Otkrićem Amerike 1492. pružilo se franjevcima novo i prostrano polje rada oko širenja svete vjere. No uspjesi nažalost ne odgovaraju njihovu ogromnu uloženu trudu. Tomu ima više zapreka i uzroka.
Najveću štetu u misijama 16. st. nanijelo je sustavno zatiranje urođenika. Kao što se danas nerijetko događa tako se i onda smatralo pravednim da si jači prisvoji vlast nad slabijima i da osvajači vladaju po svojoj volji, ali u boljem slučaju po samovoljnim zakonima, upravljaju pokorenima. Da se ovaj sistem čovječno izdvajao, da se urođenici uzgoje za višu kulturu, možda bi se mogao ispričati. Uistinu, osvajači su se vladali kao tirani. S urođenicima su postupali kao s robovima, počînjali su najgadnije zločine, bezbrojne su poubijali ili vlastitom krivnjom dopustili da izginu. Tako su čitavi narodi propadali. Nitko nije većma osramotio kršćansko ime nego osvajači i trgovci 16., 17. i 18. st. Svojim su postupkom uzrokovali to da su mnogi indijanski narodi ime kršćanin i đavao poistovjećivali jer nisu vidjeli nikakve razlike između jednog i drugog. Neki su mislili da krivnju treba pripisati vojnicima i europskim trgovcima koji nisu ništa drugo tražili osim bogatstva, a da si ga pribave nisu se žacali nikakvih sredstava. U tom su se još gore vladali Englezi i Francuzi, k tome Nizozemci, koji nisu imali nikakve uzvišenije nakane ni želje za širenje vjere.
Jasno je dakle da su misije u ovakvim okolnostima pretrpjele velike štete. Stoga misionari nisu prestali dizati glas i moliti da se urođenici obrane od tlačitelja i razbojnika. Prvi neustrašivi zaštitnici urođenika bili su 1506. fra Antonio od Mučenika, a 1511. fra Alfons Espinar. Franjevci su poslije i u kasnijim vremenima donijeli Španjolskom kralju ili riječ američkih upravitelja u Sevilju ili mnoštvo žalbi u kojima se gorko tuže na postupak doseljenika. Nažalost, krivci onih nepravda postali su i neki svećenici. Fra Ivan Silva pisao je kralju 1621.: “Ovo se obraćenje vrši više na muhamedanski nego na kršćanski način”. S početka su Indijanci radosno primali misionare, pokazivali se spremnima i rado slušali pouke, ali čim su vidjeli kako se grubo s njima postupa, kada su primili kršćanstvo otuđili su se, pače zamrzili i vjeru, jer kad su je primili nerijetko su izgubili slobodu. Zato su misionari za pratioce dobivali vojnike radi sigurnosti, što je još većma kod urođenika pobuđivalo sumnju i umanjilo uspjeh. Stoga je spomenuti Silva pobijao ovaj način i tražio neka se misionari samo šalju propovijedati, jer ni apostoli nisu drugačije propovijedali. Došlo je osobito u Americi dotle, da su misionari imali veliki uspjeh samo onda kada su ulazili u daleke krajeve u koje Europljani nisu još doprli, ili ako su Indijance skupljali u zaselke (redukcije) u kojima su sami misionari upravljali dosta neovisno od svjetovne vlasti. Ipak su Europljani u svojoj nezasitnoj pohlepi tako daleko dotjerali, da su znali redukcije ugnjetavati, opljačkati i stanovnike kao roblje prodati, ali nisu puštali misionare u osvojene krajeve, samo da mogu i dalje provoditi svoje grozote.
Misijama se nanosila velika šteta iz političkih i vjerskih razloga. Španjolski i portugalski kraljevi su ishodili slati u osvojene krajeve samo sebi poćudne misionare. Zato su slali uz rijetku iznimku samo svoje sunarodnjake. Istina je doduše da su Španjolci stekli nebrojene zasluge za misije, ali sami nisu bili dostatni obaviti misijski rad u tako prostranim krajevima. Isto tako je štetno djelovalo što misionari nisu bili dosta složni i potkralo se u njima egoizma, zavisti i natjecanja. Još su se više umanjili uspjesi zbog razlike u vjeri. Kako je teško poganina uvjeriti o istinitosti kršćanstva, kad vidi da su sami kršćani podijeljeni u sekte i međusobno nesložni.
Što se pak tiče franjevačkog Reda, njihova rascijepanost na razne ogranke imala je fatalne posljedice. Gdje su se nalazili Opservanti, ondje su obično manjkali Reformati. Bosonogi na svojim područjima nisu dopuštali raditi drugoj subraći. Stoga su snage reformata i rekolekata posve klonule, jer su mogle samo u malo krajeva doći do izražaja. Zlo je djelovalo i to što je malo po malo generalni ministar gubio vlast nad misijama, te nije mogao birati sposobnu braću iz raznih provincija i slati onamo gdje je trebalo. Generali su u 19. stoljeću često pozivali provincije neka posvete dostojnu brigu misijama, ali slabo su nailazili na odaziv. Nekim je provincijama tako malo stalo sačuvati zajedničku korist čitavoga Reda i kraljevstva Božjega, da su voljeli neka im subraća u dalekim krajevima pognu zajedno s plodom njihovih napora, nego da se odreknu i najmanjih udobnosti i da dovoljno pomažu misije. Premda povijest svjedoči da su provincije u domovini to ljepše cvale što su više radnika ustupili misijama.
Još su bezdušnije radile one provincije koje su dopuštale da braća bez dovoljnog znanja i nesposobna zbog lošeg vladanja pođu u misije. Već je 1532. veliki propovjednik Nikola Ferber ex Herborn (umro 1535.) izdao nalog da se u misije odaberu “fratres rari, integri, illustres” – rijetka, neporočna, odlična braća. Ova se zapovijed često nije obdržavala. Počevši od 17. stoljeća za pripravu i uzgoj valjanih misionara u raznim zemljama stali su se osnivati posebni zavodi. U najnovije vrijeme misionari su našli snažnu potporu u raznim misijskim sestrama, a to napose vrijedi za Marijine Franjevačke misionarke.
(Opširnije o franjevačkim misijama u djelu: Geschichte der Franziskaner- missionem, von fra Leonard Lemmens, OFM. Münster in Vestfalen 1929.)
1. Misije u Srednjoj Americi i Meksiku
Koliki su udio imali franjevci kod otkrića Amerike, o tome su često pretjerane vijesti. Ipak znamo iz usta samog Kristofa Kolumba, da ga je puno zadužio njegov prijatelj fra Ivan Perez, gvardijan samostana de la Rabida, i ondje naišao na razumijevanje svojih nauma, dok su ga mnogi ismjehivali. Isto tako je sigurno da je fra Ivan Perez isposlovao da Kolumbo bude ponovno saslušan od kraljice i tako postigne što je želio. Napokon nalazimo ovog učenog gvardijana s Kolumbom dok se spremao na odlazak u luci Palos. I kad se ovaj veliki moreplovac novih zemalja, siromašan i od svih zapušten, 1506. u Valladolidu pripravljao na smrt i tražio franjevački habit, franjevci su bili oni koji su mu zaklopili oči, odslužili za njega svečane zadušnice, a vjerojatno su podijelili prvu sahranu njegovu odijelu.
Čim se na generalnom kapitulu u Firenzi 1493. saznalo za otkriće novog svijeta, u franjevcima je uzavrela krv od želje da pohite onamo naviještati Evanđelje. Prvi franjevci koji su s drugom Kolumbovom ekspedicijom pošli, bili su Belgijanci i oba laici: fra Ivan de la Duela i fra Ivan de Tisim, prijatelji i pratioci onog slavnog zaštitnika Indijanaca: Las Casa, koji je kasnije stupio u Dominikance. Oba brata su nastojala naučiti urođenički jezik i podučavati ih u vjeri. Od 1500. stali su dolaziti prvi misionari, a 1526. Karlo V je dobio dozvolu od pape da pošalje u Ameriku 120 franjevaca, 70 dominikanaca i 10 jeronimovaca. Prvi biskup u Americi bio je fra Ivan de Quevedo, franjevac. Brzo su franjevci počeli otvarati škole za urođenike. 1530. otvorili su višu školu da se u njoj osim drugih predmeta uči i latinski jezik. Napredak u svemu najviše su kočili nepravedni osvajači tlačitelji. Jeronim Mendieta, veliki prijatelj Indijanaca, znao je oboriti sifizam tlačitelja jednostavnim upitom: Što biste vi rekli, što biste vi mislili o kršćanskoj vjeri, da ste vi na mjestu Indijanaca, a oni na vašem? Isto se borio za jadnike fra Ivan Zummaraga, nadbiskup, koji je podigao u Meksiku prvu tiskaru, da urođenici lakše nauče vjerske istine, i sve je učinio da popravi njihovo bijedno stanje. Zato su urođenici vrlo štovali svoje misionare te im iskazivali osobitu ljubav, odanost i darežljivost. To njima duguju što nisu istrebljeni, kao stanovnici okolišnih otoka. Franjevci su nadalje razvijali blagotvornu djelatnost na poluotoku Jukatan gdje nema liječnika, a ljudi umiru od staračke nemoći, zatim u oblastima Guatemala i Honduras.
2. Misije u Južnoj Americi
Najprostranije misijsko polje za franjevce u novije vrijeme postala je Južna Amerika. Ovdje su bili i ostali misionari našega Reda, izuzev Guyanu i Patagoniju, u svim zemljama revolucije. U raznim predjelima bili su oni prvi, u neko vrijeme jedini vjerovjesnici. Njihov broj nije dostigla nijedna redovnička družba. Dok su se kasnije drugi redovi ograničavali na duhovnu pastvu među kršćanima, naša su braća polazila za poganskim Indijancima koji su se povlačili u prašume i pustinje, te su nastavila posao uz tisuće pogibelji, a na više mjesta do danas.
Veći dio Južne Amerike naselili su Španjolci i obratili španjolski misionari. Drugi dio, Brazilija, bio je portugalska kolonija i stoga polje portugalskih misionara. Dok je velika i bogata Španjolska mogla slati mnoštvo misionara, mala portugalska nije mogla. Dok je stoga španjolski dio Južne Amerike 1565. brojao pet velikih franjevačkih provincija, u Braziliji je istom 1584. nastala prva kustodija. Španjolske su misije stalno držali na visini, dok je portugalska brazilska misija pomalo prestala. Španjolska se sačuvala od slične sudbine time što je tečajem u 18. st. osnovala osam misijskih kolegija i ustrajala u svojoj revnosti i požrtvovnom duhu do revolucije 1831. Tom revolucijom bila je zapečaćena sudbina portugalskih misija. Pomoći nisu više mogli dobiti od matere zemlje, nego samo iz inozemstva. Prvu pomoć su pružili talijanski franjevci, a kasnije 1891. njemački.
Organizaciju misija u Južnoj Americi zasnovao je kapitul 1535. u Nici. Inače su već 1510. prvi franjevci došli ovamo iz otoka Antille. Drugi su postepeno nadošli iz drugih provincija i proširili Evanđelje po svim pokrajinama, osnivali samostane i uređivali provincije. Navađati imena i djela pojedinih bilo bi predugo. Dosta je spomenuti velikog apostola sv. Franju Solana. Poslije kako je s velikim uspjehom 14 godina djelovao u Tukumanu, bî pozvan u Limu na veliku žalost Indijanaca, kojima bijaše sve. Gradovi i države Južne Amerike su izvanredno cijenili njegove zasluge te su ga izabrali i za novog zaštitnika.
3. Misije u Sjevernoj Americi
1527. prigodom prve ekspedicije u Floridu, došlo je onamo pet franjevaca koji su svi životom platili svoju revnost. Dvojica su od njih poginula od gladi. Fra Ivan Suarez bio je biskup ove misije. Iza ovog neuspjelog pokušaja slijedio je 1565. drugi s većim uspjehom. Između nadošle brojne braće odlikuje se fra Francisco Pareya, koji je za Indijance napisao katekizam i druge poučne knjige. Žrtvom bune 1597. postala su i neka braća (floridski mučenici). Ipak su po cijeloj zemlji nicale indijanske redukcije. Nažalost, njihovo blagostanje je podjarilo pohlepu engleskih otimača, koji su u 17. i 18. stoljeću znali provaliti u Floridu odakle bi Indijance istjerali ili prodali u roblje. Nije čudo što su Indijanci nepomirljivo zamrzili ove promicatelje kulture. Kad su konačno Englezi dobili Floridu u svoju vlast, došla je anglikanska crkva i zauzela misijsko mjesto. Glavni samostan sv. Helene, odakle se vjera širila po cijelom poluotoku, bude pretvoren u kasarnu. U ostalim španjolskim kolonijama franjevci su i dalje revno promicali svetu vjeru sve do početka 19. stoljeća, kada su njihovu radu goleme štete nanijele revolucije u Španjolskoj i Meksiku. 1833. izdana je naredba vlade o raspustu redukcija u kojima su Indijanci u Kaliforniji mirno patrijarhalno živjeli pod upravom franjevaca. Sloboda koju im je vlada podijelila, značila je njihovu propast: Indijanci su pali u ruke vjerolomnih razbojnika, djelomice su stjerani u šume. Od 1834. do 1840. njihov se broj od 30000 smanjio na 6000. Kad je Kalifornija dosuđena Sjedinjenim Američkim Državama, ostalo je ondje osam franjevaca koji nisu prestali voditi očinsku brigu oko Indijanaca. A još je prije naš fra Oton Škola započeo i nastavio djelatnost među Chippewaysima i Menominima do 1857. Osim domaćih ima u Sjevernoj Americi franjevaca koji se u svojim komisarijatima brinu za duhovnu pastvu svojih sunarodnjaka iz Europe. 1910. su franjevci iz provincije sv. Ivana započeli misiju za crnce u Kansas City. Između 50000 crnaca bilo ih je ondje samo 35 katolika. Pomoću požrtvovne Majke Katarine Drexel, velike dobrotvorke Indijanaca i crnaca, bude 1913. sagrađena posebna crkvica za crnce. Misija ide lagano naprijed. 1917. već se brojilo 230 crnaca, a na želju biskupovu franjevci su u istom gradu otvorili i drugu misiju za crnce.
4. Misije u Europi i Africi
Europski su franjevci veći dio svojih sila uložili u domaće misije i u pobijanje krivovjerja. Među ove spada Švicarska gdje je poslije odjeljenja 1517. nestalo Opservanata, pa su talijanski Reformati branili katoličku stvar u 17. i 18. st. Jedina, u pravom smislu, misijska zemlja bila je u Europi Bosna i Hercegovina pod turskim jarmom. Koliko su ondje braća podnijela napora i nevolja teško bi moglo pero napisati. Zasluga je Franjevaca što u tim zemljama vjera nije uništena do temelja. Kad se 1881. uređivala hijerarhija, crkvene i državne vlasti složno su priznale da su franjevci svojoj zadaći dorasli svojim slavnim mučeništvom od 500 godina i da su zavrijedili najveću zahvalnost crkvenih i svjetovnih upravitelja. Ovom zgodom je i Leon XIII pismeno priznao da je zasluga franjevaca što su katolici jači od shizmatika u Slavoniji i Dalmaciji. Bosanski su franjevci češće nastojali promicati katolicizam i u Bugarskoj i u Rumunjskoj, ali ne s istim uspjehom kao u domovini. A u Africi su franjevci nastavljali s misijskim radom u raznim pokrajinama, osobito koje su bile pod portugalskim protektoratom. U 19. st. su se Franjevci vratili u one krajeve u kojima su ranije djelovali. 1898. preuzeli su portugalski franjevci misiju u Mozambiqueu gdje ima šest rezidencija. Zadnji izvještaj broji 5503 katolika, 1309 katekumena i 144 pokrštenih odraslih. Od 1920. belgijski franjevci vode apostolsku prefekturu u koloniji Kongo s 1208 katolika i 899 katekumena.
5. Novije Misije u Aziji
Misija na otocima Filipinima bî povjerena Diskalceatima koji su od 1576. započeli svoj rad. 1586. osnovali su posebnu provinciju, a jer su mogli raditi bez smetnje postigli su izvanredne uspjehe. Podigli su 230 crkava i osnovali nebrojene redukcije. Jer svjetovnog svećenstva nije bilo dosta sami su vodili duhovnu pastvu tako da su još 1890. pastorizirali preko milijun katolika. U gradu Manili podigli su lazaret za gubavce u kojem je još 1897. stanovalo preko 150 gubavaca. Franjevci su proučili jezike urođenika, napisali njihove slovnice i katekizme, širili su kulturu, izgrađivali trgovine, mostove, povrtavali pećine i brda, uređivali tok rijeka i sabirali vode za natapanje u beskišnim krajevima. Ne samo da su pomagali urođenicima nego su ih odgajali i za rad. Već 1583. nastojali su udomiti poljodjelstvo, zatim su učili svoje pitomce njegovati duhan, kakao, i upućivali ih u kovine. Petar Espallargas je 1656. izumio stroj za tkanje koji još i danas urođenici rabe. Ovako su otvoreni izvori nepoznatog dobitka, pače i bogatstva i to narodu koji je do tada bio odan neradu. Na sve se ovo zaboravilo kada su se pod konac 19. st. urođenici pobunili protiv Španjolaca. Razumljivo je da su se misionari, Španjolci, borili za domovinu i navukli na se mržnju sa strane buntovnika u čemu su ih podjarili neprijatelji kršćanskog imena. Ipak većina puka nije bila zlo raspoložena prema španjolskim svećenicima. Pošto su otoke zauzele Sjedinjene Države uslijedila je sekularizacija, ali nekim je franjevcima pošlo za rukom zadržati polje rada dok su se ostali odselili u Španjolsku ili u Južnu Ameriku.
Iz Filipina su franjevci prešli u Japan. Prva je vijest o kršćanstvu stigla u Japan kad su se ondje 1542. iskrcali portugalski trgovci. S njima su otišla tri urođenika u Gou gdje ih je nakon temeljite pouke 1548. pokrstio biskup Ivan Albuquerque, franjevac. Sljedeće su se godine vratili sa svetim Franjom Ksaverskim, prvim japanskim apostolom. Sv. Franjo Ksaverski je kroz dvije godine izveo velika djela što vrijede i ostalim Isusovcima koji su bili jedini misionari ove zemlje. Kasnije su došli i franjevci koji su nakon obilna uspjeha postali prvi mučenici u Japanu: Sv. Petar Krstitelj i drugovi koji su 25. veljače 1597. u Nagasakiju stekli mučeničku palmu. Poslije je nastalo kratko vrijeme mira, ali 1612. su kalvinski nizozemski trgovci svojim lažima skrivili da je opet počelo bjesniti progonstvo u kojem su podnijeli mučeničku smrt mnogi franjevci, a među njima bl. Apolinar Franco, 1622. Vrijedno je napose spomenuti Luisa Sotelo iz Sevilje koji je 1612. bio osuđen na smrt, ali ga je oslobodio Mazamun, vladar oblasti Oschiu na sjeverozapadu otoka Nipon. Ovaj vladar bio je vrlo sklon kršćanstvu i na svaki je način pogodovao obraćenju svojih podložnika. 1613. poslao je Luisa, u pratnji japanskih velikaša, Papi i španjolskom kralju kao legata da zatraži nove misionare. Pavao V ga je imenovao biskupom za istočni Japan, a povjerio je njegovu konsekraciju španjolskom nunciju. Jer pak od njega nije mogao biti posvećen vratio se bez konsekracije. Ali bî kroz mnogo godina zadržan na Filipinima odakle mu je uspjelo 1622. prebaciti se u Japan. Čim je ondje stigao bî bačen u zatvor, a zatim u ognju spaljen pjevajući “Te Deum”. Kad se sredinom 19. st. Japan otvorio strancima opazilo se da ondje ima još mnogo tisuća kršćana premda nisu imali svećenika i kretali su se u neprestanim progonima koji su istom 1879. prestali. Danas franjevci imaju u Japanu dvije apostolske prefekture: jedna je povjerena njemačkim, a druga kanadskim franjevcima.
Davno područje franjevačkih misija, Kina, opet se otvorila Europljanima. Prve je početke ovim novim misijama pripravio Ivan Zummeraga, meksički nadbiskup. Poslije sedam godina na otoku Sancian-u umro je sv. Franjo Ksaverski ugledavši zemlju kojoj je kanio Krista naviještati. Prve stalne misije u Kini osnovali su Isusovci početkom 17. st. 1633. došli su onamo dominikanci i franjevci. Od tog vremena uz druge misionare sve do danas rade i franjevci u mnogim apostolskim prefekturama podnoseći velike napore i teške žrtve mučeništva. Ogromne štete su ondašnje misije pretrpjele od boljševizma. Osim toga su portugalski franjevci mnogo radili u Indiji. Što se ovdje sve izvelo prilikom dolaska misionara iz drugih redova na to se previše zaboravilo. U gradovima Goa i Kranganur podigli su zavode u kojima su odgajali svećenike i urođenike franjevce, dok se odgoj svjetovnog klera povjerio Isusovcima. Sama braća su svestrano proputovala prostranu indijsku oblast, sagradila oko 150 crkava, podigla mnoge misijske postaje i bezbrojne tisuće ljudi uvela u Crkvu. Na otoku Ceylonu 1626. bilo je 24 franjevačka misionara, a isusovačkih 16. 1550. već se nalaze franjevci u Sijemu i osnivaju stalne misije u Kočinčini i Tonkingu. Još su djelovali i na malajskim otocima Sumatri, Javi i Borneu dok ih nisu odande otpremili nizozemski osvajači. U Australiji su misije počele istom u 19. st. Prvi su onamo došli irski franjevci, među kojima Bonaventura Georghegan, koji je 1864. umro kao adelajdski biskup, i Bonaventura Scheil, njegov nasljednik (umro 1871.). Od 1878. braća vode neke misijske postaje i škole u okolici grada Sidney. Od 1860. do 1874. talijanski su franjevci upravljali cvatućim misijama u Novom Zelandu, kamo ih je pozvao Pompallier “Apostol Oceanije”.
Sveta Zemlja je ostala i nadalje zemlja progona, zatvora i mučeništva za franjevce. 1528. saopćuju papi svoje bijede te izražavaju strah da će sve propasti. Papa je poslao novčanu potporu. Mučeništva se uopće ponavljaju sve do Damaščanskih mučenika 1860. Ipak nisu bili Turci jedini ni najopasniji protivnici franjevaca nego shizmatični Grci i Armenci, koji od 16. st. neumoljivom dosljednošću nastoje Zapadu oteti sveta mjesta i potpuno ih sebi prisvojiti. Franjevci su postupno morali braniti svoja prava, a nerijetko i vlastitom krvlju. Što su usprkos toga velik dio toga posjeda izgubili, to se dogodi uslijed nadmoći protivnika: Rusija je naime od vjekova zločine Grka štitila i njihove težnje ispunjavala preko sultana. Zapad je doduše više puta nastojao braniti čuvare svetišta pokupljenih i sačuvanih zapadnim novcem, ali se uglavnom vladalo bojažljivo, a nerijetko nedostojno. Iz ove dugotrajne borbe navodimo samo neke podatke. 1651. Grci su svim silama nastojali osvojiti betlehemsko svetište, ali uzalud. Ipak su 1637. polučili svoju svrhu, a 1674. su oteli sveti grob, i četvero braće kod njegove obrane teško su ranili. Kada su Turci 1551. posve istjerali braću s gore Sinaja, Zapad je najvažnija svetišta posve izgubio, izuzev neka prava uporabe koja su bila vrlo ograničena i stajala skupe novce. Kada je general Reda 1685. ovaj tužni položaj predočio caru Leopoldu I, on je obećao da će se nakon sretno završena rata s Turcima pobrinuti neka se sveta mjesta vrate. I doista je među uvjete mira u Karlovcima 1699. uvrstio članak u tom pravcu. Međutim je već 1690. Francuska franjevcima otkupila špilju Narođenja, betlehemsku baziliku i sv. grob, a opet 1737. i 1740. je u toj stvari načinila ugovor s Turcima, ali dvorana posljednje večere na Sionu nije povraćena ni poslije karlovačkog mira. Kada su Grci 1757. ponovo ugrabili veći dio betlehemskog svetišta, a 1808. i velik dio sv. groba, Francuska i Austrija nisu se ništa zauzele. Poslije rimskog rata bilo bi dostajalo samo jedno pismo da se krivica popravi, ali Zapad nije imao za to snage.
Oko 1649. uvukao se nacionalni duh u upravu sv. Zemlje. Odredilo se naime da Kustod bude uvijek Talijan, Vikar ili zamjenik Francuz, a prokurator Španjolac. Pričati nevolje franjevaca u novije vrijeme u sv. Zemlji umarali bi radi jednoličnosti. Kada su redovi početkom 19. st. ukinuti u Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu, prestale su obilne milostinje tih zemalja za sv. Zemlju. Isto je tako Josip II zabranio slati novac u druge države. Tako su franjevci trpjeli najkrajnjije siromaštvo, koje su Grci izrabili u svoje svrhe.
Kada je trebalo popraviti kupolu nad svetim grobom 1868. isključivši Španjolsku i Austriju, učinile su to Francuska, Turska i Rusija, a tako je Rusija prvi put stekla pravo nad ovim svetištem. 1869. car Franjo Josip prigodom svoga hodočašća u sv. Zemlju obilatu je svotu poklonio za zgrade franjevaca. Ne samo u prošlom nego i u 20. st. su kod uskrsnih svečanosti, kada su pale na isti dan sa shiba. Danas jedan dio sv. Zemlje s polovicom Jeruzalema sačinjava židovsku državicu, a drugi dio s drugom polovicom Jeruzalema, u kojoj se nalazi i bazilika svetog groba, pripada Transjordaniji.
Za uzdržavanje misija u sv. Zemlji brinu se tzv. “komisarijati” u raznim državama.
[10/10] Nauke i umjetnosti
