Za prvi intervju za našu novu rubriku Svjedočanstva odabrali smo našeg brata fra Sinišu Srebrenovića koji je već više od osam godina na službi u Svetoj Zemlji. Već u samim počecima služenja u Kustodiji Svete Zemlje, franjevci su prepoznali njegove kvalitete i sposobnosti te mu povjerili odgovorne dužnosti. Prošle godine je izabran i za definitora Kustodije čime smo posebno ponosni na njega. Čast nam je predstaviti našega brata u intervjuu u kojem će progovoriti o sebi, svom pozivu i misionarskom djelovanju u Svetoj Zemlji.
1. Opiši nam u nekoliko riječi svoje odrastanje. Što je obilježilo tvoje djetinjstvo?
Rođen sam u Bjelovaru kao prvi od dvojice sinova, u sasvim moglo bi se reći, odličnoj katoličkoj obitelji; no što je danas normalna i obična obitelj? Od mojih prvih dana života kada su me drugi donijeli u crkvu i kada sam po krštenju postao član te iste Crkve nastavio sam polako i sam pohađati crkvu i ono što se događalo oko nje, uvijek vezan uz naš franjevački samostan u Bjelovaru i franjevce koji u njemu djeluju.
Prvi koji su mi bili najveća poveznica i putokaz prema Crkvi su zasigurno moji djedovi i bake kojih danas više nema s nama, ali su uvijek prisutni u mojim molitvama. Vjera se živi i uči u obitelji pa im za to veliko hvala i za ovo što sam danas.
Negdje poslije Prve pričesti počinjem i ministrantsku službu te sam tako još bliže oltaru i franjevcima koji su me primili otvorena srca i uvijek radosna pogleda prema nama malima koji smo imali tu neizmjernu želju da poslužujemo kod oltara.
2. Klasično pitanje za sve redovnike: Kako si se odlučio na franjevački poziv?
Pohađao sam osnovnu školu u Bjelovaru i kroz igru i normalno odrastanje rađaju se i pitanja o životu, budućnosti, o onom što Gospodin hoće od mene. Nekako uvijek vođen franjevcima na mom životnom putu počinjem ozbiljno razmišljati o mom pozivu. Bilo je to negdje u sedmom razredu.
Jednog dana do mene je došao pater Svetislav i kaže mi da bih mogao jedan vikend otići u Zagreb u naše malo sjemenište na Kaptolu da vidim kako je tamo. Poslije toga se i ozbiljnije oblikuje moj duhovni poziv kroz jedan mladenački entuzijazam i poletnost duha. Tu moj poziv raste i počinje se oblikovati.
Nakon završenog osmog razreda osnovne škole u Bjelovaru odlazim u Zagreb u naše sjemenište i pohađam gimnaziju na Šalati. Kroz to vrijeme, vođen odgojiteljima, moj se poziv produbljuje i raste. Četiri godine su proletjele jako brzo i dolazi vrijeme još veće odluke, vrijeme kušnje, vrijeme molitve i početka još jedne nove stranice u životu, jedno od najdražih razdoblja u životu svakog redovnika – vrijeme novicijata.
3. Franjevački habit obukao si u novicijatu. Je li se nešto bitno promijenilo u tebi u tom trenutku? Kako je rastao tvoj poziv?
Franjevački habit sam obukao 4. rujna 1999. na Trsatu u Svetištu Gospe Trsatske. Habit – izvanjski znak onoga što je u srcu i što doista želim ostvariti u potpunosti. Toliko iščekivani trenutak kroz cijelo sjemenište za mene je bio nešto posebno jer sada se i na izvana vidi da sam član jedne velike obitelji koja se zove franjevački Red. Naravno da to nije najvažnije, ali zasigurno je odraz onoga što imam u srcu, onoga što istinski želim biti. Stoga me uvijek iznova rastuži kada čujem neke kada kažu da nosimo neke ofucane stare krpe, nešto što pripada prošlosti. Kroz habit smo sačuvali naš identitet do danas i ostavit ćemo ga za budućnost. Sjetimo se samo primjera iz života svetog Franje kada je izašao propovijedati i prošao cijeli dan bez ijedne riječi.
Poziv raste i produbljuje se u vremenu novicijata te 26. kolovoza 2000. polažem svoje prve zavjete, potom ponovno na Kaptol gdje sam već proveo četiri godine u sjemeništu. Vraćam se ponovno u staru i poznatu sredinu, ali u novi ambijent: u bogosloviju – i malo zreliji i odlučniji u svom pozivu. Počinjem studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje na drugoj godini (za neke strano i neobično) prekidam studij i nastavljam rast u mom pozivu kroz formaciju koja je upućena samo prema redovničkom, ali ne i prema svećeničkom pozivu.
4. Mnoge ljude sigurno često zbunjuje kada te vide u habitu, a ti im kažeš da nisi svećenik, nego brat. Franjevce koji nisu svećenici nazivamo časnom braćom ili braćom laicima. Kako objašnjavaš ljudima tvoj status?
Tu dolazi na svijetlo i tvoje pitanje oko toga kako pojasniti ljudima razliku. Za mene je vrlo jednostavno i normalno jer je to nešto što sam odabrao svojom voljom i bez prisile. Stavimo li više fratara zajedno, nema izvanjske razlike među njima osim ako je mi sami ne stvorimo u svojim glavama. Bilo na dobar ili na neki drugi način.
Ovdje mi dolazi u pamet jedan primjer. Uzmimo više stabala i stavimo ih zajedno. Sva su ona stabla, ali daju različite plodove. No jao onome koji samo ostane stablo i ne trudi se dati nikakav plod.
5. Unutar tvog franjevačkog poziva rodio se još jedan poziv: misionarski. Reci nam nešto o rođenju svog misionarskog poziva, gdje te odveo i čime se tamo baviš?
Ovdje ja ne bih govorio o pozivu unutar poziva jer sâm franjevački poziv je misionarski poziv, bilo onima koji su nam blizu ili onima daleko. Tako da već imamo u našem Pravilu cijelo poglavlje o onima koji odlaze među Saracene. Već je u tome naš serafski otac Franjo bio ispred svoga vremena.
6. Sveta Zemlja zanimljiva je po mnogo čemu. Osim što je Isusova domovina, u njoj su dosta osjetljiva politička pitanja i često je mjesto sukoba. U središtu si svih tih zbivanja. Reci nam o čemu se točno radi i koji su najveći problemi Svete Zemlje?
Sveta Zemlja je, moglo bi se reći, u srži našega poslanja i našega bitka, jer je ona posebno na srcu svetog Franje, koji i sam dolazi ovdje. Sveta Zemlja se i posebno spominje u našim konstitucijama Reda pa je možemo nazvati biserom naših misija.
Biti na mjestima našeg otkupljenja, mjestima koja je naš Gospodin posvetio svojim zemaljskim životom, zasigurno je velika milost, čast i odgovornost.
Ja sam evo već više od osam godina u Nazaretu, mjestu gdje je sve počelo i gdje se sve na neki način nastavlja, jer kroz navještaj Radosne vijesti ispunja se ono što čitamo u Starom zavjetu i ono što se prenosi u Novi.
Naša prvotna zadaća ovdje je briga oko svetih mjesta i čuvanje istih što i sam naziv Provincije govori: Kustodija ili čuvarija Svete Zemlje. No to nije naša jedina zadaća ovdje jer bez žive Crkve bili bismo samo čuvari muzeja i arheoloških iskopina. Naša zadaća je i briga za živu Crkvu kroz različite djelatnosti kao što su škole, župe, karitativne djelatnosti, itd.
Franjevci su ovdje za sve, a ne samo za kršćane. Naše djelovanje okrenuto je svima koji su u potrebi. Danas se to posebno očituje u ratom pogođenim područjima Sirije.
Mi nastojimo biti iznad politike koja je ovdje dosta teško i osjetljivo pitanje. Politička situacija u ovoj zemlji je jedna velika otvorena rana koja svakodnevno krvari i kojoj je potrebna naša pomoć.
Strašno je teško govoriti o tome tko ima pravo stati samo na jednu stranu, no ono što je sigurno i oko čega nema rasprave je to da Sveta Zemlja ne bi bila ista bez kršćana. Mjesta i izvori naše vjere ne bi bili isti bez žive Crkve.
Velik, ako ne i najveći problem Svete Zemlje (ali i šire) je nedostatak međusobnog poštovanja. Kada nema međusobnog poštovanja, nema ni suživota.
Još neki od gorućih problema su zasigurno fundamentalizam i fanatizam, naročito oko vjerskih pitanja, što uzrokuje netrpeljivosti i briše svaku naznaku mirnog zajedničkog suživota.
7. U svojoj se službi susrećeš s ljudima iz cijeloga svijeta. Po tvom sudu, koji narodi imaju najiskreniju vjeru? Koji ti je narod najsimpatičniji?
Istina, kroz svetište prolaze ljudi iz cijeloga svijeta, u jednom se danu sretnu ljudi iz svih krajeva naše planete. Teško je reći koji narod ima najiskreniju vjeru. Ima mnogo lijepih i dirljivih trenutaka u susretu s ljudima. Kada nakon napornog dana punog umora i briga sjedneš i posvijestiš si s koliko si se samo ljudi sreo i s koliko si njih nakratko izmijenio pokoju riječ, sigurno ostavlja dubok i neizbrisiv trag u životu i daje ti hrabrosti i snage za svakodnevni život. Svaka kultura nosi sa sobom svoje osobine i karakteristike i na neki svoj način je lijepa i zanimljiva. To se posebno očituje u spontanim gestama oduševljenja pa i tuge i problema koje ljudi sa sobom donose na ova sveta mjesta.
O tome tko mi je najsimpatičniji teško je govoriti, doživio sam mnogo lijepih trenutaka i susreta. Ipak susreti s ljudima iz Latinske Amerike uvijek u srcu bude neku dozu radosti i topline. I drugi susreti imaju svojih draži. Recimo Azija nam nudi i otkriva jednu posebnu kulturu, nama često nepoznatu i daleku. Često se sjetim jednog susreta koji mi se prilično urezao u pamćenje: iz jedne grupe hodočasnika iz Kine prišao mi je jedan mlađi gospodin i zamolio me da se pomolim za njega. Upitao sam ga da li je kršćanin na što mi je bojažljivo odgovorio da jest i da pripada podzemnoj Crkvi Kine koja je pod progonom. Čuvši to, odveo sam ga do jedne kapele u bazilici u kojoj se nalazi natpis na kineskom: majko Marijo moli za svoj kineski narod . Tolike iskrene suze i toliku iskrenu molitvu kao kod tog čovjeka rijetko sam u ovih osam godina svog boravka ovdje vidio. I samoga me posramio. Kolika je vjera u tom mladom čovjeku…Ona istinska vjera za koju je on spreman i trpjeti. Kada je odlazio, otkrio mi je jednu svoju tajnu: u tajnosti je po jednom biskupu zaređen za trajnog đakona… O kolike li vjere i njena svjedočenja!
Zasigurno bi se u mom sjećanju našlo još mnogo ovakvih susreta, ovo je samo jedan koji me se napose dojmio. Bilo je i mnogo onih veselih i sretnih koji ti daju volju da ponovno kreneš naprijed.
8. Nedavno je Svetu Zemlju posjetio papa Franjo. Mnogi taj posjet nazivaju povijesnim. Po čemu je taj posjet poseban i je li ispunio tvoja očekivanja?
“Fenomen” papa Franjo došao je i do Svete zemlje. Naravno da je papin posjet nekoj zemlji uvijek važan i poseban, a na jedan poseban način se to očituje u Svetoj Zemlji. Zemlji koja je toliko sveta, koja je tolika mučenica; izmučena tolikim ratnim stradanjima i političkim previranjima.
Ovdašnja Crkva uvijek je nastojala biti izvan politike, no ne i kada se radi o osnovnim ljudskim pravima kao što je ispovijedanje vjere. Tu Crkva nije i ne može šutjeti , što se moglo iščitati i iz papinih govora.
Ono po čemu je ovaj papin posjet mnogo drugačiji od drugih je zasigurno ekumenski karakter posjeta kada se susreo s patrijarhom Bartolomejom.
Gospodin mi je dao milost da budem prisutan na ekumenskoj molitvi koja je bila u crkvi Kristova groba i da na tom velikom događaju svojom molitvom doprinesem jedinstvu naših crkava. Ono što čovjek osjeća u tom trenutku je neopisivo: vidjeti dvojcu velikih ljudi, dva patrijarha onog istoka i onog zapada kako ruku pod ruku ulaze u crkvu groba Gospodinova za mene je bilo kao vidjeti dvojicu apostola koji se nakon propovijedanja Radosne vijesti i nakon dugog puta ponovno susreću kraj praznog Kristovog groba da bi zajedno molili i zahvalili Gospodinu za sve milosti koje im je dao.
To je mjesto koje je u istu ruku i mjesto susreta, ali i mjesto velikih razlika i razilaženja svjetonazora. Zbog toga zajednička molitva na tom mjestu postaje još jača i značajnija, postaje ono istinsko htijenje za jedinstvom među Crkvama.
Naravno, papin posjet bio je usmjeren i prema lokalnoj crkvi, prema kršćanima koji su na ovim prostorima ona istinska i živa Crkva, nasljednica onih istih apostola kojih su papa Franjo i patrijarh Bartolomej nasljednici. Oni su Svetog oca dočekali s velikim oduševljenjem, ali i s velikom nadom u bolje sutra. Stoga su neke papine geste bile posebno znakovite svima i govorile su same za sebe. Posebno kada je Sveti otac sišao sa svog vozila u Betlehemu i približio se zidu koji razdvaja Palestinu od Izraela. Zidu koji je toliko patnje donio i jednoj i drugoj strani. Što je Sveti otac učinio? Poljubio je taj zid i pomolio se za sve one koje razdvaja.
9. Nekoliko brzopoteznih pitanja:
– Sladoled ili salata?
Sladoled ( ha ha, uvijek slatko).
– Anđeo Mihael ili Gabrijel?
Gabrijel (pa ipak sam ja u Nazaretu; no u borbi nad zlom tu je uvijek Mihael).
– Jutro ili večer?
Jutro.
– Maja Blagdan ili Meri Cetinić?
Maja Blagdan.
10. Poruka iz Isusove domovine za sve čitatelje…
Što reći na kraju – dođite u Svetu zemlju. Ovdje je izvor naše vjere pa je stoga ova zemlja i hodočašće nad svim hodočašćima, ova je zemlja ona zemlja koju je Gospodin posvetio svojim koracima. I naravno, molite se za nas koji smo ovdje na službi, molite za sve koji ovdje žive, napose za kršćane. Moje misli u ovom trenutku posebno idu fratrima koji su Siriji i koji prolaze kroz stvarno teško razdoblje. Molite za kršćane te napaćene zemlje, ali i za kršćane Egipta, Iraka i cijelog Bliskog istoka.
Na kraju hvala tebi, hvala svima koji su me podržali u želji da dođem ovdje. Hvala mojoj obitelji, franjevcima u Bjelovaru koji su od prvih trenutaka mog života uz mene (od krštenja pa do početka mog duhovnog poziva, neki i doslovno jer su me krstili i potom uputili u sjemenište (pater Stanko, Svetislav…).
Na kraju, molite i za mene ako se koji put sjetite!
Mir i dobro!
Razgovor vodio: fra Petar Horvat