Tradicionalno hodočašće novaka franjevačkih provincija Hrvatske i Bosne i Hercegovine održalo se od 14. do 19. svibnja ove godine. I ovaj put su nam se pridružila braća novaci iz Albanije, njih trojica sa svojim magistrom, fra Markom Ešegovićem (član Bosne Srebrene).
Kako to inače bude prvi dan smo imali svetu misu u crkvi Svetog Damjana, mjestu gdje je sveti Franjo čuo glas Kristov sa križa: „Franjo, idi popravi moju Crkvu, koja se, kako vidiš, ruši!“ Na tome mjestu i mi smo molili sa svetim Franjom: „Gospodine, što hoćeš da učinim!?“
Drugi dan posjetili smo Greccio – franjevački Betlehem. Pjevali smo božićne pjesme i u tom duhu slavili svetu misu. Uskrsna radost i božićno ozračje dalo je posebnu vrijednost tome danu – rečeno riječima našeg svetoga Franje – „danomice se ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silazi iz krila Očeva na oltar po svećenikovim rukama“ (Opomene sv. Franje, 1).
Također smo isti dan posjetili još dva franjevačka svetišta: “franjevački Sinaj” – Fonte Colombo, mjesto gdje je sveti Franjo napisao Pravilo Reda Manje Braće; te “franjevačku Kanu Galilejsku” – La Foresta, mjesto gdje je sveti Franjo izmolio čudo umnažanja uroda grožđa za jednoga siromašnog svećenika koji ga je primio u svoj dom.
Treći dan smo započeli svetom misom u Porcijunkuli – crkvi Svete Marije Anđeoske. Ona je Majka i Kolijevka franjevaštva, ona je Franjina najdraža crkva, ondje je on preminuo, ondje je isprosio Porcijunkulski oprost, ondje je želio da žive najbolja braća. Ona je tako mala crkva, a tako velikoga značenja za nas. Njena malenost odražava Franjinu malenost kojom je on postao duhovni div. Gospa okružena anđelima dočeka svakoga koji pristupi ulazu te crkvice, a svakome tko ostane malo duže u njoj Marija kao da govori: „Moga Sina slušajte – učinite sve što vam kaže!“
Poslijepodne toga dana smo posjetili samotište Carceri, skriveno na obroncima planine Subasio iznad Asiza. Tamo smo doživjeli predivan pogled na spoletsku dolinu – kakvog je i sveti Franjo imao. Još važnije, tamo smo mogli susresti – tišinu – veliku prijateljicu svetoga Franje, koju je on uvijek pronalazio u ljepoti prirode. Imali smo vremena za osamu – biti i moliti gdje je sveti Franjo bio, molio i slušao glas Božji.
Četvrti dan se uspinjemo na sveto asiško brdo gdje prebiva tijelo našega svetoga Franje – Sacro Convento. Danas smo mi bili jedna od rijetkih i privilegiranih grupa koja je na grobu našega Utemeljitelja slavila euharistiju. Velika je milost biti na grobu svetoga Franje i slaviti svetu misu u zajedništvu sa mnogo braće koji slijede isti put.
Taj smo dan posvetili gradu Asizu, te smo nakon svete mise i obilaska samostana i bazilike Svetoga Franje, posjetili i ostala važna mjesta u gradu.
S druge strane grada smjestila se bazilika svete Klare i njen grob, te se čini da Franjo i Klara i dan danas čuvaju grad, svaki sa svoje strane, a oboje s nebesa.
Samo tijelo svete Klare je položeno u kripti bazilike, a ono što je također jako dragocjeno se nalazi u gornjem dijelu bazilike – originalni „svetodamjanski“ križ, tj. križ s kojeg je lik Raspetoga provogorio svetome Franji. Vidjeli smo na tisuće puta reprodukciju svetodamjanskog križa, u gotovo svim veličinama i bojama, ali stati pred onaj križ koji je Franji govorio, u tišini koja se tamo strogo održava, iskustvo je koje svaki franjevac nosi u svome srcu do kraja života.
Peti dan uputili smo se prema La Verni, svetom brdu za nas franjevce, koje čuva uspomenu na stigmatizaciju svetoga Franje, te se zato i naziva – „franjevačka Golgota“. Sveti Franjo je prvi svetac katoličke crkve koji je primio svete rane Kristove, te je jedini od svih svetaca koji je preminuo sa svetim znakovima na svome tijelu.
Na La Verni smo bili gosti naše braće franjevaca, te smo prenoćili, a to znači i da smo imali i više vremena za molitvu, za osamu, za susresti još jednom „sestru tišinu“ koju je i Franjo susreo u prirodi i u mnogobrojnim kapelama svetišta. Naša braća franjevci – čuvari svetišta – revno održavaju staru tradiciju u kojoj svaki dan u tri sata popodne mole Srednji Čas i nakon toga u procesiji, pjevajući himne i litanije, odlaze u kapelu „Stigmata“ održavajući spomen na Kristovu muku koja se očitovala na tijelu svetoga Franje.
Od putovanja prema Trsatu smo se odmorili čineći pauzu u Padovi gdje smo posjetili dva velika franjevačka sveca. Jedan se skriva u skromnoj crkvici, jer je skromno i živio svoj zemaljski život, a proslavljen zbog najskromnije službe ispovijedanja – to je naš sunarodnjak sveti Leopold Bogdan Mandić. Drugi se skriva u veličanstvenoj bazilici, koja odražava veličanstvenost Božje Svemoći u životu „sveca svega svijeta“ – sveti Antun Padovanski.
Hvala svima koji su uz nas, hvala svima koji su nam ovo omogućili, posebno našim poglavarima i braći fratrima. Preporučamo se i dalje vašoj molitvi i brizi!
