Kapitul na rogožinama postoji u franjevačkoj tradiciji po primjeru na susret (kapitul) sazvan od svetog Franje, pet godina prije njegove smrti, godine 1221., kad je prisustvovalo oko 5.000 braće. Bio je to prvi generalni kapitul svih franjevaca, koji se zove “Kapitul na rogožinama”, jer su fratri, zbog nedostatka mjesta, spavali na ledini – na prostiraču od rogoza. Istovremeno ovo je jedan od najvažnijih događaja u osamstogodišnjoj povijesti franjevaštva.
Hrvatska franjevačka provincija slavi Kapitul na rogožinama upravo na blagdan svojih zaštitnika svetih Ćirila i Metoda. Svake godine na taj blagdan se okupe braća iz cijele provincije (koliko mogu zbog obaveza). Tako smo ove godine, 5. srpnja, u četvrtak proslavili zajedno i dan naše Provincije.
Braća su u Samobor došla iz dalekih i bližih krajeva: Subotica, Ilok, Novi Sad, Osijek, Vukovar, Požega, Slavonski Brod, Našice, Virovitica, Karlovac, Zagreb, Varaždin, Čakovec, Rijeka, Hrvatska Kostajnica, Čuntić, Klanjec, Krapina, Kloštar Ivanić, Jastrebarsko… također su bila prisutna i neka braća koja djeluju u inozemstvu, u Austriji i Njemačkoj. Sveukupno je bilo prisutno oko 90 braće.
U programu Kapitula smo mogli čuti pozdravnu riječ našega provincijala, fra Ilije Vrdoljaka. Nakon toga su se prisutnoj braći predstavili naši odgajanici preko kojih nam Bog pokazuje povjerenje, a isto tako i da se brine za našu provincijsku zajednicu. Zatim su nam braća iz dijaspore uputila svoju riječ preko predstavnika fra Zlatka Špehara (Njemačka) i fra Zdenka Grubera (Vojvodina). Također smo mogli čuti i o našim jubilarcima – braći koja slave visoke obljetnice života, ređenja i franjevačkog zavjetovanja. U njihovo ime nam je uputio riječ fra Toni Mutnik, koji je nedavno proslavio svoju zlatnu misu (50. obljetnicu ređenja).
U tome bratskome ozračju uputili smo se prema samostanskoj crkvi na slavlje svete mise koju su predslavili naši ovogodišnji mladomisnici, kako je to već običaj na našim Rogožinama. Misu je predvodio fra Vedran Kos dok su drugi mladomisnici koncelebrirali, a fra Andro Tomislav Gluščić je održao vrlo lijepu i poticajnu propovijed koju u cijelosti donosimo ovdje (na dnu ovoga članka).
Propovijed našega mladomisnika, fra Andre:
Draga braćo, lijepo je što smo se i ove godine okupili na Kapitul na rogožinama i na slavlje sv. Ćirila i Metoda, zaštitnika naše Hrvatske Franjevačke Provincije. Razmišljajući o čemu ću danas propovijedati, odlučio sam osvježiti glavne povijesne crtice iz života sv. Ćirila i Metoda i razmišljati nad misnim čitanjima koja su predviđena za njihov blagdan. Dok sam čitao o životu i misijskom radu svete braće među Slavenima, o tome koje su sve teškoće morali proći zbog zavidnika iz same Crkve koji su se protivili bogoslužju na slavenskom jeziku, ali kako su unatoč svim protivnostima uspjeli izgurati Božju stvar, bilo mi je razumljivo zašto smo danas, na njihov blagdan, imali priliku slušati baš ove svetopisamske ulomke.
U prvom čitanju iz Djela apostolskih spominju se također dvojica svete braće – Pavao i Barnaba. Na jednoj od postaja svoga misijskog putovanja, u dan subotnji, propovijedali su o uskrsnulome Mesiji – Isusu Kristu, koji je ispunio sva Božja obećanja dana Izraelu. Mnogi Židovi i nežidovi koji su prihvaćali židovsku vjeru prepoznali su u Pavlu i Barnabi Božje ljude koji im navješćuju Božju riječ. Ali i Pavao i Barnaba suočili su se u svojoj misiji sa zavišću onih Židova koji su odbijali evanđelje Isusa Krista. Ipak oni su smjelo ustrajali u svome poslanju vjerujući da Božju stvar trebaju izgurati unatoč svim otporima. Oni čine zaokret i poganima navještaju spasenje koje Bog po Isusu Kristu želi dati svim ljudima.
U ulomku iz evanđelja po Luki slušali smo o poslanju sedamdesetdvojice učenika koje Gospodin Isus šalje u misiju naviještanja kraljevstva Božjeg. Ponovno možemo uočiti kako Isus šalje po dvojicu svojih učenika koji trebaju pripraviti ljude kojima su poslani za Isusov dolazak u njihova sela i gradove. Vjerujem da je ta misija Isusovih učenika uvelike ovisila o tome jesu li se ti učenici ponašali kao sveta braća.
Sveta braća. Ovim dvjema riječima rečeno je toliko puno. Mi fratri bi mogli provesti puno vremena razmatrajući samo nad ovim dvjema riječima. Dok izgovaram ove riječi nekako mi u misli dolazi i sveti naš Otac Franjo Asiški. Od tolikih priča koje smo mogli čuti i pročitati o njemu siguran sam da mu se može pripisati da je on želio za svoju braću da budu upravo to – sveta braća. Ali, je li primjer našega Gospodina Isusa Krista i tolikih njegovih nasljedovatelja kroz povijest Franjevačkog reda koji su shvatili da ih Isus poziva upravo na to – da budu sveta braća – aktualan i za nas danas? Naša životna realnost je nešto sasvim drugo. Tu treba opstati i boriti se za sebe. Jer ima svakakve braće. No ipak, kada bi pokušali dati Isusu šansu da njegova sveta prisutnost bude dio naše svakodnevice, kroz zajedničku molitvu časoslova, kroz sakramente, kroz osobno razmatranje Biblije, možda bi i u našoj Provinciji bilo puno svete braće koja bi prepoznala da je naš prvotni poziv služiti. Služiti braći fratrima i vjernicima. Radosno služiti jer služim radi Isusa Krista koji će mi dati nagradu svoje svete prisutnosti koja je veća i ljepša od svih ljudskih hvala i priznanja. Koliko dobra ispred naše Provincije čine sveta braća kojima nije do ljudskog prestiža, časti, titula nego do toga da slijede evanđeoskog Isusa Krista. Oni zapravo nose našu Provinciju, oni nas najbolje predstavljaju pred Crkvom i svijetom. A tako su samozatajni, maleni, jednostavni. U njihovoj prisutnosti braća i drugi ljudi osjećaju se ugodno. Oni ne moraju puno govoriti, njihov život je svjedočanstvo da Boga ima, da je Isus Krist stvarno uskrsnuo. Oni nas potiču da preispitamo svoje živote i da nikada ne budemo potpuno zadovoljni sa svojim osobnim odnosom s Bogom jer oni su živo svjedočanstvo da i mi možemo više i bolje. Pogotovo nas naša sveta braća u Provinciji potiču da imamo više razumijevanja za braću s kojom živimo. Kod njih je jako izražena dimenzija čovječnosti, ljudskosti na koju su onda nadogradili svoj kršćanski i franjevački poziv. Za našu svetu braću u Provinciji se s pravom može reći: taj fratar je čovjeku čovjek. On nikome ne čini zlo. Ako nekome ne može pomoći, neće mu ni činiti loše. Takva sveta braća se trude biti korektni i prema braći koja im po naravi i temperamentu ne odgovaraju. Kada se posvađaju s braćom, oni mole za njih i otvoreni su za pomirbu. Poput male djece raduju se kada se pomire sa svojim bratom. Oni nisu škrti prema braći, ne šparaju na braći, baš suprotno – oni se raduju kada mogu nešto pokloniti braći i daju braći novaca i više nego im treba. Oni se raduju novim zvanjima i podmlatku naše Provincije jer vide da nas Bog nije ostavio i da naša Provincija ima budućnost. Njima nije problem pozdraviti svakog brata u Provinciji, od sjemeništarca do provincijala, i uputiti mu ljubaznu riječ. Sa svetom braćom iz naše Provincije bi druga braća voljela živjeti, njih bi druga braća željela za gvardijane i poglavare. Kod svete braće iz naše Provincije i braća i vjernici se rado ispovijedaju i od njih traže duhovno vodstvo. Oni su diskretni i puni razumijevanja. Oni paze da ne ogovaraju braću, pogotovo ne pred laicima. Često se ispovijedaju i rado služe svetu misu svaki dan. Nastoje redovito moliti časoslov i raduju se kada ga mogu moliti s braćom.
Draga braćo zahvalimo danas Bogu jer i u našoj Provinciji ima svete braće. Zamolimo isto tako dobroga Boga da mi krenemo putem naše svete braće. Vjerujem da ih u nekim stvarima već nasljedujemo, ali trebamo vidjeti što možemo popraviti kako bi svatko od nas bio bolji u Božjim očima. Kako je lijepo biti fratar u Provinciji koja ima svetu braću! Daj Bože da u našoj Provinciji bude sve više svete braće. Amen.