Nakon dvadeset i četiri sata napornog putovanja, iz Zagreba preko Istambula i Panama Cityja, napokon sam stigao u Limu, u glavni grad Perua.
Ta Južnoamerička država je uistinu ogromna, od prilike šesnaest puta veća od Hrvatske, sa 33 milijuna stanovnika, a od toga, čak trećina – 10 milijuna – živi u glavnome gradu. U Limi su ulice široke, ali je sam promet izričito spor, pošto s jedne strane tisuće i tisuće auta voze bez ikakvog poštivanja prometnih pravila, s druge strane u gradu se uvijek nešto događa: karnevali, procesije, demonstracije, nogometne utakmice itd., tako da nam je od aerodroma do samostana trebalo više od sat vremena. Dok smo putovali neprestano sam imao neki osjećaj nedostatka, pa sam napokon primijetio da na ulicama zapravo nema nikakvog zelenila, nikakvih biljaka ili drveća, a uz kolnik čak ni trava ne raste. Naime uz duž obale, između Tihog Oceana i Anda, to područje Perua u klimatskom smislu jest pustinja. Kiše tokom godine uopće nema, i uistinu čovjek ako ne zalijeva, osim tu i tamo kojeg kaktusa, neće ništa opstati. Ta klima je očigledno i ozbiljno utjecala i na arhitekturu kuća i građevina na tom području. Kuće su nekako za nas Europljane, previše otvorene, bez stepenica i bez nekih ozbiljnih ulaznih vrata, ali i bez krovova, pošto nema nikakvih opasnosti od oborina.
I naša samostanska crkva u Limi, zapravo je bez krova. Iako sam u Europi vidio ogromne samostane, ali ih taj u Limi sve nadmašuje. Tokom stoljeća svaki put kad bi fratri poželjeli proširiti samostan, zapravo bi gradili novi uz staroga. Danas ta građevina ima čak osam kvadrata (klaustara), to jest zatvorenih dvorišta, a najstariji dio funkcionira kao muzej, gdje su izložene slike iz 14. stoljeća. Vrijedi napomenuti kako se u okviru samostana nalazi i jedna ogromna poliklinika sa ukupno 70 liječnika. Iako je kvart u kojem se samostan nalazi relativno blizu povijesnom i turističkom dijelu Lime – predsjednička palača, katedrala itd. – taj kvart je izričito siromašan, na neki način zapostavljen, a noću i opasan. Tako da prisutnost fratara u tom kvartu, sa župom i poliklinikom, zapravo je pun pogodak, štoviše jer tu u Peruu, nažalost ne žele svi redovnici i svećenici živjeti siromašno među siromasima. Jedna zanimljivost je, kako su ovdje u Peruu ljudi uglavnom niskog stasa, od prilike moje visine, pa čak možda i manji, tako da se prvi put u životu osjećam potpuno prihvaćenim u tom pogledu.
Pustinjski dio Perua je prožet ostavštinom španjolske kolonizacije – očigledno dominira španjolska arhitektura, pa čak i običaji i mentalitet. Nakon dva dana provedena u Limi, krenuli smo u San Ramon, u prijestolnicu našeg vikarijata (vikarijat je misijska biskupija). Iako je u pitanju samo 300 kilometra, cesta vodi preko najveće Južnoameričke planine, preko Anda, tako da je putovanje trajalo oko deset sati. Samo za izaći iz Lime, trebalo nam je skoro dva sata. Na toj cesti, kamiona je na tisuće, svako četvrto vozilo je kamion, pa u zavojima, kojima nije bilo kraja, zapravo smo samo obilazili kamione, uvijek i kad god je to bilo moguće. Najviša točka našeg putovanja je bila na 4800 metara. Kad se čovjek voza po Europskim Alpama, ponekad ispred sebe ima pogled na neku planinu kapitalaca, od dvije ili tri tisuća metara. Tu u Andama i mi smo imali takve veličanstvene poglede, ali ako smo mi bili na 3-4 tisuća metara, onda te planine ispred nas su zasigurno bile oko 5-6 tisuća metara, što je fascinantno u svakom pogledu. Iako mi je bila muka od zavoja, još sam dobio i visinsku bolest – naime zbog nedostatka kisika čovjeka počinje boljeti glava, te osjeća umor i pospanost. Tako da sam u polusnu gledao ta mala indijanska sela kroz koja smo prolazili. Život na takvim visinama je izričito težak, surov i zahtjevan. Drugi je to svijet, ti niski ljudi, potomci Inka, koji i dan danas u nekim nedostupnim dolinama, šibani Andskim vjetrovima, čuvaju stado lama; potpuno se razlikuju od ljudi koji žive uz obalu, i po kulturi, običajima, ali ponajviše po mentalitetu. Drugačiji su im izazovi, pa drugačiji su im i odgovori, razmišljanja i vrijednosti.
Napokon smo se polako počeli spuštati i to u veliku dolinu Amazonije. U Andama koje su jedne od najvećih planina na svijetu, pada najviše oborine, pa se tu stvara vodom najbogatija rijeka na svijetu, Amazona, koja ima više od deset tisuća pritoka. Amazonska prašuma se proteže na devet država. Ta dolina u koju se mi spuštamo, završava na drugom kraju kontinenta, kod Atlantskog Oceana, i naravno ta dolina ima najveći ekološki sustav na našoj planeti. Početak te doline, teritorijalno uključuje zapravo najveći dio Perua, međutim upravo taj dio je najslabije naseljen. Klima je tipično tropska, s prosječnom temperaturom od 30 stupnjeva, tako da nakon prohladnih Anda, počinje biti sve toplije. Tropska vruća klima s puno kiše i vlage, pruža odlične životne uvjete za biljni svijet. Brda i prekrasni kanjoni brzih rijeka kroz koje prolazimo, već su prekrivene tropskim šumama, sve je napokon zeleno, pun života, pa čak i pun divljine. To područje na španjolskom se naziva selva – prašuma. Država je zadnjih desetljeća puno ulagala u selvu, pa su glavne ceste, iznenađujuće, u predobrom stanju, svi gradići imaju i struju, vodu i škole, a veći gradovi bolnice, šoping centre, neki čak i zračne luke. Taj kraj se polako naseljava. Šuma se siječe i polako niču plantaže kave, ananasa i banane.
Naša je biskupija ogromna, teritorijalno kao cijela Hrvatska. Na tom području ukupno djeluje oko 40 svećenika, no svaka je župa sama velika, pa uključuje 30-40 sela, neke župe imaju čak i dvjesta. Do susjedne župe imaš 4-5 sati vožnje, tu ništa nije blizu, kad jednom sjedneš u auto računaj da ćeš u njemu provesti pola dana. I auto naravno mora biti neki džip, jer po kišnom razdoblju običnim autom nećeš stići, ni do prvog ugla. Ipak i tome naseljenome području, koje više uopće nije divljina, dođe kraj. Tada, ako ne želiš upropastiti svoj auto, jedino rijekom možeš dalje. Od Puerta Ocope do Atalaye, putovali smo šest sati i to čamcem. Rijeka Tambo je zasad širine Dunava, ali kišna sezona još nije počela. Iako nema ni krokodila, ni piranja, pa čak ni komaraca, ipak se osjeća da smo već u pravoj divljini. Uz obalu su mala amazonska indijanska sela, a dalje kilometrima i kilometrima samo prašuma. U Atalayi imamo najistočniju župu, nadalje više nema ništa, samo džungla do Brazilske granice, koja se nastavlja tko zna dokle.
U prašumi indijanska sela nažalost nemaju ni kapelice ni svećenika, pa je naš biskup Gerard, u Atalayi osnovao jedan teološko-učiteljski fakultet, upravo za mlade Indijance, koji bi završili studij za učitelje i vjeroučitelje. Time je biskup osigurao barem prisutnost kateheta i vjeroučitelja u tim selima.
Selva je treći “obraz” Perua – treća klima, treća kultura, treći mentalitet koji se opet u potpunosti razlikuje od one u pustinji ili one u planinama.
Odavde iz daleke peruanske prašume šaljem lijepe pozdrave svima.
Fra Péter Dezső
