?

Konačno se predati Njemu prostor je drugog poziva. Tu nas Gospodin ponovnopoziva da „budemo s Njim i da idemo propovijedati“, čak i preko lišavanja svakog posjedovanja, s čime nismo računali, koje razbija naše sheme i vraća nas na put, ne oduzimajući ništa od naših života, već naprotiv, darujući nam više ljudskosti. Pustiti ono što smo prisvojili, nešto ili nekoga, bolan je rez: moguć je ako postoji osobni susret ljubavi, koji čini da život ponovno prostruji u nama i oko nas. Bez mistike pravilo nije održivo.

Zadovoljiti se životima koji se žive „u nižoj brzini“ ne čini nam dobro, oduzima nam radost i paralizira rast zdravog duhovnog iskustva. Zdrava duhovnost ne umanjuje u nama ono što je autentično ljudsko, nego čini da nasljedujući Krista, siromašnog i raspetog, to ljudsko u nama procvjeta. Tko god nasljeduje njega, savršenog čovjeka, sam postaje više čovjekom, sposobnim za relaciju i za davanje života iz ljubavi.

Kompas što nam ga Pravilo daje živa je vjera koja ne dotiče samo ortodoksiju (ideje i nauk), niti samo ortopraksu (djela i moral), nego seže do ortopatije, do srca otvorenog za susret s Gospodarom života koji preobražava naše čovještvo.

Sveti je Franjo doživio ovaj drugi poziv u godinama koje su ga dovele do Fontecolomba radi konačne redakcije Pravila. I u bolnoj krizi sa svojim promjenljivim bratstvom, brat Franjo je nastavio tražiti svoga Gospodina u brojnim spiljama, uključujući i onu u Grecciu. Ovdje je Siromašak poželio „obnoviti uspomenu na ono Dijete, koje je rođeno u Betlehemu, i na njegove djetinje potrebe i neprilike tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati“14. Nakon napora da sastavi Pravilo, Franjo kao da se prepušta kontemplativnoj pauzi. Želi dopustiti da ga Bog dotakne u njegovoj sasvim ljudskoj osjetljivosti, do te mjere da dopušta da ga La Verna neizbrisivo rani. Ovdje dijeli bol Gospodina Isusa, neophodan korak kako bi „volio svoje do kraja“, dopuštajući da se preobrazi u Ljubljenog, u vrhunac svog putovanja.

Ponovno uzimanje Pravila u ruke pomaže nam da se orijentiramo u ovom blagoslovljenom vremenu krize, okrećući se prema onomu što je uistinu bitno u našim životima i puštajući ono suvišno.

Zaključak

Neka Pedesetnica odjekne ove godine, na osamstotu obljetnicu Pravila i Božića u Grecciu, poput žive epikleze cijelog Reda kako bismo se probudili iz naše obamrlosti, ponovno otkrili toplinu i ljepotu našeg odnosa s Bogom, s braćom, s malenima i siromašnima i sa stvorenjima. Nemojmo se nikad umoriti obnavljati „da“ svoje vjere i svog poziva, svoj pristanak na ljudskost nasljedujući Isusa. Naše je bratstvo prisutno na međusobno različitim kontinentima, kulturama i ambijentima. Neka se svatko ove godine zapita: što to za nas znači, ovdje gdje živimo, obnoviti savez evanđeoskog života? Zato molimo zajedno:

Dođi, Duše Sveti, na ovu malu zajednicu braće i manjih, zasvijetli ponovno u nama, plamenom svoje ljubavi, snagom vjere, nade i ljubavi, sa svim svetim krepostima. Učini da se u nama rasplamsa oduševljenje savezom i prijateljstvom s Gospodinom i sa svim njegovim stvorenjima. Ti, koji si golubica mira, daj nam danas da uživamo u življenju evanđelja kao siromasi, podložni svim stvorenjima, razoružani od želje za moći, oslobođeni radi ljubavi. Sveta Marijo, Djevice koja si postala Crkvom, prati nas na ovom putu, ti koja si nam dala brata, uzvišenoga Gospodina.
Sveti Franjo, sjeti se svoje braće, koja počesto zaborave na ljepotu svoga poziva i pomozi nam da tu ljepotu obnovimo, za dobro svijeta koji ti toliko voliš. Amen.

Želim vam svima radosnu svetkovinu Duhova, braćo moja, uz želju da vam Duh Sveti, generalni ministar Reda, dadne svoju blagu snagu, te uz moj bratski pozdrav ministra i sluge,

Rim, Generalna Kurija Reda, 13. svibnja 2023.
Fra Massimo Fusarelli
Generalni ministar