Predstavljamo našeg sljedećeg mladomisnika – fra Ivicu Janjića.
Hvaljen Isus i Marija!
Zovem se fra Ivica Janjić, rođen sam 27. lipnja 1990. u Brčkom (BiH). Odrastao sam u Bošnjacima kraj Županje gdje sam završio osnovnu školu. Srednju tehničku školu (smjer: računalni tehničar za strojarstvo) završio sam u Županji gdje sam kasnije radio u tvornici “Same Deutz-Fahr” na proizvodnji kombajna.
Iako sam od malih nogu odgajan katolički, tek s 20 godina doživljavam iskustvo živoga Boga nakon čega odlučujem revidirati pojedine stvari u životu, drugim riječima, staviti Boga na prvo mjesto. Kako sam počeo ići svakodnevno na svetu Misu, poziv sam prvi put doživio na tim Misama, nakon trenutka pričesti, dolazile bi misli o tome kako bih mogao biti svećenik. Na prvu sam pomislio: “Idem svaki dan na Misu, morale su jednom doći i te misli, dakle, sve je to normalno, nije to sigurno put za mene”. I tako sam odbacio misli o svećeništvu, ali Gospodin nije odbacio plan koji je imao sa mnom.
Rastući tako pomalo, Bog me svakodnevno obasipao mislima o svećeništvu i redovništvu, iako sam ih ja uporno odbacivao. Preokret se dogodio onoga trenutka kada sam promatrajući svoj život i razmišljajući o kršćanstvu spoznao da nije bit kršćanskog života moliti i ići na Mise a i dalje živjeti po svome, već je bit da me molitve i Mise dovedu do toga da u svom životu slijedim i ispunim Božju volju, Njegov plan sa mnom, a ne svoj sa mnom. Sjećam se da sam si tada rekao: “Valjda Bog koji me je stvorio zna bolje od mene što je najbolje za mene”. Trebalo mi je vremena to prihvatiti. Kako sam bio framaš, nije bilo puno dvojbe oko toga koji ću put redovništva izabrati. Sjećam se da sam u to vrijeme čitao životopise raznih svetaca, ali čitajući životopis sv. Franje rekao sam: “Svaka čast ostalim svecima, ali nisu ni do koljena sv. Franji”.
Zanimljivo je kako Bog ima smisla za humor. Radio sam u tvornici koja je proizvodila kombajne koji se koriste za vršenje žita, i baš za to vrijeme dok sam razmišljao krenuti ili ne putem posvećenja, čujem stihove jedne duhovne pjesme koji su mi tada odjeknuli snažnije nego bilo koji stihovi bilo koje druge pjesme ikad u životu: “Žitna polja svud se talasaju, žetvu čekaju, radnik da l’ bi htio biti žetve te, žetve Gospodnje?” Kasnije sam shvatio da riječ Božja kaže slično: “Žetva je velika, ali radnika malo” (Lk 10,2). S rada na jednoj vremenitoj, ovozemaljskoj, naravnoj žetvi, Bog me pozvao na služenje u onozemaljsku, nadnaravnu, vječnu žetvu.
S 22 godine odlazim u samostan, u Samobor, nakon čega je uslijedila godina novicijata na Trsatu te potom pet godina bogoslovije u Zagrebu na Kaptolu. Za đakona sam zaređen na blagdan svetih arkanđela, 29.9.2019. u zagrebačkoj katedrali, a za svećenika u marijanskom svetištu u Mariji Bistrici na blagdan Prečistog srca Marijina 20.6.2020. Đakonski praktikum služio sam u Našicama, a za svoju prvu svećeničku službu poslan u Hrvatsku katoličku misiju u Beč, za dušobrižnika.
Mladomisničko geslo uzeo sam iz Iv 15,16: “Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite” zbog snažnog iskustva kako je Bog mene izabrao (a ne ja njega, iako sam mu odgovorio) i pozvao na ovaj put, a ničim to nisam zaslužio, već je Njegova ljubav koja je to htjela.
Velika je milost biti od Boga pozvan i služiti u najuzvišenijem i najsvetijem pozivu koji postoji na ovoj planeti. Koliko god lijep i velik, toliko i odgovoran. Doktori koji operiraju pacijente imaju veliku odgovornost oko ovozemaljskog života čovjeka koji im je u rukama, zamislimo koliko je onda odgovornost jednog svećenika jer mu je povjerena duša, onozemaljski život neke osobe. Stoga se preporučujem u vaše molitve da dobro djelo koje je Bog započeo i dovrši jer “tko ustraje do svršetka, bit će spašen” (Mt 24,13).
