Isti (brat Leonard) donosi na istom mjestu da je jednog dana blaženi Franjo kod Svete Marije pozvao brata Leona i rekao: Brate Leone, piši. Ovaj odgovori: Evo sam spreman. Piši – reče – u čemu je pravo veselje. Dođe glasnik i kaže da su svi magistri iz Pariza stupili u Red; piši: u tom nije pravo veselje. Zatim da su stupili u Red svi prelati s onu stranu Alpa, nadbiskupi i biskupi, zatim da su stupili u Red francuski i engleski kralj; piši: u tom nije pravo veselje. Zatim da su moja braća pošla k nevjernicima i sve ih obratila na vjeru. Zatim da ja imam toliku milost od Boga da ozdravljam bolesne i činim mnoga čudesa, kažem ti da ni u čem od toga nije pravo veselje. Nego u čemu je pravo veselje? Ja se vraćam iz Peruđe i u dubokoj noći dođem ovamo, a vrijeme je zimsko, puno blata i tako studeno da mosuri zaleđene vode vise na okrajcima tunike i stalno tuku po goljenima i krv teče iz tih rana. I sav blatan i promrzao i ukrućen od leda dođem na vrata i nakon dugog lupanja i dozivanja dođe brat i pita: Tko si ti? Ja odgovorim: Brat Franjo. A on će: Idi, nije sada vrijeme za skitanje, nećeš ući. Kad sam ponovno navaljivao, odgovori mi: Idi, ti si prostak i neznalica; nećeš više doći k nama; nas ima toliko, a i takvi smo da nam ti ne trebaš. A ja ponovno stojim na vratima i kažem: Za ljubav Božju primite me noćas. A on odgovori: Neću. Idi u dom Križara i tamo pitaj. Kažem ti, ako bih imao ustrpljivosti te se ne bih uzrujao, u tome bi bilo pravo veselje i savršena krepost i spas duše.
