U Amazoniji, sredinom svibnja je već znatno manje oborina, pa iako se elementarne nesreće još uvijek događaju i glavne ceste još znaju biti zatvorene, ali je već jasno, kako je sezona poplava i odrona pri kraju. U svibnju zvanično započinje suho klimatsko razdoblje: kako je oblaka na nebu sve manje, tako i temperatura zraka postaje sve vruća. Osobito u župnoj kući, na prvom katu, gdje su prostorije doslovno odmah ispod limenog krova, koji je bez ikakve izolacije. U ovim krajevima, iako termalnih toplica nema, ali su zato besplatne saune zagarantirane, skoro u svakoj kući. Inače su i crkve, pokrivene limenim fasadama, što je naravno najjednostavnije i najjeftinije, no ipak, kad sunce pripekne, a zrak se užari, vrućinu tokom svetih misa valja izdržati. U usporedbi s lokalnim stanovništvom, organizam bijelaca puno teže podnosi tropske vrućine, i činjenica je da se “sjevernjaci” znatno više znoje, pa sam i ja uvijek potpuno mokar od znoja, što mi je koji put i neugodno, kad budem u društvu ljudi, kojima je unatoč vrućini, koža sasvim suha. Prosječno se presvlačim 4-5 puta na dan, jer u mokroj odjeći, unatoč vrućini, čovjek se vrlo lako prehladi… I dok kod nas u Europi gripa traje od tri do četiri dana, ovdje iz kreveta zasigurno nećeš ustati cijeli tjedan, ako ne i više.
Nedavno smo imali potres u blizini Yurinakija, i to 4,7 jačine, na sreću nismo imali nikakve štete, i dok se to “drmanje”, meni učinilo dosta snažnim, ostali su se smješkali, kako je takvo podrhtavanje tla u Peruu sasvim normalno, a pravi potresi se računaju tek iznad 6 stupnjeva. Siguran sam da me Bog preko tih ljudi uči, kako valja elementarne i životne teškoće prihvatiti ”tranquilo” – smireno, bez zabrinutosti i, dok nismo u nekoj većoj gužvi, osmjesi na našim licima i te kako imaju mjesta.
Časne sestre “blatarice” su uspjele dobiti jednu donaciju iz Njemačke, za siromašnu djecu. Naša župa ima oko 12 filijala, koja su uglavnom neka zabačena sela u planinama. U dva navrata, pohodili smo sedam seoskih osnovnih škola i podijelili smo više od stotinjak školskih pribora (bilježnica, olovki itd.). Bilo je zanimljivo vidjeti kako su neka djeca bila dirnuta, druga su ostala u čudu – doslovno su se čudili: kako i čime su zaslužili da dobiju od nekoga, takve vrijedne stvari – u nevjerici su nas gledali: zar je to sad moje? – jasno je da ta djeca nisu navikla na poklone. Roditelji su im siromašni i rijetko darivaju svoju djecu, a s druge strane za njih je školski pribor nešto vrlo skupocjeno, što se s poteškoćama kupuje i to izričito samo na početku školske godine. Kupio sam nekoliko vrećica bombona, pa su djeca uz pribor, dobili i dva bombončića – pa su se polako, na obrazima pojavljivali i prvi osmjesi. Bomboni su gore rijetki “gosti” osobito u indijanskim zajednicama, gdje će i odrasli biti zahvalni, ako ih se ponudi. U indijanskim selima, djeca obično u školu dođu u svojim tradicionalnim odijelima. Ta odijela su puno jednostavnija, ali i jeftinija od uniformi, što djeca obavezno moraju imati na sebi tijekom nastave. U indijanskim školama nastava je dvojezična, učitelji uz španjolski jezik, moraju znati i jezik zajednice, koji je obično ašaninka ili yaneša. Neka sela su sasvim mala, u cijeloj školi jedva bude deset učenika. Druge su pak zajednice veće, osobito indijanske – u takvoj jednoj školi smo imali više od 40 učenika. U tom selu, vijest da smo stigli, i to sa darovima, relativno se brzo proširila, pa su se za pola sata pojavili i odrasli sa svakovrsnim biljkama i korijenima, što su oni nama poklanjali. To su bile zapravo njihove namirnice, to oni jedu – naravno nemaju puno, ali će vam dati sve što imaju. Na kraju neke žene su nam donijele i ručak, što se ne smije nikako odbiti. Inače lokalni začini su za moj trbuh još uvijek izazovni. Kod kuće ja pripremam jelo za sebe, i dobro je dok je tako.
Svake nedjelje idem gore u jedno selo koje se zove La Florida. Za tih petnaest kilometara treba mi od prilike pola sata. Krajolik je svakako egzotičan: u prašumi uski šumski putovi, penjem se skoro do tisuću metara nadmorske visine. Iako odroni ne prijete više, ali je zato prašina nešto izvanredna, osobito kad je neko vozilo ispred tebe, koje ne možeš zaobići. Prošli put kad sam se vraćao, naišao sam na jedan prevrnut kamiončić. Natovareni bananama, na sreću prevrnuli su se na lijevu stranu i udarili u stijenu, inače na desnoj strani je provalija… Koliko smo mogli natovarili smo banane u moj džip… imali su sreće. Na tom brdu mještani najviše uzgajaju kavu. Ta je kava vrlo kvalitetna i izvozi se u Švicarsku. Mogu reći da Peruanci skoro da ne piju kavu, svakako puno manje što mi pijemo u Europi. Prema tome ovdje ne postoje ni kavane, ni kafići, jednostavno nije običaj popiti kavu ili neko piće na terasama. Ono što postoji, to su takozvani mali restorančići, koji nude menu, uglavnom piletinu – s jedne strane to je domaća kuhinja, s druge strane to je na neki način “brza hrana”, s treće strane ta jela su jako jeftina, tako da ljudi vrlo često i masovno jedu u tim restorančićima. Pošto je izričito povoljno, jednostavnije im je sjesti i naručiti nego kod kuće početi kuhati. Međutim u tim “konobama” osim jela ne nudi se ni kava, ni alkoholno piće.
Nedavno smo bili na nekom svećeničkom susretu, u susjednoj župi. U mojoj sobi, u ormaru potpuno neočekivano sam našao jedan ručnik sa hrvatskim grbom, svakako je zanimljivo kako je to tu dospjelo. Inače vrlo često viđam na ljudima majice, dresove sa šahovnicom, ili natpisom HNS, ne zato jer bi Peruanci išta znali o Hrvatskoj, nego je reprezentacija hrvatskog nogometa toliko poznata na svjetskoj razini, da su naše simbole počeli preuzimati i tiskati na dresove po cijeloj Latinskoj Americi.
Sa sastanka smo se vraćali kasno u noći: pored vozača su sjedili dvojica, nazad četvorica, I na gepeku pick up vozila još trojica, tako da nas je ukupno desetorica putovala u jednom autu. Bez međugradskih autobusnih linija, taj način prijevoza je sasvim normalan tu u Amazoniji. Malo se stisnemo, i na osnovi “gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna”, izdrži se nekako tih sat vremena vožnje.
U svibnju i kod nas se moli krunica na čast Gospe – svaku večer u drugoj kući, kod druge obitelji. Za mene je to izvrstan način da upoznam ljude i njihove obitelji – molili smo i u školi, i u zdravstvenom domu. Navečer oko 10 sati, trgovine i restorani se zatvaraju; naša uličica polako postaje tiha. Prije večernje molitve, idem izvaditi meso iz zamrzivača za sutra, pravit ću filane paprike.
Fra Péter Dezső
