Draga braćo!
U ozračju smo 800. obljetnice stigmi sv. Oca Franje koje je primio na brdu La Verna. Time se uključujemo s čitavom Franjevačkom obitelji u veliki jubilej ovoga spomena prema kronologiji posljednjih godina života Franje iz Asiza. Pod tim vidom ovogodišnja svetkovina sv. Franje pred nas stavlja ozračje molitvenog Božjeg dara i Franjinog žara kako bi se zaustavili pred otajstvom kojim Gospodin obdaruje čovjeka znakovima svojih rana.
Ponajprije, ovaj događaj, koji ne mora biti važan sam po svojoj vanjštini i koji sigurno nije bio odlučujući u procesu kanonizacije Franje iz Asiza, može nam pomoći u shvaćanju onoga unutarnjeg Franjinog puta, kada je u posljednjim godinama života trebao ponovno prepustiti sve Gospodinu. Bilo je potrebno odreći se svega što je on zamislio i planirao za svoje bratstvo da tako, kao i na početku vlastitoga poziva, uzmogne slijediti stope Gospodina našega Isusa Krista (usp. PRe 51) kako stoji u molitvi na završetku Pisma cijelom Redu.
Kao na početku svoga poziva, tako i sada, Franjo u molitvi pred Raspetim želi vršiti njegovu svetu i istinitu zapovijed (usp. MRas 8). Pred nama stoji primjer Franjine vjernosti pozivu i ustrajnosti do kraja. Način koji je prepoznatljiv za Franju i u događaju primanja stigmi opisuje nam sv. Bonaventura. Već nam se ovdje daje naslutiti kako je to i naš put nasljedovanja Krista Gospodina po Franjinu primjeru, gdje Franjo vidi uzrok i početak svoga poziva i života po svetom Evanđelju.
Prema izvještaju sv. Bonaventure u svom Većem životopisu sv. Franje Asiškoga stoji da se ovaj događaj primanja stigmi na brdu La Verna dogodio dvije godine prije nego što je Franjo dušu predao Bogu. Nakon mnogih napora, vođen providnošću, Franjo je došao u osamu na spomenuto brdo. Ondje je, prema običaju, postio četrdesetnicu na čast svetom Mihovilu Arkanđelu. Bonaventura piše da je tom prilikom Franjo istraživao volju Božju s kojom se s najvećom gorljivošću želio suobličiti. (usp. 1Bon XIII,1), te nadodaje: „Pošto se najprije pobožno pomolio, s oltara je uzeo evanđelistar i dao da mu ga jedan od subraće, čovjek zaista pobožan i svet, otvori u ime Presvetoga Trojstva. I kad se kod svakog od tri otvaranja knjige svaki put namjerio na Gospodinovu muku, čovjek pun Boga razabrao je da se Kristu mora tako suobličiti u patnjama i bolima muke, prije nego što se odijeli od ovoga svijeta, kao što ga je za života nasljedovao u djelovanju.“ (usp. 1Bon XIII,2)
Možemo uočiti kako Bonaventura najprije opisuje zanimljiv susret Franje s Božjom Riječi. Ona mu je uvijek putokaz, ohrabrenje i savjet. Bez nje može puno toga ostati na površini i u obliku dobrih želja i nastojanja koja ostaju neostvarena. Tako nam je ovdje usvojiti kako je Franjo ‘neprepoznatljiv’ bez Riječi Božje. To nas treba poticati na daljnja nastojanja kako bismo i o ovom jubileju razmatrali Božji govor nama danas kojega možemo čuti u tišini vlastitoga srca, u povučenosti i nadasve u predanoj molitvi.
Draga braćo, neka nam ovogodišnja obljetnica kojom se spominjemo Franjine suobličenosti s Kristom raspetim bude poticaj kako bi Riječ Božja rasla po našem bratskom služenju.
Čestitam Vam svetkovinu svetoga Oca Franje!
fra Milan Krišto
provincijalni ministar
