Stopama svetog Franje

Veselo društvo okupilo se na Trsatu u ponedjeljak 22. svibnja 2023. za vrijeme večere. Nakon zajedničkog objeda, poneki su se zaputili na pranje suđa, drugi opet na čišćenje svijeća, dok su ostali krenuli u razgledavanje svetišta i naše Fortice.

Polazak na naše hodočašće bilo je zakazano u 6 sati, prije čega smo imali skroman doručak za one koji mogu jesti tako rano. U putu smo imali nekoliko trenutaka odmora te trenutaka gužve, tako da smo na vrijeme stigli na misu u crkvu sv. Damjana, gdje je Franjo čuo Kristov glas koji ga je pozvao da ide i popravi njegovu Crkvu. U propovijedi se fra Gabrijel Bošnjak osvrnuo o tri karakteristike svetog Franje: molitva, postupnost objave i poniznost. Uz to nas je potaknuo onim riječima svetoga Franje „Posveti sebe i posvetit ćeš druge. Nakon mise uslijedio je obilazak tog svetišta, koje je posebno povezano sa sv. Franjom i sv. Klarom te našim početcima. Po dolasku u smještaj, smjestili smo se u sobe, večerali te smo uz druženje i šetnju dočekali kraj prvoga dana.

Drugi dan nam je započeo zajedničkom molitvom jutarnje i službe čitanja, nakon čega je uslijedio doručak te polazak u Greccio. Dolaskom tamo, zajedno smo obišli mjesto prvih jaslica, starih spavaonica, između kojih je i sobica sv. Bonaventure, te izložbu jaslica. Na misi u kojoj smo slavili Božić, fra Ivan Miklenić nas je potaknuo na razmišljanje o tome radosnom otajstvu kojom Bog postaje nama blizak, kako bi ga mi bolje upoznali. Zatim smo se uputilo na “Franjevački Sinaj”, tj. Fonte Colombo. Po dolasku, nahranili smo brata magarca te smo se uputili u obilazak svetišta uz stručno vodstvo našeg trsatskog magistra fra Ivana. Zanimljivo je spomenuti kako je ovaj posjet i Grecciu i Fonte Colombu u 800. godišnjici važnih događaja na tim mjestima. Iduća točka našega putovanja bila je Cascia. Do tamo smo stigli zahvaljujući stručnoj pomoći našeg fra Josipa, koji je kao pravi prometnik rješavao naše stožaste probleme. Stigavši na odredište poslušali smo dio izlaganja domaćeg augustinca koji je tumačio život sv. Rite. Za kraj obilaska otišli smo u baziliku sv. Rite, gdje smo se pomolili na grobu svetice te diskretno pogledali baziliku i kriptu ispod. Po povratu u Asiz zapali smo u gužvu zbog neke prometne te nismo stigli na planiranu večernju molitvu u Porcijunkuli. No to smo vrijeme iskoristili za razgovor i druženje na autoputu.

Početak idućega dana nam je bio identičan prethodnom, samo što taj dan nismo morali putovati daleko. To dopodne smo imali misu u kapeli svete Klare koja se nalazi u sklopu bazilike Svete Marije Anđeoske. Na misi koju je predvodio fra Ivan Landeka te nam se pridružila jedna grupa hodočasnika iz Hercegovine, koji su svojim pjevanjem obogatili naše misno slavlje. Fra Ivan nas je u svojoj propovijedi osvijestio o važnosti ovoga svetoga mjesta Franji, a samim time i nas,njegovih sinova. Uz to dotaknuo se još važnijih događaja koji su se dogodili na tome mjestu kako svjedoče Franjini životopisci. Nakon toga je uslijedio zajednički obilazak tog svetišta te vrijeme za osobnu molitvu i razgledavanje. Zatim smo se svi okupili u smještaju kako bi izmolili srednji čas nakon kojega je uslijedio ručak. Nakon što su nam se dojmovi slegli, zaputili smo se kombijima u samotište Carceri. Stigavši, dočekao nas je tamošnji gvardijan fra Simone koji nas je upoznao s poviješću toga samotišta te nas je upoznao s osnovnim karakteristikama svih naših značajnijih samotišta. Ona se nalaze na uzvisini s pogledom na dolinu, sagrađena su na stijenama, nalaze se špilje koje podsjećaju na muku Kristovu te su u prirodi, koja svojom ljepotom uvijek slavi Gospodina. Nakon tog izlaganja smo se zaputili u obilazak te smo iskoristili vrijeme za trenutke osame u prekrasnoj prirodi. Kada smo se okupili kod autobusa, krenuli smo prema Rivotortu, gdje zbog raznih okolnosti nismo mogli svratiti ranije. Pogledavši mjesto boravka prve braće, iskoristili smo priliku za slikanje te smo se uputili na večernju molitvu  te klanjanje u Porcijunkulu. Potom smo se vratili u smještaj na večeru, nakon koje smo u bratskom zajedništvu završili i taj dan našega hodočašća.

Idućega jutra smo se zaputili na grob svetoga Franje gdje smo trebali imati misu. Taj dan su nam se također priključili već spomenuti hodočasnici, tako da su i tu misu animirali. Misu je predvodio fra Zlatko Ćorić, koji je spomenuo kako mu je drago što ima priliku slaviti misu baš na tom njemu jako dragom mjestu. U svojoj homiliji dotaknuo se toga kako je sveti Franjo tako živio s Evanđeljem da je i sam postao živo Evanđelje. Uz to je usporedio kako je sveti Franjo pokopan na gori te njegova bazilika dominira dolinom, ali više od te impozantne građevine dominira njegova „svjetiljka“ koja nije stavljena pod posudu nego je postavljena visoko svima nama da nam svijetli i daje nam primjer. Nakon misnoga slavlja, mi novaci smo se uputili u razgledavanje Sacro Convento. Pregledavši sve što smo mogli, okinuli smo koju sliku za na to prikladnim mjestima. A nakon toga smo se raspršili na sve strane Asiza te smo u manjim grupicama obilazili ostala svetišta po gradu. Nakon okupljanja na parkingu uputili smo se u smještaj na molitvu te objed. Poslije toga smo imali slobodno, tako da smo opet, svako prema osobnom nahođenju,otišli tamo gdje smo htjeli. Za kraj dana smo se okupili na večernjoj u Porcijunkuli te kasnije u našem smještaju.

Nakon već uhodanog početka dana, uputili smo se na La Vernu. Stigavši tamo, smjestili smo se po sobama te smo se uputili na svetu misu, na koju su nam se gle čuda opet pridružili naši već dragi hodočasnici iz Hercegovine. Oni su i ovdje animirali misno slavlje svojim pjevanjem te čitanjem, tako da im još jednom zahvaljujem na tome. U jednoj od sporednih kapela misu je predvodio fra Gabrijel Bošnjak. U početku svoje propovijedi iznio je to kako stigme nisu niti uvjet ni dokaz svetosti. Neki će možda imati tu milost primiti stigme, koje je naš serafski otac primio, ali smo svi mipozvani biti sveti. Uz to osvijestio nam je Franjinu tešku životu situaciju u kojoj se nalazio, gdje je on zahvaljivao Bogu te produbljivao svoj odnos s Gospodinom. Te je kao plod toga odnosa dobio Kristove rane. Po završetku smo se uputili u samostansku blagovaonicu, gdje smo se u zajedništvu s domaćom braćom okrijepili. Iduća zajednička točka bila je molitva devetog časa u 15 sati u koru. Taj čas i procesija do kapele Stigmata te povratak u crkvu, meni je bio jedan poseban događaju koji ću pamtiti još dugo, a smatram da i ostala braća dijele moje mišljenje. Kasnije smo opet imali slobodno vrijeme za razgledavanje i molitvu te smo se opet okupili u crkvi gdje smo zajedno molili krunicu i večernju molitvu Crkve. Nakon toga je uslijedila zajednička večera te druženje u samostanskim prostorijama.

Posljednjeg jutra imali smo misu u kapeli Stigmata, koju je predvodio fra Ivan Miklenić. Poklopilo se kako je baš taj dan bila svetkovina Duhova te nas je fra Ivan potaknuo na to da si ne smijemo zaustaviti samo na izvanjskim simbolima, odnosno samo na tome da nosimo habit i to je to. Nego nas treba posve ispuniti sila i snaga Duha svetoga te da se svakodnevno u svome redovničkom životu moramo utjecati i računati na Njega. Po završetku misnoga slavlja uputili smo se na doručak te smo krenuli prema zadnjem mjestu našega hodočašća, Padovu. Stigavši tamo zaustavili smo se u bazilici svetoga Antuna gdje smo imali vremena za razgledavanje bazilike te osobnu molitvu. Nakon svetca cijeloga svijeta, pohodili smo i posljednje prebivalište našega svetog Leopolda Mandića, gdje smo se također zadržali kratko u razgledavanju te osobnoj molitvi. Nakon toga smo se krenuli prema Trsatu,našoj početnoj i završnoj točki hodočašća, gdje nas je naš vozač gospodin Mirkec ostavio.

Sve u svemu, ovo hodočašće će kako meni tako vjerujem i ostaloj braći ostati u lijepome sjećanju. Meni je ovo bio peti put da sam u Asizu te se uvijek iznenadim kako svaki put otkrijem nešto novo te kako se uvijek iznova napojim na našim franjevačkim izvorima. Za kraj želim sebi i ostaloj braći da te izvore nikada ne zaboravimo, kada nam je teško i kada nam je lijepo, te da se na njih uvijek vraćamo. Kada si u blizini izvora, kroz život se ide nekako lakše.

fra Ivan Fićković