Prezbitersko ređenje

Prezbitersko ređenje

Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodio je u subotu 21. lipnja euharistijsko slavlje tijekom kojega je zaredio 24 nova svećenika. Na misnom slavlju održanom u sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na zagrebačkoj Šalati koncelebrirali su zagrebački nadbiskup u miru kardinal Josip Bozanić, pomoćni biskupi mons. Ivan Šaško i mons. Mijo Gorski, biskupski vikar i kancelar NDS-a preč. Marko Kovač, rektor Međubiskupijskog sjemeništa preč. Matija Pavlaković, o. d. dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta fra Mario Cifrak, redovnički provincijali, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu preč. Vlado Razum, duhovnici NBS-a te brojni okupljeni svećenici.

 

Nadbiskupova homilija

 

Dragi ređenici, draga braćo i sestre!

Danas stojimo pred otajstvom svećeničkoga ređenja, svetim činom u kojem se obične ruke pomazuju svetom pomašću kako bi bile posvećene da mogu nositi samoga Krista. U rukama današnjih ređenika promatramo više od tijela i krvi: vidimo instrumente milosti koje će od danas služiti Božjemu narodu na posve nov način. Te će ruke blagoslivljati, podizati posrnule, dijeliti svete sakramente, prikazivati euharistijsku žrtvu i pružati Kristov dodir svijetu. One će, poput Kristovih ruku, postati znak Božje prisutnosti među nama. To je srce svećeničkoga poziva: dopustiti Kristu da se posluži našim rukama, našim srcem i čitavim našim bićem.

Od samih početaka povijesti spasenja, Božji dodir preobražavao je stvarnost posredstvom posvećenih ljudi. Sjetimo se patrijarha i proroka kojima je Bog govorio: Mojsija čije su ruke podignute prema nebu izvojevale pobjedu Izraelu ili proroka Elizeja koji je ozdravljao polaganjem ruku. U punini vremena Bog nam je poslao svoga Sina, Isusa Krista, čije su svete ruke doticale bolesne, blagoslivljale djecu i lomile kruh za gladne. Kristove ruke, ispružene na križu, zagrlile su čitav svijet u najvećoj žrtvi ljubavi. Danas, po sakramentu svetoga reda, Krist i dalje dotiče svijet – rukama svećenika. Svećeničko ređenje stoga je mnogo više od obreda: to je preobrazba – posveta ruku i čitavog čovjeka na službu Kristu.

Dragi ređenici, svojim ste rukama do danas obavljali mnoštvo običnih stvari koje ćete i dalje obavljati. Ipak, od danas vaše ruke nisu više iste – postaju posvećene.

Danas će nadbiskup na vas položiti svoje ruke, a vaše pomazati svetim uljem. To će učiniti zato što ste svoje ruke predali u službu Bogu. Kao što Otac posla Sina, tako Sin sada šalje vas. Vaše ruke koje će dijeliti Kruh života, opraštati grijehe, krstiti, blagoslivljati, podizati, držati ruke umirućima, nikada više neće biti samo vaše.

U svijetu u kojemu se sve mjeri po snazi i učinku, Bog danas uzima slabe ruke da preko njih učini nešto neizmjerno. Zato vas pozivam da uronite u to otajstvo i više nikada ne zaboravite da Krist polaže svoje ruke na vas sa željom da vaše ruke postanu njegove: „Želi da one više ne budu oruđe za prisvajanje stvari, ljudi, svijeta kako bi ga se svelo na posjedovanje, nego da, umjesto toga, prenose svijetu njegov božanski dodir, stavljajući se u službu njegove ljubavi“ (usp. Benedikt XVI., Propovijed na Veliki četvrtak, 13. travnja 2006.).

  1. Ruke koje blagoslivljaju

Jedan od prvih prizora koji nam se javi kad razmišljamo o Isusu jest njegovo polaganje ruku na nemoćnike ili blagoslov ispruženih ruku, kao kod uzašašća (usp. Lk 24,50). Isus nije samo navješćivao radosnu vijest. On je polagao ruke, doticao one koje je društvo odbacivalo, približavao im se.

U Evanđelju po Marku čitamo: „I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: ‘Ako hoćeš, možeš me očistiti!’ Isus, ganut, pruži ruku, dotače ga pa će mu: ‘Hoću, budi čist!’“ (Mk 1,40-41). Gubavac. Isključeni. Odbijeni. Nevidljivi. Prva stvar koju Isus čini u susretu s gubavcem koji je svojoj okolini trebao ostati nevidljiv jest da ga dotiče. Prije nego što ga ozdravi, prije nego što mu progovori, Isus ga dotiče. Zašto? Zato što ljudsko biće, da bi ozdravilo, najprije u svojoj duši treba osjetiti da nije samo, da nije manje vrijedno; da ni u svome tijelu nije zanijekano, poniženo ni zaboravljeno.

Dragi ređenici, od danas će vaše ruke blagoslivljati s Kristovim autoritetom i autoritetom Crkve. Taj vam autoritet nije dan da pokažete moć, nego da prenesete Božju nježnost. Vaše ruke postaju most između srca koje krvari i Boga koji proniče srca.

Mnogo puta nećete znati što reći, ali vaše će ruke znati što učiniti. Spontano će se podići na blagoslov utjehe ožalošćenome, blagoslov ohrabrenja i zaštite djetetu koje polazi u školu. Položit ćete ih na bolesničko čelo u sitne jutarnje sate. Vaša će prisutnost govoriti: „Nisi zaboravljen. Bog te vidi. Bog te voli.“ Blagoslov je više od riječi. Blagoslov je kontakt. Pogled. Gesta. Milost u pokretu. U svijetu u kojem mnogi dodiri ranjavaju, svećenik je pozvan doticati kako bi izliječio i povio rane.

Zamislite onemoćale ruke starice koja moli za blagoslov, nesigurni pogled zalutalog koji traži pravi put ili čovjeka slomljenoga grijehom, koji izgubljene nade pristupa ispovjedaonici, a svećenik ga podiže odrješenjem.

Dragi ređenici, neće vam uvijek biti lako. Nekada ćete biti iscrpljeni. Nekada ćete se osjećati prazno. No zapamtite: vaše ruke nisu više samo vaše. Krist se njima služi. Zato ih čuvajte dostojnima! Ne dajte da ikada postanu oruđe Zloga. Neka nikada ne postanu hladne, zatvorene i pohlepne. Svijet treba dodir koji blagoslivlja. Ljudi žeđaju za rukama koje ne prokazuju, nego pokrivaju ljubavlju. Vaše su ruke pozvane biti znak Očevih ruku, onih ruku koje su prvi put blagoslivljale u stvaranju i nikada nisu prestale blagoslivljati ovaj svijet.

Osim što blagoslivljaju, svećeničke ruke dobivaju još dublji zadatak: one podižu palog čovjeka.

  1. Ruke koje podižu pale i onemoćale

U Evanđelju po Marku nalazi se jedan čudesan prizor. Djevojčica je umrla. U kući je plač i očaj. Ali Isus ulazi, uzima je za ruku i kaže: „Talita kum – Djevojko, ustani!“ (Mk 5,41). To je prizor koji sažima svećeničko poslanje. Ljudi su slabi. Padaju. Izgube vjeru, smisao, samopoštovanje. Vi ste oni koji dolaze, ne s osudom, nego s rukom koja podiže. Od danas vaše ruke neće mjeriti koliko je duboko netko pao, nego će podizati svakoga tko želi ustati.

Susretat ćete mnoge koji su pali u grijeh, pa i u očaj. Bit će onih koji više ne vjeruju da je moguće početi ispočetka. Tada neće tražiti velikoga govornika. Tražit će nekoga tko zna ljubiti i pružiti ruku koja podiže. Svećenik je poput Isusa koji se sagiba do paloga govoreći: „Ustani. Vrijediš. Ništa nije izgubljeno.“ Zato je važno da vaše ruke budu ruke blizine, a ne one koje guraju još dublje.

Ljudi najčešće ne trebaju objašnjenje za svoju bol. Trebaju ruku koja će ih povesti. Biti svećenik ne znači imati sve odgovore. Znači biti spreman koračati uz čovjeka dok ne pronađe nadu.

Susrest ćete i nekoga tko je možda sve izgubio – obitelj, posao, dostojanstvo. Dok vam bude pričao svoju životnu priču, nećete ni znati što mu reći, ali ako ljubite svjesni snage svoga pomazanja, vaša prisutnost, vaš pogled pun razumijevanja i vaša pružena ruka mogu ga pokrenuti.

Svećeništvo je najprije dar, a potom poslanje. Zato možete razumjeti, jer ste i sami uzdignuti i poslani. Ne kao heroji bez rana, nego kao ranjeni iscjelitelji. Ponekad ćete podići čovjeka samo time što ste ostali, dok su drugi otišli; time što niste pitali mnogo, ali ste razumjeli duboko.

Zapamtite: podizati druge znači vjerovati u njih više nego što oni vjeruju u sebe. Isus je znao da djevojčica može ustati, iako su svi već plakali nad njom. I vi znate da je čovjek otkupljen krvlju Onoga koji je jedini pobijedio smrt i da je njegovo milosrđe neizmjerno i kad drugi očajavaju. Svećenik ne kaže: „Zašto si pao?“ On pita: „Želiš li ustati?“ Neka vaše ruke budu kao ljestve koje vode iz ponora. Neka se ne umore podizati pale, neka se ne zatvore u strahu, ne udalje zbog oholosti.

Bog vas ne treba savršene, nego spremne. Možda će upravo vaše ruke, i samo vaše, biti one koje će nekomu donijeti život. Blagoslivljanje i podizanje slabih, kao i sve drugo što kao svećenici budete činili ima smisla samo ako počinje i završava sa svetim euharistijskim prinosom.

  1. Ruke koje prinose Krista na oltaru

Od svih trenutaka koje ćete doživjeti kao svećenici, nijedan se ne može usporediti s onim kad za oltarom uzimate kruh u svoje ruke i izgovarate riječi: „Ovo je tijelo moje.“ To nisu riječi koje su ponikle iz vaše mudrosti. To su riječi Vječnoga koje su povjerene vašim usnama, vašem dahu, vašim rukama. To je sȃm Krist koji se predaje u vaše ruke.

Oltar je mjesto na kojem prestaje vaša svakodnevica, a započinje vječnost. Mjesto gdje svećenikove ruke postaju posuda nevidljivoga Boga. Zato vas Crkva danas posvećuje. Zato vam biskup pomazuje ruke – jer ćete ih koristiti za ono što ni anđelima nije dano: prinositi na oltaru, iz dana u dan, beskrvnu žrtvu Sina Božjega.

Bili za oltarom u velikoj katedrali ili u maloj župnoj kapelici, uvijek će se jednako, na vašu riječ, nebesa otvarati da prigrle zemlju. A vi? Dok sve to budete činili, često nećete ništa osjećati. Često ćete biti umorni; često pritisnuti brigama. No, svejedno, vaše će ruke pred očima naroda podizati Krista. Prinosit ćete njegovu Žrtvu. Vaše ruke držat će Tijelo koje se predaje za život svijeta. To je čudo Euharistije. Bog bira ostati među nama preko posvećenih čovjekovih ruku. Ne zato što bi čovjek bio bezgrješan, nego zato što je rekao: „Evo me.“

Koliko je do vas, dragi ređenici, nikada ne dopustite da vam sveta Misa postane rutina. Nikada ne zaboravite da ste sluge Otajstva, da niste za oltarom kako biste se pokazali, nego kako biste nestali, a Krist ostao.

Ljudi neće uvijek razumjeti što se točno događa na Misi, ali osjetit će vašu brižnu pažnju. Primijetit će kako držite hostiju, kako podižete kalež. Vaše će im geste govoriti: „Ovdje je nešto sveto.“ Svećenik koji s ljubavlju i pažnjom slavi Misu pokazuje svijetu da je Bog stvarno prisutan.

I kad ostarite, a vaše ruke zadrhte uzdižući Tijelo i Krv Kristovu, neka vam srca i dalje gore nesmanjenim žarom. Svaki put kad izgovorite: „Ovo je tijelo moje“, neka to ne bude samo Kristova žrtva – nego s njom prinesite i svaki svoju. Pazite da se svetinjama koje prinosite i sami posvećujete. Život svakoga od vas, vaš umor, vaša vjernost, sve može postati dar na tom istom oltaru.

Dragi ređenici, danas ste na najuzvišeniji način stavili svoje ruke u Božje. One od danas nisu više samo vaše. Od danas se odriču svakog prisvajanja i stavljaju u službu darivanja i prinošenja. One su pomazane za spomen-čine Božje ljubavi u svijetu.

Oni koji vas budu promatrali možda neće znati sve teološke definicije niti razumjeti liturgijsku dubinu vaših kretnji. No gledajući vaše ruke, znat će da su to ruke koje blagoslivljaju, podižu i donose Krista.

Sakrament ređenja vas preobražava iznutra. Vi to nećete uvijek osjećati, ali narod hoće. Zato Crkva danas kliče i raduje vam se, ne zbog vaše savršenosti, nego zato što ste se darovali Bogu.

Zato vas molimo: ne bojte se istrošiti za druge. Kristove su ruke križem izranjene i na križu probodene. Ne bojte se ni vi izložiti svoje i biti ranjeni.

Dragi vjernici, molimo za naše ređenike. Neka njihovo srce ostane vjerno, a ruke otvorene za milosrdnu blizinu. Neka Gospodin Isus – koji je svojim rukama ozdravljao, podizao, blagoslivljao i lomio kruh – njihove ruke ojača kad zadrhte, očisti ih kad se uprljaju i primi ih u svoje vječne ruke, kad jednoga dana podijele svoj posljednji blagoslov. Amen.

 

 

Nakon homilije uslijedili su obredi svećeničkog ređenja, a na kraju misnog slavlja mladomisnici su mladomisnički blagoslov okupljenim vjernicima.

 

Sveti red prezbiterata primili su:

Za Zagrebačku nadbiskupiju: vlč. Dominik ČAUŠIĆ, vlč. Ivan ČUS, vlč. Matko FILIPOVIĆ, vlč. Krešimir HARAMIJA, vlč. Ivan IVIČEK, vlč. Kristijan KOLONIĆ, vlč. Grgo MARKOVIĆ, vlč. Franjo PIŠTELEK, vlč. Pavao PRUSINA, vlč. Luka ŽEŽELJ.

Za Hrvatsku franjevačku provinciju svetih Ćirila i Metoda: fra Benjamin MILKOVIĆ, OFM, fra Davor PALIĆ, OFM, fra Antonio TKALAC, OFM.

Za Hrvatsku dominikansku provinciju Navještenja BDM: fr. Mislav MATIJAŠIĆ, OP, fr. Kristijan ZELIĆ, OP.

Za Hrvatsku kapucinsku provinciju svetog Leopolda Bogdana Mandića: fra Marko NEDIĆ, OFMCap., fra Mislav ŠEBEČIĆ, OFMCap.,  fra Dario TOLIĆ, OFMCap.

Za Hrvatsku salezijansku provinciju svetog Ivana Bosca: Frano BEŠLIĆ, SDB, Ante BULAT, SDB, Ivan DVORAČEK, SDB, Tomislav ŠIMUNOVIĆ, SDB.

Za Hrvatsku pokrajinu Družbe Isusove: p. Ivan MARINKOVIĆ, SJ, p. Mate ŽAJA, SJ.

 

Izvor: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

0
    0
    Vaša košarica
    Vaša košarice je praznaPovratak u trgovinu