PISMO VJERNICIMA I.
U Ime Gospodnje.
I. O onima koji čine pokoru.
Svi koji ljube Gospodina iz svega srca, iz sve duše, iz svega uma i iz sve snage (Mk 12, 30) i ljube svoje bližnje kao sami sebe (usp. Mt 22, 49) i mrze svoja tjelesa s njihovim nedostacima i grijesima te primaju tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, i koji donose plodove dostojne pokore: O kako li su blaženi i blagoslovljeni oni i one dok to čine i u tome ustraju, jer će na njima počinuti duh Gospodnji (usp. Iz 11, 2) i k njemu će doći i kod njega se nastaniti (Iv 14, 23) i oni su sinovi nebeskoga Oca (usp. Mt 5, 45) te su zaručnici, braća i majke Gospodina našega Isusa Krista (usp. Mt 12, 50). Zaručnici smo kad se vjerna duša po Duhu Svetom sjedinjuje s Gospodinom našim Isusom Kristom. Braća smo mu kad vršimo volju Oca koji je na nebesima (Mt 12, 50). Majke smo kad ga nosimo u svom srcu i tijelu (usp. 1Kor 6, 20) po božanskoj ljubavi i po čistoj i iskrenoj savjesti: rađamo ga po svetom djelovanju koje treba da drugima svijetli dobrim primjerom (usp. Mt 5, 16). O kako je slavno, sveto i veliko imati oca na nebesima. O kako je sveto, utješno, lijepo i divno imati takva zaručnika. O kako je sveto i kako drago imati ljupka, ponizna, miroljubiva, slatka ljubežljiva i nadasve poželjna takva brata i takva sina: Gospodina našega Isusa Krista, koji je svoj život položio za svoje ovce (usp. Iv 10, 15) i molio je Oca govoreći: Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu (Iv 17, 11) koje si mi dao na svijetu; tvoji bijahu, meni ih dade (Iv 17, 6). I riječi koje si mi dao njima predadoh, i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao (Iv 17, 8). Ja za njih molim, ne za svijet (Iv 17, 9). Blagoslovi ih i posveti (Iv 17, 17) i za njih posvećujem samoga sebe (Iv 17, 19). Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene (Iv 17, 20) da budu posvećeni u jedno (usp. Iv 17, 23) kao i mi (Iv 17, 11). I, Oče, hoću da gdje sam ja budu i oni sa mnom: neka gledaju moju slavu (Iv 17, 24) u tvome kraljevstvu (Mt 20, 21). Amen.
II. O onima koji ne čine pokore.
A svi oni koji nisu u pokori i koji ne primaju tijela ni krvi Gospodina našega Isusa Krista i koji čine zlo i grijehe, koji idu za opakom požudom i zlim željama svoga tijela i ne izvršuju što su obećali Gospodinu te na tjelesni način robuju svijetu, putenim željama te svjetovnim težnjama i brigama za ovaj život; zarobljeni u đavla čiji su sinovi i čine njegova djela (usp. Iv 8, 41). Slijepi su, jer ne vide pravo svjetlo, Gospodina našega Isusa Krista. Nemaju duhovne mudrosti, jer nemaju Sina Božjega, koji je mudrost Očeva. O njima se kaže: Sva ih je mudrost izdala (Ps 106, 27) i: Prokleti koji odstupaju od zapovijedi tvojih (Ps 118, 21). Vide i spoznaju, znadu i čine zlo i hotimice upropašćuju duše. Progledajte, slijepi, koji ste prevareni od vaših neprijatelja: tijela, svijeta i đavla: jer je tijelu ugodno griješiti, a gorko je činiti da tijelo služi Bogu; jer sve mane i grijesi izlaze iz srca čovječjega, kako Gospodin govori u Evanđelju (Mk 7, 21). I ništa nemate ni u sadašnjem vremenu ni u budućem. I mislite da ćete dugo posjedovati ispraznosti ovoga vremena, ali se varate, jer će doći dan i sat na koji ne mislite, ne znate ih i ostaju vam nepoznati; tijelo oboli, smrt se približi i tako se umire gorkom smrću. I bilo gdje, bilo kada i bilo kako čovjek umre u smrtnom grijehu bez pokajanja i zadovoljštine, ako je mogao zadovoljiti a nije zadovoljio, đavao mu dušu iz njegova tijela grabi s tolikom tjeskobom i boli da to nitko ne može znati osim onoga koji prima. I svi talenti i vlast, znanje i mudrost (2Ljet 1, 12) i sve što mišljahu da imaju, sve će to biti oduzeto od njih (usp. Lk 8, 18; Mk 4, 25). Oni su to ostavili rođacima i prijateljima, a ovi su raznijeli i podijelili njihovo imanje i nakon toga su rekli: Prokleta mu duša, jer nam je mogao dati i privrijediti više nego što je privrijedio! Crvi pojedu tijelo i tako izgube i tijelo i dušu u ovom kratkom vremenu i odlaze u pakao gdje će se mučiti bez kraja.
Sve one do kojih dospije ovo pismo molimo u ljubavi koja je Bog (usp. 1Iv 4, 16) da navedene miomirisne riječi Gospodina našega Isusa Krista dobrohotno prime s božanskom ljubavlju. Koji ne umiju čitati, neka ih često dadu čitati; neka ih zadrže kod sebe svetim djelovanjem do svršetka, jer su duh i život (Iv 6, 64). A koji to ne budu činili, morat će dati račun na dan sudnji (Mt 12, 36) pred sudištem Gospodina našega Isusa Krista (Rim 14, 10).
PISMO VJERNICIMA II.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Svim kršćanima redovnicima, klericima i laicima, muževima i ženama, svima koji prebivaju na cijelom svijetu, BRAT FRANJO, njihov sluga i podložnik, poklon i poštovanje, istiniti mir s neba i pravu ljubav u Gospodinu.
Budući da sam sluga sviju, dužan sam svima služiti i donositi miomirisne riječi Gospodina našega. Zato, razmišljajući u srcu kako zbog bolesti i slabosti tijela ne mogu osobno posjetiti pojedince, odlučio sam ovim pismom i po glasnicima iznijeti pred vas riječi Isusa Krista, koji je Riječ Očeva, i riječi Duha Svetoga koje su duh i život (Iv 6, 64).
Svevišnji je Otac s neba po svetom Gabrijelu arkanđelu javio da će tako sveta i tako slavna Riječ Očeva doći u utrobu svete i slavne djevice Marije; iz njezine je utrobe primila pravo tijelo naše ljudskosti i lomnosti. On, premda bogat (2Kor 8, 9), ipak je htio da sa svojom preblaženom Djevicom iznad svega izabere siromaštvo. A prije svoje muke slavio je Pashu sa svojim učenicima i dok su blagovali uze Isus kruh, blagoslovi Boga pa razlomi i reče: Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje (Mt 26, 26). Isus uze čašu, zahvali i dade im govoreći: Pijte iz nje svi. Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha (Mt 26, 26-28). Zatim je molio Oca govoreći: Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša (Mt 26, 39). I bi znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju (Lk 22, 44). Ipak je svoju volju predao volji Očevoj, govoreći: Oče, budi volja tvoja (Mt 26, 42); ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti (Mt 26, 39). Volja Očeva bila je da njegov blagoslovljeni i slavni Sin, koji nam je dan i koji je za nas bio rođen, samoga sebe prinese na žrtveniku križa po vlastitoj krvi kao žrtvu i žrtveni prinos; ne za sebe, po kojemu je sve postalo (usp. Iv 1, 3), nego za naše grijehe, i ostavio nam je primjer da idemo stopama njegovim (usp. 1Pt 2, 21). On hoće da se svi spasimo po njemu i da ga primamo čista srca i neokaljana tijela. No malo ih je koji bi ga htjeli primiti i po njemu biti spašeni, premda je njegov jaram sladak i njegovo breme lako (usp. Mt 11, 30).
Koji neće da kušaju kako je dobar Gospodin (usp. Ps 33, 9) i više ljube tamu nego svjetlo (Iv 3, 19), jer neće da ispunjavaju Božje zapovijedi, prokleti su; o njima je rečeno po proroku: Prokleti koji odstupaju od zapovijedi tvojih (Ps 118, 21). Ali, o kako su blaženi i blagoslovljeni oni koji Gospodina ljube i čine kako sam Gospodin kaže u Evanđelju: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, i svoga bližnjega kao sebe samoga (Mt 22, 27. 39). Ljubimo, dakle, Boga i klanjajmo mu se čistim srcem i čistim duhom, jer on, tražeći ovo iznad svega, kaže: Istinski će se klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini (Iv 4, 23). Svi, naime, koji mu se klanjaju treba da mu se klanjaju u duhu istinitosti (usp. Iv 4, 24). I iskazujmo mu pohvale danju i noću (Ps 31, 4) govoreći: Oče naš, koji jesi na nebesima (Mt 6, 9), jer valja svagda moliti i nikada ne sustati (Lk 18, 1).
Dužni smo svećeniku ispovijedati sve svoje grijehe i od njega primati tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista. Tko ne jede tijela njegova i ne pije krvi njegove (usp. Iv 6, 53) ne može ući u kraljevstvo Božje (Iv 3, 5). Ipak neka svatko dostojno blaguje i pije, jer koji nedostojno prima sud sebi jede i pije, ako ne razlikuje tijela Gospodnjega (1Kor 11, 29). Osim toga moramo donositi plodove dostojne obraćenja (Lk 3, 8). I ljubimo bližnje kao sami sebe (usp. Mt 22, 39). Ako ih tko neće ljubiti kao sebe, neka im barem ne nanosi zla, nego neka im čini dobro.
A koji su dobili vlast da drugima sude, neka sudačku službu izvršuju s milosrđem, kao što sami hoće da od Gospodina zadobiju milosrđe. Ta, nemilosrdan je sud onome koji ne čini milosrđa (Jak 2, 3). Imajmo tako ljubavi i poniznosti i dijelimo milostinju, jer ona čisti dušu od mrlja grijeha (usp. Tob 4, 11; 12, 9). Ljudi, naime, sve gube što ostavljaju na ovome svijetu; a ipak sobom nose nagradu za ljubav i milostinju što su je podijelili, i zato će od Gospodina primiti nagradu i primjerenu naplatu.
Moramo postiti i suzdržavati se od mana i grijeha (usp. Sir 3, 32) i od suvišna jela i pila, i moramo biti katolici. Moramo često posjećivati crkve te cijeniti i poštivati klerike, ne radi njih samih, ako bi bili grešnici, nego radi službe i brige za presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, što na oltaru žrtvuju, primaju i drugima dijele. I budimo svi čvrsto uvjereni da se nitko ne može spasiti osim po svetim riječima i po krvi Gospodina našega Isusa Krista, a to klerici govore, naviještaju i poslužuju. I samo oni to smiju posluživati, ne drugi. A napose redovnici, koji su se odrekli svijeta, dužni su mnogo toga i više činiti, ali ovo ne zanemariti (usp. Lk 11, 42).
Moramo mrziti svoja tjelesa s manama i grijesima, jer Gospodin u Evanđelju kaže: Sva zla, mane i grijesi iz srca izviru (Mt 15, 19; Mk 7, 23). Moramo ljubiti svoje neprijatelje i dobro činiti onima koji nas mrze (usp. Mt 5, 44; Lk 6, 22). Moramo opsluživati zapovijedi i savjete Gospodina našega Isusa Krista. Moramo se odreći samih sebe (usp. Mt 16, 24) i podvrgnuti svoje tijelo pod jaram pokornosti i svete poslušnosti, kako je svaki obećao Gospodinu. I nijedan se čovjek ne smije obvezati da se pod posluh pokorava onome gdje se počinja zločin i grijeh.
Komu je pak povjerena vlast i koji se smatra većim neka bude manji i poslužitelj druge braće (Lk 22, 26). I neka prema pojedinoj svojoj braći bude milosrdan kao što bi htio da se njemu iskaže milosrđe kad bi bio u sličnoj prilici (usp. Mt 7, 12). I neka se zbog bratova prekršaja ne srdi na brata, nego neka ga svom strpljivošću dobrostivo opominje i podnosi.
Ne smijemo biti mudri i pametni po tijelu (1Kor 1, 26) nego radije jednostavni, ponizni i čisti. I pokazujmo prema svojim tjelesima porugu i prezir, jer smo svi po svojoj grešnosti bijedni i truli, zaudaramo i crvi smo, kao što kaže Gospodin po proroku: Crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir (Ps 21, 7). Nikad ne smijemo željeti da budemo iznad drugih, nego radije moramo biti sluge i pokorni svakoj ljudskoj ustanovi radi Gospodina (1Pt 2, 13). I nad svima, muževima i ženama, dok budu tako činili i ustrajali do kraja, počivat će duh Gospodnji (Iz 11, 2) i kod njih će učiniti boravište i nastaniti se u njima (Iv 14, 27). I bit će sinovi nebeskoga Oca čija djela čine (usp. Mt 5, 45). Zaručnici su, braća i majke Gospodina našega Isusa Krista. Zaručnici smo kad se vjerna duša po Duhu Svetom sjedini s Kristom. Braća smo mu kad izvršujemo volju Oca njegova koji je na nebesima (usp. Mt 12, 50); majke smo mu, kad ga nosimo u čistu srcu i u tijelu svojemu (1Kor 6, 20) po ljubavi u čistoj i iskrenoj savjesti, i kad ga rađamo svetim djelovanjem koje mora služiti drugima za primjer (usp. Mt 5, 16).
O, kako je slavno i sveto i veliko imati Oca na nebesima! O, kako je sveto, utješno, lijepo i divno imati takva Zaručnika! O, kako je sveto i drago, ugodno, milo, smirujuće, slatko i umiljato i iznad svega poželjno imati takva brata i sina, koji je život svoj položio za svoje ovce (usp. Iv 10, 15) i koji je Oca molio za nas govoreći: Oče sveti, sačuvaj ih u svom Imenu, one koje si mi dao (Iv 17, 11). Oče, svi koje si mi dao od svijeta, tvoji bijahu, meni ih dade (Iv 17, 6) i riječi koje si mi dao njima predadoh, a oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao, i povjerovaše da si me ti poslao (Iv 17, 8); ja za njih molim, ne za svijet (Iv 17, 9); blagoslovi ih i posveti ih (Iv 17, 17). Za njih posvećujem samoga sebe, da i oni budu posvećeni u (Iv 17, 19) jedno, kao i mi (Iv 17, 17) što smo jedno. I hoću, Oče, gdje sam ja da i oni budu sa mnom: neka gledaju moju slavu (Iv 17, 24) u tvom kraljevstvu (Mt 20, 21).
Njemu koji je toliko podnio za nas, koji nam je toliko dobra pribavio i pribavljat će ubuduće, neka svako stvorenje na nebu, na zemlji, u moru i u bezdanima poda kao Bogu hvalu, slavu, čast i blagoslov (usp. Otk 5, 13), jer on je naša snaga i jakost; on je jedini dobar, jedini svevišnji, jedini svemogući, divan, slavan i jedini svet, dostojan hvale i blagoslovljen u beskonačne vijeke vjekova. Amen.
A svi oni koji nisu u pokori i koji ne primaju tijela ni krvi Gospodina našega Isusa Krista i koji čine zlo i grijehe i koji idu za opakom požudom i zlim željama i ne izvršuju što su obećali i na tjelesni način služe svijetu putenim željama te svjetovnim težnjama i brigama za ovaj život, prevareni od đavla čiji su sinovi i čija djela čine (usp. Iv 8, 41), slijepi su, jer ne vide pravo svjetlo, Gospodina našega Isusa Krista. Nemaju duhovne mudrosti, jer nemaju Sina Božjega koji je prava mudrost Očeva. O njima je rečeno: Sva ih je mudrost izdala (Ps 106, 27). Vide i spoznavaju, znadu i čine zlo i svjesno gube duše. Progledajte, slijepi, koji ste prevareni od svojih neprijatelja: tijela, svijeta i đavla, da je tijelu slatko griješiti, a gorko služiti Bogu, jer sva zla, mane i grijesi izlaze iz srca čovječjega, kako Gospodin kaže u Evanđelju (Mt 7, 17. 21. 23). I ništa nemate ni u sadašnjem vremenu ni u budućem. Mislite da ćete dugo posjedovati ispraznosti ovoga vremena, ali se varate, jer će doći dan i sat na koje ne mislite, ne znate ih i ostaju vam nepoznati.
Tijelo oboli, smrt se približi; dolaze rođaci i prijatelji i govore: Sredi svoje stvari! Eno mu se žena i djeca, rođaci i prijatelji pretvaraju da plaču. Obazrevši se vidi gdje plaču i, lošim ganućem ganut, promisli u sebi i reče: Evo, dušu svoju i tijelo i sve što imam stavljam u vaše ruke. I zaista je proklet čovjek koji povjerava i polaže svoju dušu i tijelo i sve svoje u takve ruke. Zato Gospodin govori po proroku: Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka (Jer 17, 5). I odmah pozovu svećenika. I svećenik mu reče: “Hoćeš li primiti pokoru za sve svoje grijehe?” On odgovara: “Hoću”. – “Hoćeš li, koliko možeš svojim imetkom, zadovoljiti za sve što si počinio time što si prevario i oštetio ljude?” On odgovara: “Ne!” A svećenik: “Zašto ne?” – “Jer sam sve predao u ruke rođacima i prijateljima.” Tada počinje gubiti govor, i tako taj bijednik umre.
Ali neka svi znadu da gdje god i na koji god način čovjek umire u smrtnome grijehu bez zadovoljštine, kad je mogao zadovoljiti a nije zadovoljio, đavao mu grabi dušu iz njegova tijela s tolikom tjeskobom i boli da to nitko ne može shvatiti osim onoga koji prima. I svi talenti i vlast i znanje i mudrost što misli da ima (usp. Lk 8, 18) oduzet će mu se (Mk 4, 25). Sve svoje ostavlja rođacima i prijateljima i oni sve uzimaju i dijele i poslije govore: “Prokleta mu duša, jer nam je mogao više dati i steći negoli je stekao!” Tijelo pojedu crvi. I tako gubi i dušu i tijelo u ovom kratkom životu i ide u pakao gdje će se mučiti bez svršetka.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Ja brat Franjo, vaš maleni sluga, molim vas i zaklinjem u ljubavi koja je Bog (1Iv 4, 15) i voljan da vam poljubim noge, da ove i druge riječi Gospodina našega Isusa Krista ponizno i s ljubavlju primite da ih provedete u djelo i opslužujete. A sve muževe i žene koji ih blagohotno prime, razumiju i pruže drugima za primjerak prijepisa, ako u njima ustraju do svršetka (Mt 24, 13), neka blagoslovi Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.