Svećenički život Alekse Benigara odlikovao se divnom povezanošću kontemplacije i aktivnog djelovanja. Upravo se u tome sastoji vjerno odgovaranje pozivu Božjem: zauzeti apostolski rad koji svoju snagu crpi u dubokoj molitvi, u otajstvenom susretu s Bogom. Djelovanje koje ne izlazi iz punine srca ispunjena Bogom ne postiže plod kraljevstva Božjeg.
Služio je otajstvenom tijelu Kristovu svim svojim snagama u raznovrsnim pastoralnim djelatnostima. Svetu euharistiju slavio je uglađenim gestama, vjeran svim liturgijskim propisima, duboko obuzet otajstvom koje se na oltaru prikazuje i slavi. Prikazivao je u svetoj misi svoj život zajedno s Kristom za dobro svoje Provincije i cijele Crkve.
Služenju sakramenta pomirenja pristupao je odgovorno, svjestan da djeluje u Kristovo ime. Pomno je izgovarao svaku riječ i pažljivo slušao svakog pokornika. Pristupao je pokornicima kao da je svaki od njih jedini kojega treba osloboditi grijeha. Mudar i razborit te sveta života, bio je izabrano sredstvo izlijevanja milosti Božje. Dosegao je najviši stupanj redovničkog i svećeničkog ideala.
Razmatranje je smatrao svojom prvom i najvažnijom obavezom, kao što je zapisao 1959. godine:
„Kad ujutro ustanem, zaokupe me misli: kako ću izvršiti sve obveze današnjeg dana? Lako bi me mogla obuzeti srdžba. Potrebne su kočnice: ‘Polako!’ Prvi sati dana pripadaju Bogu. Tada sve drugo trebam ostaviti. Dnevni posao dolazi kasnije. Bog će mi dati snage i pomoći. Kad se budem uputio na posao, u mojoj će duši biti mir, duša će biti slobodna od svega što bi je željelo napasti; bit će ispunjena radošću, hrabrošću, spremnošću za posao.”
„Sestrica smrt” posjetila ga je 1. studenog 1988., na svetkovinu Svih svetih, na početku bratske večere u Kolegiju sv. Antuna u Rimu. Brat koji je posluživao subraću jelom primijetio je da je Aleksino lice posve izblijedjelo te je prvi osjetio da bi to mogli biti njegovi posljednji trenuci. Ostala su braća priskočila, polegla ga na pod da mu omoguće lakše disanje. Jedan mu je od njih dao opće odrješenje, a drugi ga pomazao svetim uljem. Dok su ga iznosili u bolnički dio, on je predao dušu Bogu.
Do posljednjeg dana svojeg života, a doživio je punih 95 godina, Aleksa je marljivo radio na slavu Božju. I na sam je smrtni dan ispovijedao u bazilici iako je već godinama imao velikih poteškoća s hodanjem, tako da je često padao a braća su ga morala podizati. Vjerujemo da ga je Bog uzeo k sebi upravo na svetkovinu Svih svetih jer je zauzeto radio na posvećenju povjerenih mu duša, a i sam je postigao visok stupanj svetosti. Budući da je uživao snažan glas svetosti, nakon smrti pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Dao Bog da jednoga dana bude na svečan način darovan svim vjernicima za uzor u njegovanju duhovnog života i općenito u svetosti.
Godine 1960. morao se u Rimu podvrgnuti jednom kirurškom zahvatu koji je, u slučaju komplikacija, mogao završiti smrću. Prije samog zahvata 2. listopada 1960. piše sestri Ruži i cijeloj obitelji opraštajući se:
„U slučaju da me Gospodin k sebi pozove, želim se ovim putem oprostiti od tebe, od svih dragih sestara i ostale obitelji. Molim sve vas da mi dobrostivo oprostite sve moje manjkavosti, slabosti, a i ako sam štogod kao redovnik i svećenik protiv bilo koga od vas pogriješio, koga ražalostio ili uvrijedio. Za sve žalim i molim oproštenje. Gospodin Bog dao mi je izvanrednu milost darujući mi zvanje za Red svetog oca Franje i za svećenički stalež. Ja mu na toj milosti kao i na neprocjenjivom daru svete vjere i misionarskog zvanja iz dubine duše zahvaljujem i izražavam nadu umrijeti u krilu svete Katoličke crkve – naše majke. Živite intenzivno u milosti posvećujućoj, ostanite vjerna djeca svete naše Crkve. Poštujte naše biskupe, nasljednike svetih apostola, kao i svećenike. Tko njih poštuje i sluša, poštuje i sluša Krista, a tko Krista sluša, pokorava se vječnome Ocu, koji ga je poslao. Bog vas sve blagoslovio pa da se nađemo s našim dragim roditeljima u blaženom gledanju i uživanju Presvetoga Trojstva. Blagoslovio vas svemogući Bog, Otac i Sin i Duh Sveti!”
Kao izvori serijala poslužila su ova djela:
- SERSALE C. – DUDA B., P. Alessio Benigar ofm. Unʼautobiografia postuma, Roma, 1993.
- DUDA B., Aleksa Benigar, franjevac – misionar (1893.-1988.). Kratki životopis, Brat Franjo, Zagreb, 1995.
- SGARBOSSA M., Zagrepčanin o. Aleksa Benigar, franjevac misionar u Kini, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.
- Osobnost i duhovnost sluge Božjega o. Alekse Benigara franjevca (1893. – 1988.), B. Duda (ur.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.