Već za života sv. o. Franje Red se brzo proširio po cijeloj Europi. Braća su se po nalogu i s blagoslovom sv. Utemeljitelja razilazila po svim zemljama navješćujući svuda spasonosnu pokoru i mir. Po svjedočanstvu ondašnjih pisaca općenito su nailazili svojim jednostavnim propovijedanjem na razumijevanje kod naroda i preporodili evanđeoski duh. Područje Reda se dijelilo na Provincije, a Provincije prema svojoj veličini na više kustodija. Radi lakše uprave Red se podijelio na dvije obitelji: 1. Obitelj prigorsku (familia cismontana), i 2. Zagorsku (familia ultramontana). Opseg obiju nije bio doduše u svako vrijeme jednako određen, ali uglavnom pod prigorsku obitelj spadala je Italija i sav Istok, zatim Austrija, Ugarska i Poljska. Zagorska je pak obitelj obuhvaćala Francusku, Španjolsku, Njemačku, sav Sjever, Zapad, a kasnije i Ameriku. Od 16. st. se Zagorskoj obitelji pribrajao i krajnji Istok, jer su ondje djelovali većinom španjolski i portugalski članovi. Papa Nikola IV, prvi iz franjevačkog Reda, izdao je naredbu da se mora za svako novo podignuće Provincije zatražiti dozvola od sv. Stolice. Iz ove njegove naredbe razabiremo, već za generalata sv. Bonaventure, da je Red brojio vjerojatno 34 Provincije. Ovo stanje Provincija po nalogu papa sačuvalo se do 15. st. Kasnija upravna područja nosila su ime “Vikarije”, kojima je upravljao od generala određen vikar – zamjenik. Među njima zauzima odlično mjesto Bosanska Vikarija. Pod konac 15. st. franjevci su osnovali rusku vikariju na području današnje Galicije, i lavovsku vikariju, te djelovali i u drugim baltičkim zemljama.
Kako se dakle vidi, usprkos unutrašnjih borbi i rascjepkanosti s obzirom na obdržavanje Pravila, franjevci su razvijali u to vrijeme veliku djelatnost i nisu se predali neradu i besposlici. Općenito govoreći, spomenute nutarnje borbe služe im pače i na čast, jer se nisu borili da postignu vremenita dobra ni zemaljske časti i naslade, nego za redovničke ideale, bilo istinite bilo umišljene. Isto je tako hvale vrijedno što je franjevački Red sve do naših vremena ostao živahniji negoli mnogi drugi. Najbolje svjedočanstvo pruža povijest one djelatnosti, što ju je Red razvio kroz stoljeća, premda ova povijest nije dosta istražena. I s druge strane je teže ovu djelatnost opisati: kao što se naime i kod svjetovnog klera obično ne ističe neprestani tihi redoviti rad, tako se i kod redovnika uvrštavaju u kronike samo izvanredni događaji, koji svima upadaju u oči. Povjesničar se mora dakako u prvom redu na sve obazirati, ali u pomanjkanju izvanrednih činjenica ne može i ne mora zaključivati na nerad i mlohavost. Gdje okolnosti vremena i mjesta ne zahtijevaju izvanrednih činjenica, ili gdje redovnici nemaju vanrednih sila, ipak redoviti rad braće ostaje, iako nije nigdje zapisan.
