U našem vikarijatu, svećenici svoje godišnje duhovne vježbe obavljaju svi zajedno, po običaju, krajem studenoga, odnosno krajem liturgijske godine. Iako je Oxapampa gradić, gore na dvije tisuće metara, ipak, to područje, klimatski ne pripada Andama, već Amazoniji. Te planine se nalaze unutar tropske klime, pa su pokrivene tropskim zelenim šumama, što daje posebnu ljepotu tom kraju. Cijeli je taj krajolik nekako sličan našim Alpama, čovjek ima osjećaj da se voza negdje u Austriji, pa nije ni čudo da su doseljenici iz Tirola, koji su u Peru stigli u devetnaestom stoljeću, izabrali baš ovo područje. Austrijanci su se u tim brdima od početka osjećali kod kuće, odmah su zasadili borove, uredili livade i pašnjake za svoju stoku i počeli su se baviti stočarstvom. U urednoj dolini Oxapampe, na dotjeranim pašnjacima, i dan danas mirno pasu krave. U gradiću je arhitektura tipično austrijska, kuće su široke, gore sa velikim drvenim balkonima, a većina njih je preuređena u gostionice, koje gostima nude pivo, kobasice i mliječne proizvode. Crkvica u Oxapampi, isto je sagrađena u tirolskom stilu, sva od drveta. Potomci Tirolaca, naravno više ne govore njemački, ali na licima stanovnika, tu i tamo se još može prepoznati koja crta, koja je ostala od njihovih predaka, koje držanje tijela, umjerenost i preciznost u mentalitetu. U svakom slučaju, Oxapampa je nešto posebno u Peruu, pa privlači puno turista.
Quillazu je selo odmah do Oxapampe, gdje vikarijat ima svoju kuću za duhovne vježbe, koja je sa župom, povjerenja svećenicima iz Poljske. Okupilo nas se trideset i petorica, skoro svi svećenici sa područja vikarijata. Bilo je zanimljivo vidjeti zajedno, misionare iz različitih nacionalnosti: Poljake, Španjolce, tu i tamo kojeg Mađara, i naravno mlade Peruance, svećenike, od kojih je najviše iz karizmatske zajednice “Živi Isus”. Ta zajednica je pod pokroviteljstvom našeg biskupa Gerarda. Njima je odgojitelj u bogosloviji bio naš fra Remigije Mlinarić, kojega se dobro, ali i rado sjećaju. Svećenici iz Atalaye do Quillazua putovali su petnaest sati, a jedan drugi iz Bolognesija devetnaest sati, iz toga se vidi kako je naš vikarijat ogromnih razmjera. Pošto je počela kišna sezona, sunca baš i nismo puno vidjeli, a gore na dvije tisuće metara, temperatura zraka zapravo je bila idealna, oko petnaest stupnjeva, no većini nas, ta temperatura je bila preniska. Predavanja i mise smo imali u jednoj velikoj blagovaonici, koja je u nastavku povezana sa kuhinjom. Dok smo mi na jednoj strani dvorane, bili predani duhovnim stvarima, na drugoj strani, gospođe su se predavale kuhanju. Jedno večer dok smo slavili misu, otišla je struja (ta pojava je inače dosta uobičajena u Amazoniji), i u jednom trenutku, tokom mise, u tišini i u mraku, čulo se samo cvrčanje mesa. Da, možda je bilo neizbježno imati misu u mraku, u pozadini sa zvukovima iz kuhinje, ali u tom trenutku u prisutnosti Isusa, osjetili smo najdublju duhovnu povezanost dvije strane, između Marte i Marije.
Krajem listopada proslavili smo najveći vjerski blagdan u Peruu; Nuestro Señor de los Milagros, što u prijevodu znači: Naš Gospodin od čuda. Jedna slika Isusova raspeća, koja je naslikana na zidu jedne karmelićanske crkve u Limi, u povijesti je više puta, čudesno ostala netaknuta, u raznim razarajućim zemljotresima koje su doslovno uništili glavni grad Limu. Vjernički puk je ubrzo počeo moliti pred tom slikom, s posebnim nakanom, da Bog očuva Peru od zemljotresa. U osamnaestom stoljeću s replikom te slike, počeli su procesije na ulicama Lime. Ta procesija je danas jedna od najvećih katoličkih procesija na svijetu, u kojoj sudjeluje više od pet tisuća vjernika, a sama procesija traje više od dvadeset sati. Naravno to je ujedno i nacionalni praznik, i taj blagdan je snažno prožet peruanskim identitetom. Svugdje, na cijelome svijetu, gdje žive Peruanci, na taj dan će se okupiti i proslaviti Gospodina od čuda, ako ne procesijom, onda barem katoličkom svetom misom. Međutim, gdje Peruanci žive u većem broju, kao što je Španjolska, tamo će zasigurno imati svoju tradicionalnu procesiju. I mi smo u Yurinakiju imali svečanu svetu misu, a nakon toga procesiju, koja naravno, nije trajala dvadeset sati, ali smo tri sata i mi proveli po ulicama, i puno ljudi nam se pridružilo. Tog dana je jedan misionar iz Poljske objavio fotografiju, kako su oni organizirali procesiju sa čamcima po rijeci.
Naša susjedna župa Santa Ana, puno je veća od naše, pa ima i više aktivnosti, događanja, ali i posla, pa sam susjednom župniku ponudio svoju pomoć, što je on vrlo rado prihvatio. Sad petkom i subotom, a ponekad i nedjeljom navečer putujem u Santa Anu i imam večernju misu. Putujem taksijem, za tih dvadeset kilometara, potrebno nam je pola sata, ali nema uvijek taksija, pa ponekad treba stopirati, ili se čeka da se taksi napuni. Prošli put, nazad na zadnjem sjedalu već smo bili dvoje, pa je još ušla jedna mlada žena sa troje male djece, a nazad za Yurinaki taksist je u zavojima vozio sa osamdeset, tako da ima svašta i bude dosta uzbudljivo.
Proslavili smo Krista Kralja i počinje vrijeme Došašća, ali tu nažalost ne postoje Zornice. Sunce skoro cijele godine izlazi i zalazi u isto vrijeme, u šest ujutro je već dan, a u šest navečer je već noć. Ovdje je cijele godine sve zeleno, i podjednako je vruće, osim kiše i suše nema nikakvih vremenskih promjena. Isto je vruće i na Božić, i na Uskrs i na Veliku Gospu. Tek sad uviđam koliko mi Europljani vežemo vjerske blagdane za godišnja doba. Božićni blagdani su obilježeni hladnoćom, snijegom, mrazom i kratkim danima, a na Uskrs priroda se budi, tu je miris mlade trave, pa miris prvih cvjetova, prvi topli dani. Tu u Peruu nažalost nema se uz što vezati te naše najvažnije blagdane. Ovdje ljudi imaju druge točke za orijentaciju, na primjer početak kišne ili sušne sezone ili vrijeme sazrijevanja nekih tropskih voćki: banana, mango ili ananas. Ali iz tih točaka ne može se ni jedan vjerski blagdan priložiti. To je jedna teškoća – ovdje je ritam života ljudi potpuno drugačiji od ritma crkvene liturgije. Ovi ljudi bi slavili i zahvaljivali Bogu u neko potpuno drugo vrijeme, a kad Crkva slavi nešto, onda su crkve uglavnom prazne, jer ljudi u to vrijeme ne osjećaju potrebu ni slavlja, ni molitve.
Ljetos kad sam bio kod kuće, uspjeli smo prodati obiteljsku kuću, pa sam odlučio da ću svoj dio novaca dati u izgradnju jedne kapelice tu u Peruu. Kako sam već spominjao, naša župa u Yurinakiju vodi brigu o dvadesetak sela, koja se nalaze razbacane po brdima, i nažalost nema svako selo svoju kapelicu. Sa časnim sestrama smo odlučili, da ćemo početi sa gradnjom jedne kapelice u mjestu Las Palmas. Jedan vjernik iz sela, nam je dao parcelu, i nakon potrebnih dozvola i administracije, počeli smo graditi. Sav materijal se nosilo gore sa džipom, i pijesak, i šljunak, i metalne konstrukcije i svi mogući i nemogući alati. Izgradnja bilo čega, bude dosta komplicirana, u ovom djelu Perua. Ali malo po malo, kapelica već stoji, čak je i pod krovom, trebat ćemo još kupiti ili dati izgraditi ulazna vrata, a zaštitnica kapelice bit će blažena Marija Petković.
Fra Péter Dezső
