Donosimo razmatranja evanđelja koja je napisao sluga Božji fra Aleksa Benigar
Evanđeoski ulomak prve nedjelje došašća, 29. studeni 2020.
Iz evanđelja po Marku 13, 33 – 37
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«
Budući da ne možemo znati kada će se Gospodin vratiti, potrebna nam je budnost u očekivanju. I mi, stoga treba da bdijemo kao ono upravitelj kuće i njegove sluge kojima je gospodar povjerio svoju kuću i porazdijelio svakom svoj posao, a vrataru posebice naložio da bdije. Ne istražujmo vrijeme i čas njegova dolaska, nego bdijmo. Svaki ima označenu svoju dužnost. Treba da je u budnosti i očekivanju dolaska Gospodnjega savjesno ispunja. Dolazak će biti nepredviđen. Nitko nije izuzet od dužnosti bdijenja. „Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!“ Ovaj nalog daje Isus cijeloj Crkvi svih vremena da danju i noću u molitvi diže svoje oči uperene prema nebu. To on veli i svakomu čovjeku, vjerniku napose jer čas smrti bit će tajan, ali uvijek uranjeni povratak Gospodnji. Prema tomu, naš se život odvija u očekivanju Gospodnjega povratka. U času smrti bit će Gospodin nazočan i svojim će dubokim pogledom pronicati cio naš život.
“Gospodina očekuju bogobojažljivom žudnjom oni koji ga nježno ljube, hrane se njegovim mislima koji ga pozorno slušaju i znadu odgonetnuti njegove namjere koji ga otkrivaju u svim stvarima i zbivanjima.”
Pet puta Isus u tomu kratku govoru potiče učenike da paze na se, da bdiju! Gospodina očekuju bogobojažljivom žudnjom oni koji ga nježno ljube, hrane se njegovim mislima koji ga pozorno slušaju i znadu odgonetnuti njegove namjere koji ga otkrivaju u svim stvarima i zbivanjima. Ako ih usred posla i životne vreve zatekne njegov dolazak, ne će im to biti neugodno iznenađenje već uzrok duboke duševne radosti. Pomisli na strepnju kojom prijatelj očekuje prijatelja koji još u određeno vrijeme nije stigao. Pomisli kako onaj koji se nalazi u neugodnu i mučnu društvu živo želi da vrijeme što prije prođe. Pomisli na onoga čiji su prijatelji daleko, a od kojih bi htio što saznati ili na onoga koji je sam samcat u tuđini. Nitko ne može s njim razgovarati jer ne poznaje jezika, nitko se ne zanima za njega stranca. Tuga ga obuzima za domovinom. Ovakve osjećaje ovaj svijet ne poznaje, čine mu se nevjerojatnima. U Crkvi su ovakvi osjećaji i ovakvo očekivanje u svim stoljećima prava stvarnost. Takvi osjećaji odaju nevidljivu nazočnost Božju i dokazuju da je kršćanska religija božanskoga podrijetla.
autor: fra Aleksa Benigar;
biblioteka „Brat Franjo“, Kaptol 9 )