Dok su u 13. st. Albigenzi, Valdenzi i drugi krivovjerci zlorabili svoj veliki ugled protiv Crkve, sv. Franjo je svoje društvo ili bratovštinu čvrsto povezao sa Crkvom i njezinom glavom, Papom. Idući vjerno stopama svog svetog Utemeljitelja, Red se srčano borio za jedinstvo Crkve i Papinu vlast s tolikom odvažnošću kolika se može naći samo kod onih koji se na ovom svijetu ničemu nemaju nadati niti se ičega bojati. To su rado priznavali Pape i zarana počeli braću uzimati u svoje službe oslanjajući se na njihovu vjernost, čestitost i neporočnost, u čemu se nisu prevarili. Manja su braća jedina asistirala na umoru papama Inocentu III, Honoriju III, Grguru IX. i Aleksandru IV, jer su ih njihovi rođaci ostavili, pošto se više nisu mogli nadati od njih nikakve koristi.
Franjevci su često bili povezani s papama, kao njihovi kapelani, sakristani, propovjednici i njihovi ispovjednici. Sv. Pio V. je ispovjedničku i pokorničku službu u bazilici sv. Petra povjerio Konventualcima, a u Lateranskoj Opservantima. Između franjevaca su razni birani za biskupe i kardinale, i u svako doba, i u svim zemljama. Često su ih Pape slale kao svoje punomoćnike kod vladara i kao posrednike mira. Kao vjerni sinovi sv. Crkve franjevci su se odlučno i hrabro borili protiv presizanja careva Hohenstaufovaca i drugih silnika, koji su imali pred njima veliki respekt. Tako tiranin Ezzelino u Padovi, koji se nije na ništa obazirao, nikoga se na svijetu nije više bojao negoli braće franjevaca – osobito sv. Antuna.
Po nalogu raznih Papa, franjevci su sakupljali i kršćanske vitezove na obranu protiv Tatara, koji su počeli provaljivati u Europu 1241. U isto vrijeme su razni franjevci živo radili oko sjedinjenja i drugih istočnih naroda sa Rimskom Crkvom. Dosta je spomenuti bl. Ivana od Parme i sv. Bonaventuru.
Propovjednici i Sveci ovog razdoblja
Kako da braća propovijedaju, to je označio sv. Franjo u Pravilu. Kako smo vidjeli iz gore navedenih svjedočanstava, jednostavne propovijedi braće silno su se doimale puka. Veliki su propovjednici uživali osobiti ugled i redovito bili pozivani na Kapitul. Braća laici su doskora bili isključeni sasvim iz propovjedničke službe.
Franjevačka je propovijed dugo nosila obilježje poziva i poticaja na pokoru, ali je ipak podlegla uplivu vremena te homilietsku propovijed zamijenila skolastičkom. Veliki su učitelji 13. st. znali držati prave mjere, dok su noviji počeli na propovjedaonici iznositi učene školske teme koje su godile znatiželjnosti, ali posve zanemarivale nutarnji duh. Na ovaj neukusni način propovijedanja se žestoko obarao Roger Bacon.
Prvi franjevac koji je sretno znao spojiti stari i novi način propovijedanja bio je sigurno sv.Antun, koji nam i crta uzor savršenog franjevačkog propovjednika. Prema njemu propovjednik mora biti snabdjeven znanjem i pobožnošću, pružati primjer zborom i tvorom, i mora polaziti kamo god ga se pošalje. Propovijed neka mu niče iz riječi Božje i neka ne bude nagrđena basnama. Prost od svakog slavohleplja neka ne govori o uzvišenosti svog Reda ili o velikom broju svoje braće i njihovim krepostima. On mora imati pred očima jedino spas duša, pa stoga neka marljivo sluša ispovijedi jer se u ispovjedaonici ubiru plodovi koji dozrijevaju u propovijedima. Istoga je mišljenja i sv. Bonaventura, koji tvrdi da su braća vjernicima najviše koristila propovijedanjem i ispovijedanjem (usp. Opera Omnia, sv. VIII pag. 337). Divan je govor sv. Antuna u III Nocturnu, 13. lipnja, ali ga nisam mogao naći u “Inter Opera Omnia s. Antonii” u subotičkoj biblioteci! Najznamenitiji propovjednici 13. st. su ovi: 1. Sv. Antun Padovanski – premda rodom Portugalac, vladao je talijanskim jezikom kao svojim materinskim. Njegovu znamenitost i upliv ipak ne možemo shvatiti iz njegovih pisanih govora koji su došli do nas. 2. U Francuskoj je cvao Hugo od Digna, kojega je radi njegove vjernosti i žara Ivan od Parme nazvao drugim Pavlom. Umro je oko 1256. 3. Ne samo u Njemačkoj, nego i u cijelom Redu, najslavniji je propovjednik Bertold Regensburški, koji je postizavao izvanredne uspjehe svojim lijepim pučkim govorom u Gornjoj Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, Češkoj i Moravskoj. Umro je 1272.
Poslije kratkoročnog nazatka u 14. st., franjevačko se propovijedanje razmahalo neočekivanim oduševljenjem u 15. st. što treba sigurno pripisati preporodu i revnosti Opservancije. Opservanti su svojom naukom i svetošću preporodili pravi kršćanski duh ne samo u Italiji, nego i po cijelom kršćanskom svijetu. Potvrđuju to povjesničari renesanse: “U to vrijeme nije bilo veće predrasude nego li o prosjačkoj braći: propovjednici pokore su ju svladavali. Oholi je humanizam kudio i ismjehivao. Ali čim su ovi propovjednici podigli glas svi su zaboravljali na humanizam.” Još nije dosta ispitana povijest ovih muževa koji su plamtjeli tolikom oštrinom i revnošću. Ona pripada najdražim činjenicama onoga vremena koje vrvi od mnogih zala. Iz ove se povijesti jasno vidi kako je novi i životni duh počeo prožimati Crkvu… Osobito produbljivanjem savjesti su ovi dobrotvori i spasitelji naroda tako silno uzburkali svoje vršnjake… Kako je njihov način govora pristajao ćudi talijanskog naroda, to pokazuje izvanredno mnoštvo i uspjeh što ga je postizavala većina ovih propovjednika: čim bi se pojavili uzbunili bi sav grad i okolicu. Trgovine i radionice bi se zatvarale i često bi se podigla propovjedaonica pod vedrim nebom jer su crkve bile premalene. Na tisuće sakupljenih ljudi slušali su propovijedi koje su često trajale po više sati. Iza njih su nerijetko slijedili pobožni igrokazi ili predstave. Uspjesi ovih propovijedi gotovo svuda su se očitovali u oslobađanju siromaha koji su bili pozatvarani poradi duga, ljudi su palili karte, kocke i nečedne slike itd., vraćali ukradenu robu, izmirivali se… Samo malo povijesnih epoha može pokazati toliko izvanrednih obraćenja čitavih gradova i pokrajina kao epoha renesanse.”
Mnogi franjevački propovjednici 15. st. ipak ne zaslužuju osobitu pohvalu. Previše su naime pogodovali duhu toga vremena, pa navodili lažna proroštva, čudesa i praznovjerja, preoštro i bezobzirno žigosali pogreške crkvenih prelata i biskupa. Iznosili su često prepirke koje nisu narodu ništa koristile nego samo izazivale svađu.
1. Sv. Bernardin Sijenski koji je kao pučki misionar obilazio po cijeloj Italiji s velikim uspjehom, napisao je mnogo latinskih i talijanskih djela i govora. Umro je 1444. 2. Sv. Jakov Markijski koji je propovijedao ne samo u Italiji nego i po Dalmaciji, Bosni i Ugarskoj. Mnogo je zasluga stekao u borbi protiv Turaka i Fraticella. Umro je 1476. 3. Govorništvom i uspjesima sve nadvisuje sv. Ivan Kapistran. Car Fridrih je zamolio Papu neka mu Ivana pošalje kao propovjednika za Njemačku. Kuda god je dolazio, svećenstvo i narod su mu dolazili u susret kao papinskom izaslaniku, propovjedniku istine, velikom proroku i anđelu nebeskom. Sa brdina su dolazili ljudi da se dotaknu skuta njegove haljine. Na njegove propovijedi je svaki dan dolazilo 20000 – 30000 ljudi Premda nisu razumjeli njegova jezika ipak su ga pažljivo slušali, i to pažljivije nego njegova tumača. Propovijedajući pokoru prešao je velik dio Njemačke, Moravske, Češke i Poljske. Svuda je ubirao obilate plodove. Kad je jednom propovijedao o smrti u Lipsku (Leipzig), 120 raznih mladića je stupilo u Red. Poznati su njegovi napori oko obraćenja Husista i protiv Turaka. On je sa junačkim Sibinjanin Jankom (Hunyadyem) oslobodio Beograd 14. lipnja 1456. i nakon osam dana izvojštio odlučnu pobjedu nad Turcima. Iste godine je sv. Ivan Kapistran preminuo u Iločkom samostanu u nazočnosti raznih velikaša, 23. listopada. Do danas se nije uspjelo ustanoviti gdje počiva njegovo tijelo. Bilo bi poželjno da se njegovo štovanje proširi po svim samostanima naše provincije.
Vrijedno je napose spomenuti još između mnogih drugih fra Pelbarta iz Temišvara jer se njegovi latinski govori nađu i u nekim našim bibliotekama. Dobro je napomenuti da su srednjovjekovni pisci svoje propovijedi izdavali najviše na latinskom jeziku, da budu pristupačne i drugim stranim propovjednicima-svećenicima.
Ovom razdoblju pripadaju osim već spomenutih svetaca: Marokanski prvomučenici (1220),Septanski mučenici (1227), sv. Benevenut biskup (1274), sv. Ljudevit Anžuvinac (1299), sv. Petar Regalat (1456), sv. Didak (Jakob) iz Alkale, brat laik (1463).
