U subotu, 24. kolovoza, u našem Svetištu petorica novaka položili su svoje prve privremene zavijete. To su: fra Krešimir Haramija iz Jastrebarskog, fra Antonio Tkalac iz Mičevca, fra Davor Palić iz Zagreba, fra Borna Gall iz Našica i fra Domagoj Vincelj iz Krapine. Svoje zavjete položili su Svemogućem Bogu po rukama provincijalnog ministra fra Ilije Vrdoljaka čiju propovijed donosimo u cijelosti:
„Dragi naši novozavjetovanici, dragi Krešo, dragi Antonio, dragi Davore, dragi Borna, dragi Domagoj, drage obitelji Haramija, Tkalac, Palić, Gal i Vincelj koji ste se okupili uz svoje mlade koji danas ovdje stoje s nama, draga sabrana braćo svećenici, časne sestre, dragi vjernici koji ste se danas ovdje okupili.
Lijepo je rekao gvardijan na početku ove svete mise: „Rijetko vidimo ovakve događaje u crkvama“. Rijetka su redovnička oblačenja i zavjetovanja. Oni se događaju u crkvama gdje se oni pripremaju na svome putu prema redovništvu i svećeništvu i uvijek su dio one vjerničke intimnosti tih mjesta. Danas stojimo ovdje pred prvim zavjetima koje će oni položiti. Naša mlada braća koja iza sebe imaju godinu novicijata, godinu promišljanja i pripremanja za ovaj korak, živeći evanđelje u zajednici koju su odabrali.
Stojimo i mi pred onime što zovemo zavjetima, a zavjeti unutar sebe imaju nešto posebnoga. Znamo i mi napraviti svoje zavjete npr. mi se nalazimo u staroj zavjetnoj crkvi; ona je sama darovana kao neka zadužbina bogatih knezova, Frankopanskih, da bi oni za spasenje svojih duša napravili ovu crkvu. Također, i mi dolazimo s nekim svojim zavjetima. Uvijek su u tim zavjetima one najintimnije stvari naših duša, to su naši brakovi, to su naša djeca, naše poteškoće u kojima smo se našli. Vrlo često je i narušeno zdravlje kao što i vidimo ovdje po knjigama zahvale koje ćemo naći u zavjetnoj kapelici. Darovi kao znak zahvalnosti Bogu i Gospi Trsatskoj.
Uz takve zavjete postoje redovnički zavjeti gdje se mladi ljudi žele zavjetovati Bogu. Oni nisu u torbi ili novčaniku donijeli nešto što žele pokloniti unutar svetišta oni su donijeli sebe i sebe žele darovati Bogu. Mogli bi se upitati: „Je li to moguće?“ Mislim da je to moguće. Jedan veliki dio vas je to učinio pred oltarom. Kada ste se pred oltarom zavjetovali i predali jedan drugome pred Bogom želeći živjeti svoje zajedništvo života. Slično kao i danas u ovim zavjetima, i tu smo prihvatili jedan drugog. Zavjetovali smo se da ćemo biti vjerni jedan drugome u zavjetu čistoće. Zavjetovali smo se da ćemo živjeti u slozi i u međusobnome dogovoru i kad je teško prihvatiti volju onoga drugoga. Koliko li smo se puta posvađali radi toga u braku, ali opet smo se sjetili da smo se obećali i u dobru i u zlu i ne postoji ništa veće nego darovati se jedan drugome.
Vrlo lijepo se govori u Bibliji da postoje različite žrtve. Zaista se lijepo kaže na jednome mjestu: „Prinosi i paljenice ne mile ti se zbog toga ti sebe donosim“. Želim ti darovati sebe, sve ono što imam, kroz Crkvu i franjevački red gdje i ovi mladi stupaju. To je ono što je njih povelo i dovelo do nas. Oni su također razmišljali o tome i te odluke se donose čitav život. Isto tako i u braku, mnogo puta se ženimo npr. kada dođu krize, prihvaćamo jedni druge jer znamo potrebno se dogovoriti.
Ovi naši mladi ljudi odabrali su put sv. Franje. Vidjeli su i oni franjevce u svojim župama gdje ih je neki svećenik potaknuo da i oni to budu u svome životu i uistinu su nam ta zvanja dragocjena. Potreban je netko da nas vodi unutar Crkve, netko kome ćemo vjerovati, netko kome ćemo moći reći nešto što nikome drugome ne možemo. Kada ostanemo sami i tražimo neku ruku da nam olakša nositi one terete koje nosimo u sebi. Zbog toga bih rekao potrebni su nam svećenici, redovnici da bi narodu u kojemu žive bili braća i sestre i posvjedočili istinitost života. Često se izgubimo u različitim lažima života. Sami život učinimo laži ili prijevarom po nekom krivom življenju. Potrebne su nam ispovijedi, novi počeci i potrebna nam je ona blaga riječ koja će nam u teškom trenutku značiti više od bilo čega. Ovih petorica mladih ljudi stoje ovdje da bi to bili, da bi bili mladi franjevci, redovnici unutar crkve i da služe svome narodu u svećeništvu za koje se pripremaju.
Tri su zavjeta koja oni ovdje predaju. To je ponajprije poslušnost. Ništa ne može postojati ako ne postoji sloga, dogovor i poslušnost. Ako nismo u stanju svladavati sebe vrlo teško ćemo se dogovoriti. Neposlušnošnost je na početku Biblije označena kao nešto krivo; ne želim služiti, želim biti svoj gospodar, želim da drugi služe meni. Od toga nema života, nema zajednice, nema ničega, a pogotovo onoga duhovnoga. U toj poslušnosti nije samo da se sluša neke gospodare, kako i u braku često znamo reći: „Ujače samo nek ona mene sluša i sve će biti u redu“. Mi moramo slušati jedan drugoga, mi moramo razumjeti što je u srcu i glavi onoga drugoga da bi mogli razgovarati. Kako bi to uspjelo potreban nam je treći koji će nas čuvati, koji će nas upućivati na svu istinu. Bog koji će djelovati ne kao sudac nego kao onaj koji će nas nadahnjivati da smo pozvani na nešto više te ako nam djeca odrastu onda ćemo znati što znači imati složnu obitelj i imati kuću koja se poštiva, imati kuću u kojoj vlada ljubav. Mi bi željeli da ovi naši mladi ljudi, u traženju Boga, mognu živjeti u našim zajednicama, u takvoj slozi.
Spomenuo sam i čistoću, ne samo beženstvo. Već iskreni, pošteni moralni život da bismo bili vjerodostojni. Ako ne možemo čistim očima pogledati jedan drugoga u oči, nije dobro. Doktor da bi mogao pristupiti pacijentu, potrebno je da dobro opere ruke kako bi čistim rukama ušli u duše ljudi, ta čistoća odnosa koja je veća od one tjelesne čistoće i nas poziva na jedan iskreni duboki međusobni život.
Konačno ono treće, siromaštvo, da nije kao na zapadu kada dolaze muž i žena u gostionicu i svako plaća iz svoga novčanika, već postoji ono što se kaže jedno zajedništvo i ono što imamo što steknemo pripada nam zajednički. Željeli bi i to podijeliti među sebe da bismo odbacujući ono materijalno bili bogati duhovnomu. Franjevaštvo je prastari red i vrlo je važno sačuvati one vrednote zajedništva i mudrosti kojom zajednica živi da bi mogli živjeti u slozi kako bi naši samostani bili mjesta o kojima će se govoriti s poštovanjem: „Tamo su vam dobri ljudi i dobri fratri gdje možete doći i s njima razgovarati.“, a to nije lako biti, ni postati, a niti izgraditi. Papa Franjo izrekao je u godini posvećenog života: „Redovnici, vi ste oni koji ste pozvani živjeti evanđelje i vi ste unutar Crkve jedan znak, jedan primjer. Živite tako da i vaša braća koja dolaze imaju simbol ili uzor zajedničkoga života.“ Zbog toga mi stojimo pred vrlo velikim odgovornostima, i vi mladi koji krećete na taj put, na kojem se nalaze veliki ciljevi gdje treba puno toga preskočiti, ali rekao bih treba i htjeti. Kad se hoće onda se i može, ali uz to htijenje nije samo ja nego je potrebna i milost božja. Vrlo je važno da to evanđelje bude mjera u našemu životu.
Sv. Franjo kad je pisao svoje pravilo, nekoliko puta su mu vratili napisano pravilo i tražili od njega da ga prepravi jer je umjesto pravila on prepisao evanđelje. On je zamislio da je pravilo manje braće živjeti po evanđelju Isusa Krista, a to bi trebalo biti pravilo za svakoga od nas, ali za vas na jedan poseban način ona je mjera po kojoj vi trebate živjeti.
Zahvalni Bogu koji vas je pozvao želimo da iskreno molite i da ovdje pred ovim oltarom i vi donesete svoju odluku, ove zavjete koje će te danas prvi puta položiti. Crkva ne brza s time da bi to bilo konačno. Polagat ćete još nekoliko puta da bi u tome sazreli i vi sebe procijenili. Jeste li u stanju ostati vjerni tim zavjetima da bi kroz svečane zavjete to bilo konačno i u tom trenutku postali u potpunosti franjevci. Neka ovo sveto zvanje koje vam je Bog dao, Gospodin prati svojom milošću. Neka vas zagovara ona koja je vladarica odnosno kraljica ovoga svetoga mjesta, naša draga Gospa Trsatska.
Neka vas prati i iskrena molitva vaših najbližih i vas svih dragi vjernici koji se uvijek sjetite u svojim molitvama, da nam Gospodin da nova zvanja i nove svećenike u našemu narodu i vjerujem da će vas pratiti i molitva nas, vaše braće. Čestitam vam od svega srca, zahvaljujemo dragome Bogu koji vam je uputio svoj poziv i molimo Gospodina da nas nagradi onim duhovnim tj. onim blagoslovom koji je potreban čovjeku da postaje sve svetiji. Amen.“
Zahvaljujemo im na svemu što su učinili i želimo im da ih na njihovom putu prati mir i ustrajnost!
